Snaga PR-a: Američki mitovi o Drugom svjetskom ratu

Amerikanci i mnogi zapadni Europljani uvjereni su da je ulazak SAD-a u rat protiv sila Osovine bio presudan za konačan ishod Drugog svjetskog rata. U ovom tekstu analizirat ćemo tri mita o ovom ratu: onaj o tome kako bi SSSR izgubio rat bez američke pomoći, kako je iskrcavanje u Normandiji bilo inspirirano samo borbom protiv Hitlera i da je upravo ono preokrenulo tijek rata (a ne recimo Kursk ili Staljingrad), kao i da je američka vojska nanijela odlučujući udarac u Africi i u ratu protiv Japana.


Ulazak američkih i britanskih trupa u sjevernu Francusku 6. lipnja 1944. na Zapadu se smatra presudnim događajem za ishod Drugog svjetskog rata, iako je nacistička vojska tada već pretrpjela odlučujuće poraze od Crvene armije, prije svega kod Kurska i Staljingrada. Fotografija iz slobodnih izvora

Mnogi Amerikanci čvrsto vjeruju da je njihova zemlja dala presudan doprinos pobjedi nad Njemačkom i Japanom u Drugom svjetskom ratu i da bi Hitler smrvio SSSR bez američke pomoći u oružju. Na Internetu se često mogu vidjeti iskrene tvrdnje građana SAD-a na temu „mi smo spasili Ruse i cijeli svijet od Hitlera“, i to u različitim varijacijama. Danas i mnogi Europljani govore: „Vi, Rusi, bez Amerikanaca nikada ne biste pobijedili u ratu“.

Popis jedinica Wehrmachta pokazuje da je tijekom čitavog Drugog svjetskog rata ukupno 130 njemačkih kopnenih divizija uništeno na bojnom polju i izbrisano s tog popisa. Od toga su 104 divizije (80%) pretrpjele poraz upravo od sovjetskih trupa.

Amerikanci svakako imaju pravo ponositi se onim što je njihova zemlja učinila u Drugom svjetskom ratu. SAD je u savezu sa zemljama Commonwealtha odnio najvažnije pobjede u borbama protiv pomorskih i zrakoplovnih snaga Japana i nanio ozbiljnu štetu vojnom i industrijskom stroju nacističke Njemačke. Nije beznačajna ni uloga SAD-a u opskrbi SSSR-a oružjem i prijevoznim sredstvima, dragocjenim industrijskim materijalima, lijekovima i namirnicama za vrijeme rata.

SAD je iz Drugog svjetskog rata izašao kao supersila koja dominira na većem dijelu zemaljske kugle. Za sve te uspjehe Amerika je platila relativno malu cijenu, barem u usporedbi s SSSR-om. Poginulo je 322,2 tisuća građana SAD-a, i to gotovo isključivo vojnika, a ratna djelovanja gotovo da nisu ni dotakla teritorij Amerike. Uz sve to, SAD je izbjegao i pad životnog standarda vlastitog stanovništva. Naprotiv, njihova ekonomija u ratnim je godinama zabilježila intenzivan rast. Nema, međutim, nikakvog temelja da se Americi pripisuju neke druge zasluge u Drugom svjetskom ratu povrh ovih koje su nabrojane.


Mit 1: „Arsenal demokracije“ 

Američki kongres je u ožujku 1941. donio zakon o davanju povoljnih namjenskih kredita za kupnju oružja i drugih vojnih materijala od SAD-a. Kredit su mogle dobiti zemlje „čija obrana ima značaj za interese SAD-a“, s time da se otpiše dug za oružje i materijale koji se potroše u toku rata. Taj sustav je dobio naziv „Zakon o zajmu i najmu“ („Lend-Lease”).

Ako uzmemo u obzir cjelokupnu stratešku sliku Drugog svjetskog rata, ispravnim se mora smatrati stav naše historiografije, prema kojem je iskrcavanje englesko-američkih trupa u Normandiji izvedeno u ljeto 1944. kako se ne bi dozvolilo da sovjetske trupe same odnesu konačnu pobjedu nad Wehrmachtom.

Velika Britanija je prva dobila tu američku pomoć, i ostala je njezin glavni korisnik do kraja Drugog svjetskog rata (31,4 milijarde dolara, dok je SSSR zadužio 11,3 milijarde dolara).

Zakon o zajmu i najmu tek je 7. studenog 1941. proširen na SSSR, iako je isporuka počela ranije, nakon posjete Moskvi specijalnog predstavnika SAD-a V. A. Harriman i ministra vojne industrije Engleske V. Beaverbrook 30. rujna 1941., kada je potpisan prvi dokument o isporuci robe.

Obično se navodi da je po Zakonu o zajmu i najmu SSSR dobio samo 4% svog ukupnog brutto proizvoda u tom razdoblju. Taj pokazatelj, međutim, ne odražava realno stanje stvari, jer svrha Zakona o zajmu i najmu nije bila da zamijeni vojnu industriju SSSR-a. Objektivniji pokazatelj je postotak pojedinih američkih proizvoda isporučenih SSSR-u s posebnim osvrtom na namirnice i vojne materijale koji su u Sovjetskom Savezu bili deficitarni.

Američka pomoć Sovjetskom Savezu bila je značajna kada se radi o proizvodima kao što su, na primjer, mesne konzerve (480% ukupne sovjetske proizvodnje u tom razdoblju), obojeni metali (od 76% do 223% za različite metale), životinjska mast (107 %), vuna (102%), automobilske gume (92%) i eksploziv (53%). U velikom broju su isporučena i teretna vozila (375 tisuća), džipovi (51,5 tisuća), bodljikava žica (45 tisuća tona), telefonski kabeli (760 tisuća milja), telefonski aparati (189 tisuća). Što se tiče najvažnijih vrsta naoružanja, uvezeno je 12% tenkova (u odnosu na broj tenkova proizvedenih u SSSR-u), 20% bombardera, 16% lovačkih aviona, 22% ratnih brodova. Posebno je važno istaknuti isporuku 445 radara.

„Posljednji udarac mača“ koji je primorao Japance na kapitulaciju nisu bile nuklearne bombe, nego upravo ulazak SSSR-a u rat protiv Japana.

Činjenica je, međutim, da tijekom ljeta i u rujnu 1941., kada je Sovjetskom Savezu bilo najteže, još uvijek nije bilo isporuka po Zakonu o zajmu i najmu. Njemačke trupe su na prilazima Lenjingradu i Moskvi zaustavljene isključivo sovjetskim oružjem. Ispravna bi bila konstatacija da je američka ekonomska pomoć sovjetskim oružanim snagama u većim količinama počela pristizati tek u drugoj polovici 1943. i da je znatno ubrzala konačni slom njemačkih nacističkih trupa na Istočnom frontu, ali je pogrešno izvoditi zaključak da bez te pomoći uopće ne bi ni bila izvojevana pobjeda.


Mit 2: „Bitka za Normandiju je odlučila ishod rata“

Ulazak američkih i britanskih trupa u sjevernu Francusku počeo je 6. lipnja 1944. Tom događaju se na Zapadu pripisuje značaj prijelomnog trenutka u Drugom svjetskom ratu, ali se pri tome ne uzima u obzir činjenica da je Wehrmacht u tom trenutku već doživio mnogobrojne odlučujuće poraze na Istočnom frontu (koji se u Rusiji naziva Veliki domovinski rat), počevši od prosinca 1941.

U BROJKAMA

74%

gubitaka njemačka vojska pretrpjela je u borbi s SSSR-om, tri puta više nego u borbi protiv svih drugih 25 zemalja zajedno

50

divizija njemačke vojske borilo se samo u Kurskoj bitci, dva puta više nego na cijelom Zapadnom frontu tijekom cijele 1943.

800.000

vojnika izgubila je Njemačka samo u Staljingradskoj bitci, 7 puta više nego na cijelom Afričkom frontu tijekom cijelog rata

Njemačke trupe na Istoku su od studenog 1942. branile svoje strateške položaje, a u ljeto 1944. sovjetska armija je već oslobodila veći dio teritorija SSSR-a koju su hitlerovci u početku zauzeli, i na mnogim mjestima je već stigla do državne granice Sovjetskog Saveza. Konačan ishod rata je već bio izvjestan, i taj ishod je predodređen upravo na Istočnom frontu.

Ako se uzme u obzir cjelokupna strateška slika Drugog svjetskog rata, mnogo je argumentiraniji stav ruske historiografije, prema kojem je iskrcavanje englesko-američkih trupa u Normandiji izvedeno u ljeto 1944. kako se ne bi dozvolilo da sovjetske trupe same odnesu konačnu pobjedu nad Wehrmachtom.

Bitke u zapadnoj Europi 1944-1945. po svojim razmjerima i žestini ni u jednom trenutku nisu bile ni blizu onoga što se odvijalo na Istočnom frontu, i to ne samo 1941.-1943., nego i u posljednje dvije godine rata. Sovjetsko-njemački front je sve do 9. svibnja 1945. bio glavni front u Europi.

U siječnju 1945., kada je Njemačka uložila maksimalan napor na Zapadnom frontu zbog Ardenske ofanzive, jedinice Wehrmachta na Zapadu brojale su svega 73 divizije, dok se u isto vrijeme na Istoku nalazilo 179 njemačkih divizija. Sve u svemu, protiv sovjetskih trupa je u to vrijeme bilo angažirano 80% aktivne vojske Njemačke, 68% njezinog topništva, 64% tenkova i 48% aviona Luftwaffea. Prema tome, čak i u posljednjoj godini rata glavne snage njemačke kopnene vojske borile su se na Istoku, a ne na Zapadu.

Gubici Wehrmachta na Istočnom frontu bili su odlučujući za ishod Drugog svjetskog rata. Teško je precizno odrediti broj ljudskih žrtava, ali popis jedinica Wehrmachta ipak pokazuje da je tijekom cijelog Drugog svjetskog rata ukupno 130 njemačkih kopnenih divizija uništeno na bojnom polju i izbrisano s tog popisa. Od toga su 104 divizije (80%) pretrpjele poraz upravo od sovjetskih trupa.


Mit 3: „SAD je sam razbio Njemačku na zapadu i Japan na istoku“

Mit o odlučujućoj ulozi SAD-a u Drugom svjetskom ratu ima za cilj umanjiti ulogu SSSR-a, ali i drugih članica antifašističke koalicije, tj. zemalja Commonwealtha i Kine. No, kada je riječ o područjima gdje su ratovale američke trupe, valja imati u vidu da su one uvijek ratovale u okviru snaga koalicije i nisu uvijek činile njihovu većinu.


Nacistička vojska je samo u Staljingradskoj bitci izgubila 7 puta više vojnika nego na cijelom Afričkom frontu tijekom cijelog rata i 27 puta više nego kod El Alameina, najvećoj bitci tog fronta. Ipak, u mnogim zapadnoeuropskim udžbenicima iz povijesti postavlja se znak jednakosti između bitaka za Stanjingrad i El Alamein. Na slici: glavni zapovjednik nacističkih snaga u Africi, Erwin Rommel, s oficirima. Fotografija iz slobodnih izvora

SAD je istočno od Atlantika ušle u rat tek iskrcavanjem u Sjevernoj Africi 8. studenog 1942., ali ni tada nije izvršio napad na Njemačku, nego na Italiju i vichyjevsku Francusku. Snage Commonwealtha su 1940-1942. u sjevernoj Africi same odbile niz napada sila Osovine. Engleska pobjeda kod El Alameina u listopadu i studenom 1942., koja je bila prijelomni trenutak rata na Sredozemlju, izvojevana je prije nego što su pristigle američke trupe.

Napad na SSSR: tajna 22. lipnja 1941.
I nakon više od 72 godine mnogima se čini da „tajna 22. lipnja (dan kada je nacistička Njemačka napala SSSR) još nije odgonetnuta. Je li to bio Hitlerov preventivni udar? Zašto Staljin nije želio Svjetsku revoluciju?

Britanske kopnene trupe su na Zapadu i u Tihom oceanu bile brojnije od američkih trupa sve do ljeta 1944. Taj odnos se počeo mijenjati tek nakon iskrcavanja u Normandiji. U „bitci za Atlantik“ odlučujuća je bila uloga britanske ratne mornarice koja je uništila 525 njemačkih podmornica (dok je američka mornarica uništila 174).

Amerikanci su u Azijsko-tihooceanskoj regiji ratovali zajedno s Australcima i britanskim kolonijalnim trupama Indije. Osim toga, ne treba zanemarivati ​​Kinu kao pasivni, ali stalni faktor na koji je Japan neprekidno usmjeravao više od polovice svojih kopnenih trupa i znatan broj zrakoplova. Tako su saveznici zajedničkim snagama (a ne samo zahvaljujući Amerikancima) odnijeli pobjedu nad pomorskom i zrakoplovnom silom Japana. I kao što je već mnogo puta o tome pisano, „posljednji udarac mača“ koji je primorao Japance na kapitulaciju nisu bile nuklearne bombe, nego upravo ulazak SSSR-a u rat protiv Japana.

Prema tome, uloga SAD-a u snagama koalicije ne može se tretirati kao dominantna čak ni na onim frontovima Drugog svjetskog rata gdje su zapadni saveznici imali odlučujuću ulogu.

Ruski tekst na sajtu File-rf.ru