Ukrajini prijeti nagli rast nacionalizma

Poznati ruski analitičar, direktor Instituta za nacionalnu strategiju Mihail Remizov izložio je u intervjuu svoje viđenje situacije u Ukrajini i objasnio zašto takav scenarij nije moguć u Rusiji.

Na ukrajinskom Majdanu ispreplelo se nekoliko priča. Kako one utječu jedna na drugu?

Majdan je preživio nekoliko faza. Prvo je bila faza euromajdana. Prošla je velika propagandna kampanja koja je uvjeravala ukrajinsko društvo: zajednica s EU-om je ostvarenje mašte Ukrajinaca. Iako sporazum o zajednici s EU-om nije imamo nikakve veze sa zadaćama unutarnje europeizacije države u kulturnom, socijalnom i ekonomskom smislu. Nije davao nikakve prednosti – niti je osigurao bezvizni režim, ni investicijske proračune. Ipak značajan dio ukrajinskog društva je povjerovao u to da je sporazum o zajednici ostvarenje njihovog europskog izbora.

I to je sve rezultat učinkovite propagande?

Ne, nije za to dovoljna samo propaganda. Očigledno je da ipak u samosvijesti značajnog dijela Ukrajinaca postoji nekakav kompleks inferiornosti, provincijalnosti. Otud i ta ogromna potreba za približavanjem Europi.

Ipak Majdan je brzo prošao relativno mirnu „eurofazu“. I zanimljivo je da su akcije nacionalista nadahnute od strane inteligencije.

Radikalno neobrazovani, ulični nacionalizam može vrlo zaostajati za inteligencijom na društvenom planu, no to su zapravo ljudi u čijoj svijesti postoje oni ukrajinski mitovi koje je stvorila upravo inteligencija. Nacionalizam je čedo inteligencije, jer upravo ona smišlja nacionalne mitove.

Radi li se o ukrajinskoj revoluciji u stadiju nekontrolirane kemijske reakcije?

Ne, trenutno je u tijeku jako zanimljiva etapa političke trgovine. Doduše, ispostavilo se da lideri Majdana nisu oni ljudi koji kontroliraju radikale. Ni Kličko, ni Tjagnibok... Ipak se proces pregovora s Majdanom u nekom obliku vodi. Ili „desni sektor“ preko svojih zastupnika u izravnom dodiru s Janukovičem. Ili strane tajne službe vrše utjecaj na organizatore „desnog sektora“. No „tajnik“ subjekt pregovora postoji.  

A koliko je velik utjecaj oligarha?

Vrlo velik. Ukrajina je postsovjetska država s najvećim brojem oligarha. I nije slučajno da su ukrajinski oligarsi glavni protivnici približavanja s Rusijom i ulaska u Carinski savez. Boje se da će ih pojesti ruski oligarsi. 

A odakle na barikadama srednja klasa? I na majdanu, i na Bolotnom trgu (javno okupljanje opozicije 2012. na Bolotnom trgu u Moskvi op. red.)?

Srednja klasa i u Moskvi, i u Kijevu je prilično uski sloj, a ne klasa socijalne većine kao u 60-80-ih na Zapadu. No u velikim gradovima i ta je srednja klasa prilično primijetna.

Ipak Bolotni trg nikad nije postao Majdan.

Zbog toga što se naša vlast pametnije ponašala. Kod nas samo potpuno neznačajan dio manjine ima taj naboj mržnje prema vlasti. A za takvu eksploziju, koja se dogodila na Majdanu, potreban je iracionalni naboj mržnje. Dakle, ne samo odsustvo povjerenja ili skeptičan odnos prema vlasti, toga ima koliko hoćeš u bilo kojoj državi, nego upravo takav naboj da stanovništvo ne može čekati do sljedećih izbora i legalnim putem svrgnuti predsjednika koji im je dosadio.

Zar smo mi skeptičniji i trezveniji?

Vjerojatno je u Rusiji snažniji državni instinkt. Ukrajinska politička kultura gradi se po arhetipu „kozačkog kruga“, Zaporoške Seči, arhaičnija je. Kod nas uglavnom ovako razmišljaju: da, država je loša, no ipak bolje te institucije nego ništa. Svrgavati se može isključivo onda kad si uvjeren da postoji dobra alternativa. A anarhični instinkt, upravo suprotno, diktira: idemo u boj, a potom ćemo vidjeti što i kako. A usput ćemo se još i „zgrijati“: osjetit ćemo sjedinjenost, solidarnost, patos borbe.

Kakve principijelne lekcije Rusija može izvući iz Majdana?

Glavna lekcija je sljedeća: vlast, koja je u određenom trenutku shvatila da se ne mora ni u čemu ograničavati, da ekspanzija „obitelji“ i klanova nema granica te je, oduševivši se političkom trgovinom, zaoboravila da se sve zapravo događaja na javnom polju, u društvu, odnosno da ljudi sve vide, nesumnjivo će doživjeti slom. Društvo, za koje su mislili da je statično, pasivno, u jednom trenu može postati aktivni igrač.

Vaša prognoza po pitanju Majdana?

Iako je sve prešlo u nešto mirniju fazu političke trgovine, situacija nije riješena. Janukovič nema resursa za vojni scenarij, ni određeni moćni krugovi, ni biznis-elite nisu spremne s njim „ići do kraja“.   

A bit će mu vrlo problematično sačuvati vlast bez vojnog scenarija. Zbog toga mislim da će se situacija riješiti na izborima.

Prijevremenim ili planiranim?

To više nije tako važno. Možda će ukrajinski jugo-istok isturiti na tim izborima neutralniju i snažniju figuru, te će ona pobijediti. No tad će nastati pitanje kako će na tu pobjedu reagirati zapadne oblasti. Neće li donijeti odluku o samoodređnju? Ako pobijedi lider od opozicije, ostaje pitanje koliko će biti radikalan. No u režimu nakon Majdana-2 u svakom slučaju jako će veliku ulogu igrati zapadno-ukrajinski nacionalizam. Pojačat će se pritisak na jugo-istok.