„Sovjetska vojska darovala je Njemačkoj budućnost“

Dmitrij Medvedev nagrađuje Hermanna Parzigera Ordenom prijateljstva (2009.), najvišim priznanjem koje Ruska Federacija dodjeljuje stranim državljanima. Izvor: Kremlin.ru

Dmitrij Medvedev nagrađuje Hermanna Parzigera Ordenom prijateljstva (2009.), najvišim priznanjem koje Ruska Federacija dodjeljuje stranim državljanima. Izvor: Kremlin.ru

Njemački povjesničar Hermann Parzinger govori o odnosu prema složenoj povijesti rusko-njemačkih odnosa u 20. stoljeću, profesionalnim savjetima za prevladavanje povijesno-političkih problema, kao i o tome zašto se u Njemačkoj saveznici koji su kasno ušli u rat i bombardirali Dresden i Kassel doživljavaju kao osloboditelji, dok se Crvena armija doživljava kao osvajačka i nasilnička.

Pronalaziti „dodirne točke“, održavati dijalog i pri tome se ne ogriješiti o istinu - ovo je profesionalni credo profesora Hermanna Parzingera, predsjednika Fonda pruskog kulturnog nasljeđa, najveće njemačke kulturne organizacije, koja aktivno surađuje sa Savezom muzeja Rusije.

Orden prijateljstva

Za izuzetna znanstvena dostignuća i aktivno sudjelovanje u razvoju njemačko-ruskih znanstvenih i kulturnih odnosa Parzingeru je dodijeljen Orden prijateljstva, najviše odličje Ruske Federacije koje se dodjeljuje stranim državljanima.

Hermann Parzinger, jedan od najvećih stručnjaka za arheologiju u Europi, dao je neprocjenjiv doprinos proučavanju prošlosti naroda Rusije. Svjetski je poznato njegovo otkriće groba skitskog kralja u Kurganu Aržano-2 u ruskoj republici Tuvi iz srpnja 2001., u kojem je pronađeno oko 6000 predmeta od zlata. Drugo senzacionalno otkriće Hermanna Parzingera je pronalazak zamrznutog mumificiranog skitskog vojnika u vječnom snijegu Alpa u ljeto 2006.

G. Parzinger, kakva povijest ujedinjuje narode, a kakva u društvu stvara sukobe?

Hermann Parzinger: Svaka povijest može ujediniti narode, ako nije iskrivljena propagandom i ako ne služi kao oružje u ​​rukama političara. Politika može iz povijesnog konteksta izvlačiti određene činjenice, a pritom prešućivati druge, uništavajući dokumente. Ali i u tom slučaju od manipulacije je bolje zaštićeno ono društvo koje se s pažnjom odnosi prema prošlosti i ne odriče se neugodnih stranica povijesti.

„Sovjetski vojnici su u njemačke gradove ulazili s potpuno drugačijim emocijama nego drugi saveznici. Na Istočnoj fronti vodio se rat s kojim se po surovosti nijedan drugi ne može mjeriti."

Današnja Njemačka se s pažnjom i časno odnosi prema svojoj prošlosti?

Važno je razumjeti povijest kao nešto više od popisa događaja. U 20. stoljeću mi smo izgubili dva rata. I morali smo odgovoriti na mnoga pitanja. Zašto je počeo taj rat, zašto smo postali nacija agresora, zašto nismo shvatili kamo nas vodi Hitler? Zašto su Nijemci šutjeli dok su nacisti vršili zločine na okupiranom teritoriju? Na sva ova teška pitanja nije moguće odgovoriti odjednom i samo s vrha vlasti. Za svakog Nijemca to su izuzetno osobna pitanja. Ja sam ih postavljao svojim roditeljima.

Jesu li su Vam odgovorili?

Da... „Mi nismo znali. Nismo vjerovali da je to moguće. Mislili smo da je to antinjemačka propaganda.“ Neznanju ili odbijanju da se sazna istina treba suprotstaviti činjenice. Ali najvažnije je da ove činjenice ne postanu „formalno znanje“.

A kako se to može postići?

Ne treba se odvajati od prošlosti. Širom Njemačke postoje memorijalni kompleksi na mjestima nekadašnjih koncentracijskih logora. Muzeji mogu učiniti mnogo kada govorimo o pamćenju povijesti. Oni mogu pronaći načine za depolitizirano rješavanje bolnih pitanja povijesti, koja su nastala uslijed rata.

Čini mi se da nas [Ruse i Nijemce] povezuje razumijevanje da je SSSR uz pomoć saveznika iz koalicije protiv Hitlera Nijemce oslobodio od nacizma, što oni sami nisu uspjeli učiniti."

Primjer za to su uspješni projekti vašeg fonda i Saveza muzeja Rusije: „Epoha Merovinga“ iz 2006. i nedavna izložba „Brončani vijek“, koja predstavlja eksponate iz ruskih i njemačkih muzeja, među kojima su i predmeti tzv. „Trofejne umjetnosti“ (umjetnička djela koja je sovjetska vojska odnijela iz Njemačke u SSSR, kao kompenzaciju za kulturne vrijednosti koje su uništene i opljačkane za vrijeme rata na sovjetskom teritoriju).

Izložbe koje ste spomenuli prvi put u povijesti su pokazale svo bogatstvo jednog sloja drevnih kultura. Svijet je otvoren, možemo posjećivati jedni druge. Najvažnije je da predmeti ne leže zatvoreni u skladištima, a u kojem muzeju i u kojoj zemlji se trebaju nalaziti je drugo pitanje. 

No, čim se ispostavilo da „Brončani vijek“ neće gostovati u Berlinu, u Njemačkoj se moglo čuti da su za to odgovorni naši muzeji. U stvari, njemačka strana nije željela jamčiti da će se predmeti s ruskog dijela izložbe koji se ubrajaju u „trofejnu umjetnost“ vratiti u Rusiju.

Da, Nijemci bi, po svoj ​​prilici, u tom slučaju zaplijenili dijela „trofejne umjetnosti“. Prema našim zakonima, predmeti koje su sovjetske trofejne brigade odnijele iz Njemačke krajem rata i poslije rata, trebaju biti vraćeni. Nijemci veoma vole poučavati druge o tome što treba i što ne treba raditi. I pritom se vole pozivati na „stare demokratske tradicije“. No, one su kod nas nastale tek 1945.

Što povezuje sjećanje na rat u Njemačkoj i Rusiji?

Slom Nijemaca kod Staljingrada: Svjedočanstva neprijatelja
S pravom kažu da je pobjeda Crvene armije u Staljingradskoj bitci promijenila tijek svjetske povijesti. „Ruski vjesnik“ objavljuje zapise pobijeđene strane, dnevničke dojmove i pisma rođacima koje su sovjetski vojnici pronašli među stvarima njemačkih vojnika ubijenih ili zarobljenih u ovoj bitci, jednoj od najvećih i najkrvavijih u povijesti.

Tragedija. Iako je promatramo iz različitih kutova. Za SSSR tragedija se broji s više od 27 milijuna života. Za nas se izražava ne toliko brojem poginulih, koliko sviješću o tome da smo mi agresori. I još mi se čini da nas povezuje razumijevanje da je SSSR uz pomoć saveznika iz koalicije protiv Hitlera Nijemce oslobodio od nacizma, što oni sami nisu uspjeli učiniti.

Paradoksalna činjenica je da njemačka kolektivna svijest one saveznike koji su u rat stupili pred kraj ratnih djelovanja i koji su bombardirali Dresden i Kassel doživljava kao osloboditelje. A sovjetsku vojsku, koja je podnijela nevjerojatne muke četverogodišnjeg rata, kao osvajače i nasilnike. Zašto je tako?

Na žalost, u kolektivnoj svijesti Nijemaca o Rusima je stvorena negativna slika. Ne radi se samo o propagandi o „ruskim barbarima“ i o „ispiranju mozgova“ u Zapadnoj Njemačkoj. Naravno, sovjetski vojnici su u njemačke gradove ulazili s potpuno drugačijim emocijama nego drugi saveznici. Na Istočnoj fronti vodio se rat s kojim se po surovosti nijedan drugi ne može mjeriti. Većina vaših vojnika izgubila je članove obitelji, tako da je njihov gnjev razumljiv. I Nijemci su ga doživljavali kao kaznu. A zatim je podignut Berlinski zid, uspostavljena je komunistička vlast u NDR, uslijedili su događaji u Istočnoj Europi iz 1956. i 1968. godine... Zato su se formirali takvi osjećaji. No nitko nikada nije osporio ulogu SSSR-a u pobjedi nad Hitlerovom Njemačkom.

U parku Treptower u Berlinu nalazi se spomenik Vojniku-oslobodiocu. Pobjednik i osloboditelj su različiti pojmovi. Osloboditelj je, po mom mišljenju, humaniji pojam.

Bez sumnje. Smatram da sovjetska i saveznička vojska nisu bile samo pobjedničke vojske. One su nas oslobodile od nacizma. A Njemačkoj su darovale budućnost.