„Kozak“ znači „slobodan“- 2

Giuseppe Rava: Kozaci se bore protiv bijele armije u Ruskom građanskom ratu 1919. godine. Izvor: AFP / East News

Ruski građanski rat, koji se vodio od 1918. do 1922./23., jedan je od najsloženijih i najproturječnijih perioda u povijesti Rusije, i tim prije u povijesti kozaka. Kozaci su se našli u vrtlogu tragičnih događaja koji su uslijedili nakon Oktobarske revolucije 1917. Oni su se u tom sukobu borili s obje strane i često su prelazili na stranu dojučerašnjeg neprijatelja, trpjeli represije trenutnog pobjednika i sami podvrgavali represijama pobijeđene. Uz sve to treba dodati da je dosta suprotnosti i sukoba bilo i u samim redovima „bijelih“ i „crvenih“, da su se kozaci često sukobljavali sa stanovništvom koje nije bilo kozačko i da su zemlje sudionice Prvog svjetskog rata, tj. Njemačka i zemlje Antante, u vojnoj intervenciji na području Rusije koristile kozake za svoje ciljeve.

Politička situacija u Ruskom carstvu 1917. godine iz dana u dan postajala je sve lošija. Vojska je na zapadnim frontovima trpjela poraze i gubila kontrolu nad ljudstvom, a borbena spremnost sve je više slabila. Nakon Februarske revolucije car Nikolaj II. je abdicirao i Rusija je proglašena buržoaskom parlamentarnom republikom, no to nije bilo dovoljno da se situacija stabilizira. Privremena vlada na čelu s Aleksandrom Kerenskim, koji je proglasio „rat protiv Njemačke do konačne pobjede“, u jesen 1917. potpuno je izgubila podršku vojske. Tako su boljševici 7. studenog (25. oktobra po julijanskom kalendaru) praktički bez borbe izvršili novu, socijalističku, Oktobarsku revoluciju.

„Kozak“ znači „slobodan“ Kozaci su osvajali Sibir i čuvali granice Rusije, služili ruskim carevima i podizali pobune protiv njih. Njihovim imenom Europljani su plašili svoju djecu, dok je kozačka vojna vještina oduševljavala njihove generale. „Ruski vjesnik“ predstavlja ove neobične ljude: prvi dio teksta bavi se kozačkom povijesti do Oktobarske revolucije.

Treba reći da je odnos većine kozaka prema novoj, „crvenoj“ vlasti krajem 1917. bio blagonaklon ili bar neutralan. Prvi boljševički dekreti ostavili su na kozake dobar dojam, jer su im najzad, nakon dugotrajnog rata, omogućili da se vrate u svoja sela („stanice“). Imanja običnih kozaka su prema Lenjinovom Dekretu o zemlji ostala u njihovom vlasništvu. Obećano je potpuno neuplitanje u pitanja kozaštva ako ne bude protivljenja sovjetskoj vlasti. Boljševici ni sami nisu željeli ulaziti u konflikt s dobro naoružanim i obučenim kozačkim jedinicama. S druge strane, radnici i seljaci (tj. staleži u čije ime je izvedena Revolucija) bili su negativno nastrojeni prema kozacima, kao i internacionalna inteligencija koja je bila na vlasti, prvenstveno zbog privilegiranog položaja kozaka i njihovog vjernog služenja caru (naime, ti isti kozaci su gušili nerede i pobune radnika, rastjerivali demonstracije i sprovodili osuđenike na robiju). Zato su se kozački starješine u cijeloj Rusiji snažno usprotivili boljševicima i oštro odreagirali na događaje u Petrogradu. Oni su doživjeli boljševičku ideologiju kao opasnost za vlastiti opstanak, jer su shvatili da će biti svrstani među „ugnjetavače“.

Kaljedin i Donska Sovjetska Republika

Boljševicima je krajem 1917. pružila otpor glavna kozačka autonomija na Donu, a na čelo otpora stao je heroj Prvog svjetskog rata, general Aleksej Kaljedin. On je pokušao spriječiti nadiranje „crvenih“ uz pomoć „bijele“ Dobrovoljačke vojske koja se upravo formirala, ali je doživio potpuni neuspjeh. Kozaci su krajnje negativno odreagirali na mogućnost da u borbi protiv boljševika stupe u savez s „bijelima“ na čijem čelu je bio bivši zapovjednik ruske armije general Mihail Alekseev, a mnogi se uopće nisu željeli boriti i prelazili su na stranu „crvenih“. 29. siječnja 1918. na sjednici donske „bijele“ vlade Kaljedin je utvrdio da za obranu od „crvenih“ on ima samo 147 bajuneta (!), odrekao se zvanja atamana i istog dana poginuo (najčešće se spominje verzija samoubojstva). Bijela armija je napustila Donsku oblast, te su kontrolu na tom teritoriju preuzeli „crveni“ kozaci Nikolaja Golubova i odredi crvenogardijaca. Tada je proglašena Donska Sovjetska Republika (DSR) kao dio Sovjetske Rusije.

Ta republika, međutim, nije dugo opstala. Već tijekom prvih tjedana sovjetske vlasti nastalo je dvovlašće. S jedne strane nalazili su se „crveni“ kozaci koji su zauzeli Novočerkask i na čijem čelu je bio Golubov, a s druge rukovodstvo DSR-a i predsjednik Savjeta komesara, kozak-boljševik Fedor Podtelkov u Rostovu na Donu. Golubovljevi „crveni“ kozaci nisu podržavali DSR po pitanju represija protiv kozaka koji su surađivali s Kaljedinovom vlašću, kao ni protiv „gradske inteligencije“. Crvenogardijci su organizirali strijeljanja i preraspodjelu zemlje, a isto to su u njihovo ime često činile i obične bande. Zbog toga su od ožujka 1918. posvuda na kozačkom teritoriju jedan za drugim izbijali ustanci. Pobunjeni kozaci u ožujku 1918. likvidirali su DSR i objesili Podtelkova. Zapovjedništvo Crvene armije hitno je evakuirano u Caricin (današnji Volgograd).

Krasnov i „bijeli“ teror

Znatan dio bivše DSR u srpnju 1918. bio je u rukama njemačkih trupa koje su okupirale i susjednu Ukrajinu, a u kolovozu je dospio pod kontrolu generala Krasnova i njegovih jedinica koje su brojale od 17 do 60 tisuća vojnika. On je proglasio nezavisnu kozačku državu pod nazivom Svevelika Vojska Donska, ukinuo je sve dekrete Privremene vlade i sovjetskih vlasti, objavio totalnu mobilizaciju i uspostavio savezničke odnose s Njemačkom. U novu donsku vojsku su osim kozaka primani i bivši carski oficiri, kao i seljaci kojima je obećano da će dobiti zemlju i zvanje kozaka. Njemačka je dostavljala Krasnovu naoružanje i municiju, a obećala je i da će priznati samostalnost budućeg „slobodnog“ Kubanja, Astrahanja i Sjevernog Kavkaza.

No, protiv pristalica Krasnova i Dobrovoljačke armije na strani Crvene armije i dalje se bori 14 kozačkih pukova pod vodstvom kozaka Filipa Mironova i Fedora Blinova i Ukrajinca Borisa Dumenka.

„Bijeli“ ataman Svevelike Vojske Donske, general Petar Krasnov. Izvor: RIA Novosti

Krasnov je na teritoriji nove države organizirao pravi teror protiv „crvenih“ kozaka i simpatizera „crvenih“ među kozacima, radnicima, seljacima i intelektualcima. Sudeći po rezultatima suvremenih fundamentalnih istraživanja kozačkog pitanja čiji su autori Pavel Golub i Leonid Futorjanski, „krasnovci“ su strijeljali 25 do 40 tisuća kozaka, dok je oko 30 tisuća srodnika i pomagača „crvenih kozaka“ lišeno kozačkog statusa i protjerano s teritorija Vojske Donske. Jedinice Krasnovljeve vojske pročule su se i po brutalnim napadima na sela Saratovske i Voronješke gubernije, koja su se nalazila na „crvenom“ teritoriju.

Djelovanje generala Krasnova odlučno je osudio i general Anton Denikin, zapovjednik „bijele“ Dobrovoljačke armije. On je optužio Krasnova za „izdaju“ i „šurovanje s neprijateljem“ (Njemačkom), kao i za „separatizam“ i neprihvaćanje zajedničke borbe protiv boljševika.

Kapitulacija Njemačke u studenom 1918. dovela je Krasnova i njegovu armiju u veoma tešku situaciju. Crvena armija je krajem prosinca 1918. otpočela ofenzivu i demoralizirana Donska armija počela se osipati i raspadati. U veljači 1919. pod Denikinovim pritiskom Krasnov podnosi ostavku i odlazi u Estoniju, a ostaci njegove vojske stapaju se s Dobrovoljačkom vojskom.

Kasnije je tijekom 1919. teritorij Dona više puta prelazio iz ruke u ruku protivnika. Osim „crvenih“ i „bijelih“ u građanskom ratu sudjelovale su i neregularne kozačke i seljačke vojne formacije „zelenih“. To su bili odredi samoobrane, anarhisti, eseri (pripadnici nekada utjecajne nemarksističke socijalističke partije) i bande običnih kriminalaca. U prvoj polovini 1920. konačno je razbijena Denikinova Dobrovoljačka vojska (i unatoč svesrdnoj pomoći koju je dobivala od Antante), a vojnici koji su preostali položili su oružje i sklopili dogovor o kapitulaciji sa „crvenima“, ili su evakuirani u inozemstvo. Tako je Svevelika Vojska Donska prestala postojati.

„Raskozačivanje“

Kozak-boljševik Fjodor Podtelkov, prototip jednog od junaka Tihog Dona Mihaila Šolohova. Izvor: RIA Novosti

Boljševici su postepeno zauzimali kozačke teritorije i početkom 1919. otpočeli su takozvanu politiku „raskozačivanja“, tj. likvidaciju kozaštva kao staleža, kao što su to učinili i s drugim „reakcionarnim“ staležima: plemstvom i svećenstvom. Tu politiku su odobrili mnogi boljševički autoriteti, između ostalih i Lav Trocki, Jakov Sverdlov i Josif Staljin, koji je smatrao da su kozaci „baza kontrarevolucije“ i predlagao „potpuno istrebljenje kozačkih starješina i svih kozaka koji su bili posredno ili neposredno umiješani u borbu protiv sovjetske vlasti“. S druge strane, „crvenom“ kozaštvu je obećana „svestrana podrška“. „Raskozačivanje“ je podrazumijevalo strijeljanja, konfiskaciju imovine i namirnica, zatvaranje, uzimanje talaca, spaljivanje pobunjenih kozačkih sela i preseljavanje siromašnih seljaka iz centralnih gubernija na kozačka imanja kako ne bi bilo nijednog teritorija s kompaktnim kozačkim stanovništvom. Na terenu se takva politika često svodila na masovnu nepotrebnu brutalnost i ubijanje nevinih ljudi. „Posebna istražna komisija za ispitivanje zločina boljševika“ generala Denikina tvrdila je da je u boljševičkim kaznenim ekspedicijama 1918.–1819. strijeljano 5598 ljudi, od toga 3442 na Donu i 2142 na Kubanju i u Stavropolju, kao i da su represijama i strijeljanju bile izložene desetine tisuća kozaka i u drugim regijama. Naravno, ove brojke komisije „bijelog“ generala mnogi povjesničari ne smatraju objektivnim, no vjerodostojni podaci danas ne postoje. Ipak, čak i one govore protiv suvremenih mitova o „milijunima“ strijeljanih „bijelih“ kozaka.

Među onima koji se nisu slagali s koncepcijom „raskozačivanja“ bili su „crveni kozaci“, a i sam Vladimir Lenjin: „uplitanje u svakodnevni život kozaka“ i „teror“ na kozačkoj zemlji on je okarakterizirao kao nešto „nedopustivo“. Kasnije je Lenjin priznao da je „bilo grešaka“.

Nakon Građanskog rata

Nakon pobjede boljševika u Ruskom građanskom ratu situacija na kozačkim teritorijima donekle se stabilizirala. Intenzitet antikozačke politike je jenjavao, pogotovo zbog priznanja koje je „crveno kozaštvo“ dobilo za značajan doprinos pobjedi u Građanskom ratu. Ipak, kozaštvo prestaje postojati kao stalež, a njegovi teritoriji 1922. nakon osnivanja SSSR-a pripali su Ruskoj SFSR bez prava na autonomiju (unutar RSFSR između ostalog su pripojene i kavkaskim autonomijama), te Ukrajinskoj i Kazaškoj SSR. Doduše, u nekim bivšim kozačkim regijama formirani su kozački seoski sovjeti na razini lokalne samouprave, i to usporedo s drugim etničkim (!) seoskim sovjetima. Kozaci su se zajedno sa seljacima od kraja 1920-ih ponovo našli na udaru zbog kolektivizacije, no o tome će biti riječi u sljedećem dijelu serije Ruskog vjesnika posvećenog kozacima.