1914.: prijelomna godina nakon koje nije bilo više povratka

Izvor: RIA Novosti

Izvor: RIA Novosti

Ove godine se navršava sto godina od početka Prvog svjetskog rata. Kako je Rusija proživjela mirnih sedam mjeseci – od početka 1914. pa do rata? O tome priča povjesničar Lev Lurje.

1914. započela je mirno u Rusiji. Javno mnijenje Europe ne obraća pozornost na politiku, već na sport. U Berlinu je održano Svjetsko klizačko prvenstvo (među osvajačima je Vasilij Ippolitov). Muškarci se natječu u Helsingforsu (sadašnji Helsinki), žene u St. Moritzu. Nogometna reprezentacija Rusije igra prijateljske utakmice u Norveškoj i Švedskoj.

Berlinski kongres, prva „balkanizacija”
13. srpnja 2013. godine navršilo se 135 godina od potpisivanja Berlinskog ugovora. Bez pretjerivanja se može reći da je njegova uloga u povijesti sudbonosna, kako za međunarodnu diplomaciju, tako i za narode Balkana. Tu su prvi i posljednji put u povijesti supersile svaka za sebe, bez blokovskih grupa, dogovorom „krojile Balkan", dok je duh ovog događaja živ i dan danas.

Rusiji doživljava svoj vrhunac, ekonomija se razvija neviđenim tempom, bruto proizvod se povećao otprilike za 10-20% za jednu godinu, dakle, više nego u sadašnjoj Kini. Maurice Baring, engleski novinar, pisao je: „Vjerojatno nikad nije postojalo takvo razdoblje kad je Rusija bila u takvom materijalnom procvatu kao danas, ili kad je ogromna većina naroda imala manje povoda za izražavanje nezadovoljstva“.

Doduše, staleški ustroj jako je ograničavao mogućnosti društvene mobilnosti. Radnici su bili zatvoreni u socijalnom getu, njihovo penjanje na društvenoj hijerarhiji bilo je spriječeno.  Proletarijat se osjećao izrabljenim. Seljak je želio zemlju feudalca. I najmanji povod vodio je do bunta.

Sudeći prema dnevniku, za cara je 1914. započela obično: ništa nije izazivalo uznemirenost. Car je često imao zadovoljstvo vidjeti Grigorija Rasputina. Na rođendan njemačkog cara Wilhelma doručkovao je s njemačkim veleposlanikom.

Nikolaj II. započeo je godinu u Carskom selu, potom je otišao u Krim: „Obišli smo mnogo stada priplodne stoke, čopora konja i vidjeli divlje bivole i bizone, zebre. Vrtjelo mi se u glavi od toga što sam vidio, od začuđujuće raznovrsnosti životinja“. Iz Krima je carska obitelj otišla u Rumunjsku, vratila se u Peterhof i na jahti otplovila finske hridine.

Car je puno radio te se sa zadovoljstvom odmarao. „Lomili smo glavu nad drvenim puzzlima“, igrali domino, kocke. Zimi je gradio s prestolonasljednicima snježni toranj na Carskoselskom prudu. A ljeti je sa sinom na istom tom prudu kupao slona. Vozio se u kajaku, plivao, igrao tenis. Pažljivo zapisivao ono što je ulovio: „33 fazana, 22 jarebice, jedan zec. Sve zajedno: 56“. U krugu obitelji navečer je gledao „veseli i zanimljiv film“.

Rusija 1913. i 2013: U potrazi za ekonomskim tajnama
Stagnacija u ruskoj ekonomiji u 2013. primorala je ekonomiste i povjesničare da se prisjete lekcija iz prošlosti. Još prije 100 godina ruska ekonomija demonstrirala je visok tempo rasta. Cijeli svijet je pratio rađanje „ruskog ekonomskog diva“. U 1913. glavni pokretači progresa bili su potražnja na unutarnjem tržištu, priljev stranih investicija i rashodi državnog proračuna. To se zvalo „model sustizanja razvijenih zemalja“. U suvremenoj Rusiji pred vlastima se nalaze slični zadaci, a to se današnjim rječnikom zove „modernizacija“.

Među peterburškim trgovcima u modi su bile borbe pijetlova: „Pijetli se bacaju jedni na druge, mahnito se kljucaju i biju nogama i krilima sve dok jedan od njih, obliven krvlju, ne padne ili se ne spasi sramotnim bijegom. Vlasnik pobjednika zarađuje na dan 10-15 rubalja“.

Tijekom 200 godina država je, od vremena Petra Velikog u kojem nije bilo slikarstva, književnosti, kazališta, simfornije muzike i baleta, stigla i prestigla Europu. U vremenu Aleksandra II. Zapad je prihvatio muziku i prozu. S pojavom Stanislavskog zapadni redatelji su zavišću gledali Moskvu. Djagilev je otkrio svijetu ruski balet. 1914. je najviša točka tog neviđenog uzleta. U prvom planu sad su plesači, pjesnici i umjetnici.

Futuristi su na vrhuncu slave kao današnji Pussy Riot. Svaka pjesnička večer završava skandalom: „A ako se danas ja, grubi Hun, ne želim pred vama kreveljeti – ja ću – evo vam – zakikotati i radosno pljunuti, pljunuti u lice vama. Ja – jeftinih riječi rasipnik i raspikuća“, pisao je Majakovski. 

Nakon 1917. mnogi su tražili i nalazi predznake onog što će se dogoditi. Dovoljno je bilo prisjetiti se peterburških ulica u srpnju 1914. i vidjeti da je, ispod prividnog reda, ključala lava.

Mudri bivši ministar unutarnjih poslova Pjotr Durnogo upozoravao je vladara: „Seljak mašta da mu se dodijeli tuđa zemlja, radnik da mu daju čitav kapital i prihode industrijalca, njihove žudnje ne idu dalje od toga. I treba samo baciti te parole u stanovništvo da u Rusiji započne anarhija“. 

Sedmog lipnja prosvjedovalo je 10 tisuća ljudi, desetog – 135 tisuća. Baku je podržavao štrajkaše. Glavni zahtijev je bio: „Dole apsolutizam!“. 10. lipnja štrajk je dostignuo svoj vrhunac. Nemiri su bili popraćeni masovnim nasiljem.

Rusko vojnopovijesno društvo i „zaboravljeni ratovi“
Predsjednik Vladimir Putin, potpremijer Dmitrij Rogozin i ministar kulture Vladimir Medinski podržavaju vraćanje iz zaborava heroja velikih ratova 20. stoljeća: Prvog svjetskog i Zimskog (sovjetsko-finskog) rata.

„Radna mladež“, kako ih je Lenjin nazivao, zaustavili su u gradu tramvaje. Do smrti su kamenjem zatukli konduktera. 200 od 600 vagona je uništeno. Tramvaj je bio jedinstveni promet u Peterburgu koji je bio dostupan radnicima. Sad se više nije moglo doći do tvornica koje su naposljetku prestale s radom.

Nisu se bojali policije, ulazili su s redarima u obračune. Samo je rat prekinuo štrajk. 

Možda da su, smatraju povjesničari, zastupnici u Dumi podržali štrajk, političke promjene u Rusiji dogodile bi se bez takve krvi i takvih posljedica kao 1917. A Rusija se ne bi uplela u rat.

Nikolaj II. zapisao je 25. lipnja u dnevniku: „U četvrtak navečer Austrija je objavila Srbiji ultimatum sa zahtijevima od kojih je 8 neprihvatljivo za neovisnu državu. Njegov rok istječe danas u 6 sati. Samo o tome razgovaramo“. Nakon što se dvoumio, Rusija, saveznica Srbije kroz povijest, objavila je ultimatum Austriji. Berlin je podržao Beč. Za tjedan dana Njemačka je objavila rat Rusiji, a za 10 dana počeo je Prvi svjetski rat.

Ruski tekst na sajtu Kommersant