Mržnja iz naftalina: Zapad primjenjuje stare ideološke šablone na Rusiju

U vršenju pritisaka na Rusiju Zapad pokušava primijeniti stare ideološke šablone. Izvor: Reuters

U vršenju pritisaka na Rusiju Zapad pokušava primijeniti stare ideološke šablone. Izvor: Reuters

Neviđena bujica antiruskih nastupa u zapadnim medijima tijekom proteklih mjeseci izazvala je negativne ocjene u Rusiji, ali i na samom Zapadu. Strategija takvih pritisaka nije se promijenila od prošlog stoljeća, a sadašnji napad medijske histerije vezan je za to što Rusija iritira Zapad svojim uspjesima, tako da je današnja razjarena kritika zapravo samo kopija nekadašnje antikomunističke retorike protiv SSSR-a.

U posljednjih nekoliko mjeseci Zapad vrši na Rusiju pritisak koji nije zabilježen od raspada Sovjetskog Saveza. Vrhunac je nastupio kad se na ukrajinsku krizu nadovezalo otvaranje Olimpijade u Sočiju.

Ponekad to izgleda vrlo komično. Sami zapadni političari gotovo da su doslovno izlazili iz kijevskog Majdana i (kako je pokazalo objavljeno prisluškivanje telefonskih razgovora zamjenice državnog tajnika s američkim veleposlanikom) intenzivno su pleli mrežu intriga i kontaktirali s liderima opozicije koja već u velikoj mjeri nije bila mirna, a istovremeno su američki senatori i europski parlamentarci neprestano nastupali sa zahtijevima da Moskva prestane vršiti pritisak na Ukrajinu i odustane od svojih imperijalističkih ambicija.

Iz naftalina su izvađeni propagandni šabloni iz doba hladnog rata i sad se ponovo koriste, ali ne protiv Sovjetskog Saveza kao bedema komunizma, nego protiv liberalno-kapitalističke Rusije.

Komedija je prerasla u farsu kad je postala aktualna tema Olimpijade. Još prije početka natjecanja potekle su bujice reportaža zapadnih novinara o nedovršenim hotelima i drugim skandaloznim pojavama u Sočiju. Stjecao se utisak da bi im izuzetno odgovaralo kad bi sve zaista bilo u lošem stanju i strašno su se nervirali što nije bilo tako. Čak je uhvaćen Englez koji je najprije sam lomio nove brave, a zatim fotografirao detalje tog „rasula“ i postavljao fotografije na internetu. Međutim, otvaranje Igara je bilo fenomenalno, što je po svemu sudeći kod zapadnih novinara izazvalo živčani slom.

Zapadna retorika izgleda kao nešto već viđeno. Iz naftalina su izvađeni propagandni šabloni iz doba hladnog rata i sad se ponovo koriste, ali ne protiv Sovjetskog Saveza kao bedema komunizma, nego protiv liberalno-kapitalističke Rusije. Socijalizam je odavno pobijeđen, a SSSR se odavno raspao. Zašto onda Zapad ponovo pokušava stvoriti predstavu o nekakvom neprijatelju? Nekad je to bio principijelno ideološki sukob između dva civilizacijska modela, a na čemu se temelje sadašnje suprotnosti? Čime suvremena Rusija toliko iritira Zapad?


Po inerciji
 

Sadašnje zaoštravanje odnosa između Rusije i Zapada, prije svega SAD-a, u velikoj je mjeri, naravno, vezano za izuzetnu inertnost američkog političkog sustava. U Rusiji su ljudi navikli na nagle promjene političkog režima i isto tako nagle zaokrete u vanjskoj politici, te im je zato teško shvatiti toliku stabilnost vanjskopolitičkih modela SAD-a. Takva razina stabilnosti političkog sustava moguća je samo u zemlji koja nije osjetila ozbiljne posljedice svjetskih ratova, niti je doživjela revolucije i prevrate, ali koja ima mogućnost aktivno sudjelovati u preuređivanju svijeta, i to u onom pravcu koji njoj izgleda kao najrazumniji.

Zapad, međutim, i sam gubi snagu. Njegovo vojnopolitičko i ekonomsko vodstvo podriva se velikom brzinom, a u tim uvjetima je zgodno da se svi strahovi usmjere na Rusiju, čak i ako od nje ne prijeti direktna opasnost. Zapad ima što izgubiti (SAD mogu izgubiti hegemoniju, a Europa vrlo udoban život) i zato se boji samostalnosti Rusije.

Često se kaže da SAD nemaju jasnu vanjsku politiku. Međutim, odsustvo konkretnog plana ne znači i odsustvo stava. Stav postoji i on se ne mijenja puno. Američki političari su zapravo već poslije Prvog svjetskog rata formulirali pitanja kao što je politika prema Rusiji ili najprihvatljiviji (za Ameriku) oblik postojanja zemalja u Istočnoj Europi. Konačnu okvirnu konstrukciju vanjske politike prema pojedinim regijama SAD-a su formulirale poslije Drugog svjetskog rata, i od tad politika Reaganove, Clintonove, Bushove ili Obamine administracije varira samo u zadanim okvirima. Generalni pravac i razmjeri tog variranja se ne mijenjaju.

Politiku „odvraćanja“ Rusije u glavnim crtama je formulirao američki diplomat George Kennan  početkom 1946. Zanimljivo je da sam Kennan, kao i mnogi drugi američki političari, nije vjerovao u održivost komunističkog SSSR-a i ideološku konfrontaciju je doživljavao uglavnom kao vrlo učinkovit instrument za djelovanje na vlastite birače (trka u naoružanju u SAD-u realizirana je za novac poreskih obveznika koje je najprije trebalo uvjeriti u ozbiljnost komunističke opasnosti). Kennan je i carsku i boljševičku Rusiju tretirao kao „zaostalo barbarsko društvo, a njene vladare kao ljude koji su motivirani tradicionalnim instinktom samouništenja i koji se uvijek izoliraju od vanjskog svijeta. On ih je doživljavao kao autokrate, koji se trude uspostaviti mir samo putem iscrpljujuće smrtonosne borbe do potpunog uništenja protivnika.“

„Smisao njegove teze“, pisao je kasnije izvanredni britanski povjesničar Eric Hobsbawm, „sastojao se u tome da SAD, kao jedina sila koja se može suprotstaviti SSSR-u, mora suzbiti njegovo napredovanje uz pomoć isto tako beskompromisne konfrontacije“.

Jedan od pravaca te beskompromisne konfrontacije odnosio se i na stvaranje antiruski raspoloženih zemalja u „tampon zoni“ između Rusije i Zapadne Europe, tj. u Istočnoj Europi. Danas malo tko obraća pozornost na činjenicu da je teritorij Austro-Ugarske nakon Prvog svjetskog rata „isjeckana“ na sitne države s nacionalističkim vladama upravo na inzistiranje američkog predsednika Woodrowa Wilsona (Velika Britanija i Francuska su bile protiv). Taj proces uopće nije bio toliko prirodan, upsrkos ustaljenom mišljenju u tim zemljama. „Na mjestu habzburškog carstva stvorene su nove države-nacije s nadom (koja se ostvarila) da će saveznici iz tabora pobjednika radije izabrati svoju državu i naciju nego rizike boljševičke revolucije. I zaista, kad su boljševici pozvali narode da sklope mir i zatim objavili tajne sporazume iz kojih se vidi kako su saveznici podijelili Europu, prva reakcija Zapada bilo je objavljivanje ‘Četrnaest točaka’ predsjednika Wilsona. On je igrao na nacionalističku kartu protiv Lenjinovog internacionalizma. Zona malih država-nacija imala je za cilj stvoriti svojevrstan pojas u vidu karantene protiv ‘crvenog virusa’“, piše Hobsbawn.


Rusija ponovo opasna

U Rusiji se posle raspada Sovjetskog Saveza prilično dugo vjerovalo da je konfrontacija sa Zapadom zauvijek završena s obzirom na kolaps komunizma i njezin prelazak u tabor kapitalističkih zemalja. Za vrijeme Borisa Jeljcina Rusija je pucala po svim šavovima i bacala svoje karte jednu za drugom. Takva Rusija se dopadala Zapadu i u to vrijeme nitko nije mario ni za nepoštovanje ljudskih prava, ni za pronevjere visokih dužnosnika. Zapad je inzistirao na tome da Rusija postupno prepusti svoje resurse njemu i da se pretvori u „normalnu europsku državu“, možda i putem dalje podjele na sitnije dijelove (CIA još uvijek svake godine objavljuje prognoze o raspadu Rusije na šest dijelova).

Američki političari su u zapravo već poslije Prvog svjetskog rata formulirali pitanja kao što je politika prema Rusiji ili najprihvatljiviji (za Ameriku) oblik postojanja zemalja u Istočnoj Europi.

Problemi su počeli kad je 2002. postalo jasno da se Rusija prestala rasipati i da se, upravo suprotno, ponovo skuplja (dvije godine nakon dolaska Vladimira Putina na vlast Rusija je odbila da se integrira s dijelovima Europske unije). Tog trenutka se Zapad prestao „umiljavati“ i vratio se na stari oprobani način ideoloških pritisaka.

Više nije bilo moguće optuživati Rusiju za privrženost komunizmu, te je kao polazište za ideološki napad izabrana „razina demokracije“. Drugo objašnjenje opasnosti, koja prijeti od strane Rusije, formulirano je kao njezina težnja za obnavljanjem imperije.

Te nove formulacije su izabrane kao zamjena za nekadašnju borbu protiv komunističke opasnosti. SAD su ih počele koristiti kao univerzalni princip za miješanje u unutarnje stvari onih država koje se ne uklapaju u njihovu sliku svijeta. Upad u Irak, rasturanje Libije, pokušaj uništenja Sirije – sve je to praćeno demonizacijom legitimnih vlasti spomenutih država, i sve to pokazuje da SAD primjenjuju jedan te isti model prema različitim zemljama.


Stihijska demonizacija

Međutim, kad je u pitanju Rusija, danas smo svjedoci potpuno drukčijeg fenomena. U pitanju je stihijska demonizacija. Mnogi stručnjaci za međunarodne odnose (kako ruski, tako i zapadni) naglašavaju da sadašnja kampanja medijske demonizacije Rusije u cjelini, i konkretno Vladimira Putina, nije mogla biti organizirana iz jednog centra. Pred nama je složeni kompleks mnogih čimbenika.

Prije svega, Jeljcinova Rusija je na Zapadu doživljavana kao prodor u pravcu slobode. To je posebno bilo karakteristično za mlade politologe i novinare. Pritom je ignorirana daleko složenija bit procesa, sa svim njegovim pozitivnim i negativnim stranama. Mnoge pojave zbog kojih se danas kritizira Rusija postojale su u Jeljcinovo vrijeme, i to u još većoj mjeri, ali su tada ignorirane. S druge strane, obnavljanje državnosti i samostalnosti za vrijeme Vladimira Putina promatra se isključivo kroz prizmu odbacivanja ranijeg kursa, i pored toga što se sadašnji kurs u velikom mjeri nadovezuje na prethodni (recimo, u ekonomiji).

Paradoksalno je što se Rusija ne kritizira zbog stanja u kojem se sad nalazi, nego zbog njenih nekadašnjih iluzija i razočaranja, tj. zbog onoga što je činila dok su je svi hvalili. Jasno je da sadašnja Rusija nije idealna, ali se svakako ne može reći ni da se po bilo čemu radikalno razlikuje od mnogih suvremenih razvijenih zemalja ili zemalja u razvoju. Rusija je zapravo potpuno prirodna, sa svim njenim vrlinama i manama, a kritika je poprimila potpuno neprirodne razmjere.

Medijska histerija se djelimično pothranjuje i time što su i danas u mnogim zapadnim medijima za nju zaduženi isti oni novinari koji su to radili 1990-ih. Oni i dalje promatraju Rusiju kroz prizmu svog posebnog iskustva, i štoviše još čvršće vjeruju u ispravnost svojih pogleda zahvaljujući čitavoj mreži kontakata uspostavljenih 1990-ih. Tako se njihove unutarnje i vanjske pobude međusobno stimuliraju i još više utvrđuju njihova uvjerenja.

Zapad, međutim, i sam gubi snagu. Njegovo vojnopolitičko i ekonomsko vodstvo podriva se velikom brzinom, a u tim uvjetima je zgodno da se svi strahovi usmjere na Rusiju, čak i ako od nje ne prijeti direktna opasnost. Zapad ima što izgubiti (SAD mogu izgubiti hegemoniju, a Europa vrlo udoban život) i zato se boji samostalnosti Rusije.

U vršenju pritisaka na Rusiju Zapad pokušava primijeniti stare ideološke šablone i čitavo vrijeme govori o nekakvim različitim vrijednostima kod nas i kod njih, a nitko nigdje ne precizira po čemu se toliko razlikujemo. Zapravo oni i sami ne znaju po čemu se razlikujemo i ne vjeruju svojim vlastitim tvrdnjama. Jednostavno rečeno, nikako ne mogu iskoristiti stare antikomunističke formulacije.

Ruski tekst na sajtu Ekspert