Rusko-japanski rat: izgubljena pobjeda

Ruski istraživači su još krajem 18. i u prvoj polovini 19. stoljeća osigurali ogroman potencijal koji je omogućio Ruskom Carstvu da postane dominantna sila u azijsko-tihooceanskom regiji, posebno u njegovom sjevernom dijelu. Pored Kamčatke i Primorja koji su joj pripadali Rusija je stekla puno pravo na Kurilske otoke i Sahalin, a u tijeku je bilo kultiviranje Aleutskih otoka i Ruske Amerike. Istureni ruski položaj bio je Fort Ross u Kaliforniji. Stanovnici Havajskih otoka uporno su težili da se pripoje Ruskom Carstvu, čak su počeli graditi i rusko utvrđenje.

U drugoj polovini 19. i početkom 20. stoljeća postojala je mogućnost da i Koreja prijeđe pod ruski protektorat i da se zatim postupno pripoji carstvu. Korejci se nikako nisu željeli pokoriti Japancima i velike nade su polagali u Ruse koji bi im mogli osigurati bolji život. U Koreji je postojala jaka „ruska partija“. Postojala je izvanredna mogućnost da se uspostave prijateljski, pa čak i saveznički odnosi s Japanom. Ruski brodovi su redovno pristajali u Nagasakiju. Vrlo dugo između Japana i Rusije nije bilo nikakvih posebnih proturječnosti, tako da su ove dve države mogle postati prirodni saveznici u regiji.

Međutim, vanjska politika Sankt-Peterburga bila je amorfna i nerazgovijetna, ponekad prilično nepromišljena, na dvoru je vladala birokracija i jak je bio utjecaj agenata Zapada koji su uporno širili ideju o tome da Rusiji „nisu potrebna divlja dalekoistočna područja“. Tako je Carstvo brzo izgubilo sve što je steklo u prethodnom razdoblju. Fort Ross i Ruska Amerika prodani su u bescjenje, tako da je Rusija izgubila sve svoje pozicije na Američkom kontinentu i mogućnost kontrole sjevernog dijela Tihog oceana.

Japanski razarači napadaju Port Arthur. Izvor: časopis The Russo-Japanese War, Kinkodo-Shoseki-Kabushiki-Kaisha (Kinkodo Publishing Co.), 1904.

Japan je stoljećima drijemao u samoizolaciji, a zatim se probudio pod udarcima brutalnih reformi prozapadnog cara Meidžija i hitno se pozapadio pod pažljivim patronatom Velike Britanije i SAD-a kojima je bilo u interesu da se stvori protuteža potencijalnoj dominaciji Rusije u regiji. Japan se velikom brzinom naoružavao najsuvremenijom vojnom tehnikom, a u obuci i opskrbljivanju pomagali su mu već spomenuti gospodari. Krajem stoljeća je Japan već imao moćnu armiju i flotu, obučenu po europskim standardima, i ubrzo je postao ratoboran. 

Do odmjeravanja snaga je došlo na teritoriju Kine. Japansko-kineski rat, koji je trajao od 1894. do 1895., završen je potpunom pobjedom Japanskog Carstva i slomom demoralizirane Kine, koja je bila prisiljena „zauvijek“ predati Japanu otok Tajvan, Peskadorske otoke i poluotok Liadong, a također i platiti veliku ratnu odštetu koju su Japanci iskoristili za dalju militarizaciju.

Umiješale su se Rusija, Njemačka i Francuska, i otele su Japanu dio plijena. Japan je bio prisiljen povući trupe s poluotoka Ljaodong. Rusija je sklopila saveznički sporazum s Kinom i stekla pravo na izgradnju željeznice kroz Mandžuriju, da bi 1898. dobila luke Port Arthur i Dalian s okolnim kopnenim i morskim teritorijem. Također je stekla pravo izgraditi prugu od Mandžurijske željeznice do spomenutih luka. Tako je Rusija oduzela Japanu poluotok Liaodong, što je izazvalo novi val militarizacije Japana i daljnji rast antiruskog raspoloženja u ovoj zemlji. 

Pa ipak, i dalje se tražila mogućnost kompromisa između Rusije i Japana oko spornih pitanja (izgradnja Kineske istočne željezničke pruge od Transsibirske željeznice, Mandžurija, Koreja, poluotok Ljaodong s lukama Dalian i Porth Artur, Kurilski otoci, Sahalin), ali je i u jednom i u drugom carstvu „partija rata“ iz godine u godinu uspjevala osujetiti sve kompromisne varijante, iako su obje zemlje zapravo bile zainteresirane za miran ishod sukoba i za razgraničenje sfera utjecaja. Japan je morao biti svjestan razlike u vojnom potencijalu, budući da je Rusija imala daleko veće ekonomske mogućnosti i ogromnu milijunsku vojsku koja je regularno ratovala, te prije ili kasnije bi uništila japansku vojsku s njenih 180 tisuća vojnika. Japanci su bili dobro naoružani i obučeni, i imali su podršku Velike Britanije i SAD-a, ali nisu imali kvalitetno ratno iskustvo. Rusiji je bila potrebna stabilnost na istočnim granicama, kao i stabilnost na cijelom teritoriju, uz očuvanje tradicionalnih zona utjecaja.

Ruski plakat na početku Rusko-japanskog rata (1904.): „Japanski car i njegovi lukavi dobronamjernici: John Bull (Engleska) i Ujak Sam (SAD)

Međutim, obje strane su nastavile razgovarati jezikom ultimatuma i konflikt se sve više zaoštravao.

Početkom 1904. u Japan je na specijalan poziv japanskog cara doputovao američki vojni ministar Taft i prenio Rooseveltovo obećanje da će SAD pružiti Japanu vojnu podršku ukoliko na strani Rusije budu Francuska i Njemačka. Tako je Japan odlučio krenuti u rat.

Japanska flota je htjela nanijeti odlučujući udarac ruskoj Prvoj tihooceanskoj eskadri i tako riješiti zadatak dominacije na moru i dobiti mogućnost neometano iskrcati desantne trupe te ih opremati. Nadmoćnija japanska eskadra (2 teške i 2 oklopne krstarice i 8 razarača) napala je oklopnu krstaricu Varjag i topovnjaču Korejac koje su se nalazile u neutralnoj korejskoj luci Incheon. Ruski brodovi su odgovorili paljbom, potopili dva neprijateljska broda i još jedan ozbiljno oštetili. Kad je Varjag probijen na desetak mjesta, Kapetan Vsevolod Rudnjev donio je odluku da posada izvrši evakuaciju, potopi brod i digne u zrak topovnjaču. 

Tako je počeo krvavi rat, pun junačkih podviga ruskih mornara i vojnika na čijim plećima su se prelomile sve predratne i ratne greške državnog vrha. I pored mnogih poraza na kopnu i moru, ruske oružane snage su praktično odnijele pobjedu nad japanskim carstvom. Međutim, slaba politička volja Sankt-Peterburga i zakulisne intrige dovele su do toga da je Rusija pristala na mirovne pregovore i ustupila pobjedu Japanu koji je već bio na granici potpunog poraza i kome je prijetio financijski bankrot (Japan je mogao ratovati samo zahvaljujući angosaksonskim i židovskim kreditima). Ruska vojska je ispunila Kuropatkinov strateški plan koji je zapravio bio ponovljeni manevar Mihaila Kutuzova iz 1812. Prije početka političkih pregovora ruska vojska je bila na vrhuncu svoje moći, a japanska vojska više nije mogla napadati i bila je na izmaku snaga. Ruske trupe su pripremale ofanzivu koja je Japancima mogla donijeti vojnopolitičku katastrofu. Japan je imao znatno manje stanovnika od Rusije, tako da je njegov demografski resurs već bio iscrpljen. Japanski rezervisti su već izginuli u borbama, a Rusija se tek „zagrijala“.

Ruski i japanski vojnik u bolnici. Potpis ispod slike u časopisu: „Sada više nismo neprijatelji“. Izvor: časopis The Russo-Japanese War, Kinkodo-Shoseki-Kabushiki-Kaisha (Kinkodo Publishing Co.), 1904.

Na kopnu su ruske trupe bile vještije od japanskih, o čemu svjedoče gubici jednih i drugih. U radu V. i L. Šacila „Rusko-japanski rat. 1904-1905. Činjenice. Dokumenti“ govori se da su Rusi igubili 50 tisuća, a Japanci preko 89 tisuća vojnika. U „Povijesti ratnih gubitaka“ B. Urlanisa piše da su Rusi na kopnu izgubili 177 tisuća vojnika (od toga 31 tisuća ubijenih i onih koji su podlegli ranama), a Japanci 232 tisuće (58 tisuća je ubijeno ili podleglo ranama). Prema podacima generala Kuropatkina ukupni gubici Japana (mrtvi, ranjeni i bolesni) iznosili su 554 800 ljudi, a samo u Tokiju je na počasnom groblju sahranjeno preko 60 tisuća vojnika. 

Roman Romanovič Rozen, zastupnik Rusije u Japanu, a zatim i drugi opunomoćenik Rusije na mirovnim pregovorima u Portsmouthu, u svome izvještaju ministru vanjskih poslova V. N. Lamzdorfu piše: „...i pored svih pobjeda na moru i kopnu Japan nema nikakva sredstva kojima bi mogao primorati Rusiju na sklapanje mira i plaćanje ratne odštete ukoliko bi Rusija to htjela izbjeći i odlučiti da nastavi s pružanjem makar i pasivnog otpora“. Jednostavno rečeno, Japan nije imao snage prenijeti rat na ruski teritorij, pa čak ni na zonu Mandžurijske željeznice.

Prema tome, Japan nije pobijedio zahvaljujući svojoj vojnoj i ekonomskoj nadmoći, nego zato što se Sankt-Peterburg odlučio predati. Točnije, zapadni „partneri i prijatelji“ Rusije uvjerili su ruski državni vrh da sklopi mirovni sporazum. Za sklapanje mirovnog sporazuma otvoreno je lobirao i premijer Sergej Vite. I samo stupanje Japana u rat protiv Rusije (s obzirom na ogromnu razliku u potencijalu) bilo je moguće samo zahvaljujući sveobuhvatnoj političkoj, diplomatskoj, vojno-materijalnoj i financijskoj podršci Britanskog Carstva i SAD-a. Upravo ta podrška je i odnijela pobjedu.

Neuspjeli rat protiv Japana bio je prva u nizu geopolitičkih katastrofa koje su zadesile Rusiju u 20. stoljeću.

Ruski tekst na sajtu Voennoe obozrenie