Nitko nije očekivao da će rat u Afganistanu trajati devet godina

Sovjetske vojske napustile su Afganistan 15. veljače 1989. Posljednji koji je prešao most preko rijeke Amu-Darje bio je general Boris Gromov koji je izrekao poznatu frazu: „Iza mojih leđa nema ni jednog sovjetskog vonika“.   

Intervencija u Afganistanu započela je u prosincu 1979., kad je specijalni odred KGB-a svrgnuo predsjednika-komunista Hafizulu Amina, koji se, usprkos volji Moskve, orijentirao na ubrzanu izgradnju komunizma u polusrednjovjekovnoj državi.

Isprva se misija u Afganistanu činila sovjetskim generalima kratkotrajnom i lakom. No uskoro se ipak pretvorila u dugotrajni, iscrpljujući rat. Krenuli su ratovati sa šačicom fanatika iza kojih je stajao Zapad, arapske države i Kina. Ni jedan pobunjenički pokret nije imao tijekom povijest takvu pomoć izvana.

Bilo je lako prijeći preko mosta u Afganistan. No bilo je izuzetno teško vratiti se nazad preko njega.

„Vlast države je podcijenila situaciju koja je nastala u Afganistanu: oni su mislili da će prisustvo Zračno-desantne vojske i nekoliko formacija biti dovoljno te da će svuda nastupiti mir, no izazvali su, na žalost, drugačiju reakciju. To je bilo povezano i sa slobodoljubivošću afganistanskog naroda, s intervencijom SAD-a koji su pružali vrlo veliku podršku mudžahedinima. U Afganistanu su počeli naoružavati sve, te su zapravo stvorili budući svjetski terorizam s Osamom bin Ladenom na čelu“, govori general-pukovnik Georgij Špak, koji je zapovjedao 350. pukovnijom koja je prva ušla na područje Afganistana. „Govorili su nam da ćemo ispuniti svoju zadaću i vratiti se kući. No ispalo je tako da smo ostali devet godina“. 

Sovjetski veleposlanik u Kabulu Fikrjat Tabeev govorio je u ljeto 1983.: „U Kremlju je sad Andropov, on će uvidjeti svu besmislenost našeg vojnog prisustva u Afganistanu. Uskoro će se sve promijeniti“. Ali je Andropov umro, njega je smijenio bolesni Černenko koji se nije bavio baš stvarima u Afganistanu. Tek nakon što je Gorbačov došao na vlast, Sovjetski Savez je tražio načine kako može napustiti Afganistan. 

„Bili smo bačeni u ognjenu lavu“, govori pukovnik Zračno-desantnih snaga Vladimir Savickij. Kao i mnogi sovjetski vojnici, nakon deset godina boravka u Afganistanu napravio je jednoznačni zaključak da se ta „država ne može pobijediti oružjem“. Pritom ideologiju, koju je donio SSSR, arhaično afganistansko društvo je odbijalo. „Tamo je bila jako snažna religioznost, nismo tamo trebali graditi naš socijalizam“, govori oficir.

Izvor: AP  

On se prisjeća da su Afganistanci izrazito burno reagirali na miješanje u njihov život, iako su sa zadovoljstvom prihvaćali humanitarnu pomoć od sovjetskih vojnika.

Veteran specijanog odreda Aljfa Sergej Gončarov, koji je također sudjelovao u afganistanskim operacijama, potvrđuje riječi Savickog.

„Došavši u kišlak (dolinsko selo u Srednjoj Aziji op. red.), dovodili smo sa sobom liječnike koje su nazivali 'tabibima', pomagali smo namirnicama. Imali smo potpuno drugačiji odnos. Amerikanci postupaju na drugačiji način: za njih je to jednostavno područje koje moraju osvojiti“, govori. 

Američki vojnici proučavali su sovjetsko iskustvo, no upali su u istu klopku kao i SSSR, budući da se Afganistanci jednako neprijateljski odnose kako prema bezbožnim socijalistima, tako i prema zapadnoj demokraciji. Za njih se kratkotrajna operacija protiv terorista također pretvorila u višegodišnji rat.

Čak nakon četvrtinu stoljeća u ruskom društvu vode se diskusije o tome kako treba ocijeniti afganistansku kampanju.

Ruski savez veterana Afganistana želi se obratiti predsjedniku o ponovnom razmatranju političke ocjene ulaska sovjetske vojske u Afganistan. Tu je akciju kongres narodnih deputata SSSR-a u 1989. okarakterizirao kao „propalu avanturu“. 

„Prošlo je 25 godina i teško je suditi o događajima tih godina, jesu li oni bili dobri ili loši, no smatrali smo, u najmanju ruku, da se borimo za pravednost, u to nije bilo nikakve sumnje“, smatra veteran specijanog odreda Aljfa Sergej Gončarov.