Nepoznati drevni Sibirci: Neolitsko pismo, mamuti i cyber-punk skitnja

Jukagirski pisac Semjon Kurilov. Izvor: RIA Novosti

Jukagirski pisac Semjon Kurilov. Izvor: RIA Novosti

Predaja kaže da je prije dolaska Kozaka jukagirski šaman vračao nad kostima starog šamana i rekao: „Srest ćete nove ljude. Njima kosa raste oko usta, a odijelo im je crno. Kada ih sretnete, nemojte se boriti protiv njih. Ima ih mnogo, nećete ih moći savladati. Vidim jedan kraj gomile ljudi, a drugi kraj se ne vidi. Oni na svojim irvasima ne sjede kao mi, nego se podboče rukama, i ne sjede na hrbatu, nego na sredini leđa. U ustima drže male palice s debelim krajem koji se dimi. Dim će biti vrlo ukusan...“

Vjetar liže Kolimu i zavlači svoj ​​prohladni jezik pod odijelo. Posvuda se prostiru prazne „hruščovke“ (kvadratne zgrade iz Hruščovljevog doba). Donji katovi su im zakovani daskama i furnirom. Skeleti hangara liče na pauke, a lučni kranovi, tj. tisuće tona isprepletenog zahrđalog željeza, nikada se neće pomaknuti s mjesta. Među nizovima „hruščovki“ kao da puzi „živa plijesan“ od nekoliko stotina nakrivljenih šupa, sklepanih od dasaka i građevinskog otpada. 

Nikle su 1990-ih, ali su brzo propale, jer se od petnaest tisuća stanovnika grada Čerski dvanaest tisuća već preselilo „na kontinent“ [tako stanovnici udaljenih regija RF, prije svega Krajnjeg sjevera, zovu centralnu Rusiju - prim.red.]. Luka više ne radi, ne rade ni poduzeća, ostale su samo proračunske institucije: stambeno-komunalni sektor, administracija i škola, a i ​​one samo sebe održavaju. Na konstrukciji jedne „hruščovke“ stoji ogroman natpis: „SLAVA KPSS-u!“ [Komunističkoj partiji Sovjetskog Saveza - prim.red.]. Neobična pohvala neobičnom bogu bijelaca.


Просмотреть увеличенную карту

Na obali se tamne brvnare. Ispod njih staro rudničko okno urasta u promrzlo tlo: niska tavanica od dasaka, truli podupirači, zahrđale tračnice nestaju u ledu... Pretpostavljam da su to ostaci logora od kojeg je i počelo osnivanje grada. Tu su trideset sedme zatvorenici podigli ustanak. Ustanak je ugušen, ovdje na obali je strijeljano pedeset ljudi. Tri djeteta se igraju na zahrđalom brodu, a u pozadini se plave planine. Onostrana, šutljiva priroda na obali velike i hladne rijeke.Već ovdje, u Čerskom, osjećam prisutnost duhova. Dolijeću iz tundre, gledaju s rijeke, prolaze između betonskih „hruščovki“. I šute. Sve dok ih ne naučiš čuti.


Vođa roda Zeca

Teško je zamisliti ovdašnje udaljenosti: 50 km do oblasnog centra, 3500 km do Jakutska. Teritorij veličine Europe, potpuno nenastanjen. Obale strme, kao da su bagerom sasječene. Goli slojevi smrznute zemlje liče na obnažene ožiljke. Na njima samo crne šume s deformiranim drvećem, i tek ponegdje ribarska koliba. U daljini se rumene planine, a iza njih hladan, višesatni zalazak sunca. Unaokolo tundra, tajga, hladne rijeke i jezera, planinski lanci, ranije nastanjeni samo zvijerima i rijetkim obiteljima nomadskih lovaca i ribolovaca. A sada više nema gotovo nikog.


Vođa roda Zeca Vjačeslav Šadrin

Sa mnom je Vođa, Vjačeslav Šadrin, predsjednik savjeta jukagirskog naroda. Krupan i prepun čuđenja, nosi naočale. Pomalo nalikuje dječjem medi ili Pjeru Bezuhovom. Petnaest godina bio je direktor škole u jukagirskom selu Neljemnoje, zatim se preselio u Jakutsk. On je nešto poput zaštitnika ljudskih prava ili socijalnog radnika. Vršlja po selima, pomaže ljudima da izvade potrebne dokumente ili pošalju dijete u bolnicu, ili iskamče od Ministarstva motorne sanjke „Buran“ za mještane.

„Moj djed mi je jednom pregledao glavu“, kaže Vođa. „Ne znam što je vidio na njoj, uglavnom, tada je izrekao sakramentalnu frazu: 'Nikad on neće postati lovac'. Zato su me poslali u grad na školovanje. Ali uvijek sam znao da ću se vratiti.“

„Zašto?“

„Zato što sam ja Šadrin, vođa roda Zeca...“


„Ljudi smrznutih predjela“

Jukagiri su autohtono stanovništvo istočnog Sibira. Tu su živjeli i prije dolaska Tunguza, još od neolitika. Vodili su nomadski život, svaka obitelj za sebe, i živjeli u jurtama i poluzemunicama, loveći divljač i ribu na obalama rijeka. Koristili su kameno oruđe sve dok nisu došli Rusi. U njihovoj kulturi sačuvani su najarhaičniji elementi: kult predaka i šamana, prinošenje pasa na žrtvu i ep o Vrani. Kultura kamenog doba sve donedavno je bila živa ovdje, na hladnim prostranstvima istočnog Sibira pokrivenim tajgom. Kada bi umirao jukagirski šaman, njegovo tijelo sjekli su na komade, meso sušili i dijelili kao amajliju, a glavu postavljali na drveni stup, sve su to oblačili u svečano odijelo i postavljali u stanište kao ikonu.


Šestogodišnji Arhip Volkov, sin uzgajivača sobova Petra i „čumaćice“ [domaćice čuma - šatora za stanovanje – prim.prev.] Evgenij. Dječak se seli s roditeljima s jednog na drugo mjesto u tundri

Do dolaska Rusa jukagirska plemena su stoljećima bila raštrkana na ogromnom teritoriju, od Lene do ušća Anadira. Kozaci su im donijeli dvije stvari koje su na njih imale katastrofalan učinak: alkohol i velike boginje. Kod autohtonih naroda Sibira ne funkcionira dehidrogenaza alkohola. To je ferment koji razlaže alkohol u krvi. Zato oni odmah postaju alkoholičari, jer se ne mogu otrijezniti. Alkohol je na njih djelovao kao heroin, tako da je votka postala glavna valuta za trgovce krznom. Još gore je to što stanovnici Sibira nisu nikada bolovali od infektivnih bolesti i nisu bili imuni na njih. Nisu mogli podnijeti gripu, ospice, sifilis, gubu... Najgore su bile velike boginje. U 19. stoljeću epidemije velikih boginja pokosile su gotovo cjelokupno jukagirsko stanovništvo. Pred Revoluciju su bila ostala samo dva jukagirska plemena, koja su živjela vrlo daleko od civilizacije, u najhladnijim područjima na Zemlji. Oni južniji, iz roda Zeca, lovili su divljač u tajgama u gornjem toku Kolime, a sjeverni, iz rodova Gusana i Alaja lutali su s irvasima po tundri između Kolime i Indigirke. Evenska riječ „jukagir“ ustvari znači „daleki ljudi“ ili „ljudi smrznutih krajeva“.

Srećom, njihova kultura je detaljno opisana. Na Kolimu su 1880-ih protjerani „narodovoljci“ Johelson i Bogoraz (članovi tajne revolucionarne partije „Narodna volja“). Johelson je godinama živio s Jukagirima, naučio njihov jezik i zapisao mnoge bajke i pjesme. U svojim zapisima on prikazuje krajnje simpatičan narod. Jukagiri nisu znali za osobno vlasništvo i novac. Ulovljenu divljač i ribu dijelili su svima prisutnima. Osim toga, nisu umjeli niti lagati. „Jukagiri su vrlo pošteni, svakome vjeruju, i uvijek drže danu riječ. Ako iz nekog razloga ne mogu ispuniti ono što su obećali učiniti (na primjer, izraditi čamac), spremni su na svaku kaznu koju odredi naručilac posla, bio on Rus ili Jakut. Oni sami ne znaju cijenu svoga rada, i zato vjeruju trgovcu na riječ... “ Prirodno je da takav narod nije mogao dugo opstati uz prisutnost došljaka. Već krajem 19. stoljeća smatralo se da su na rubu izumiranja.


Kolimsko

Kolimsko i Andrjuškino su susjedna sela, udaljena 240 km jedno od drugog. U oba sela živi otprilike po 800 ljudi. U Andrjuškinu žive Jukagiri i Evenki, a u Kolimskom uglavnom Čukči, iako i tamo ima Jukagira i Evenka. Kolimsko je nastalo od jukagirskog nomadskog naselja. Tu su stada divljih sobova prelazila rijeku Omolon kada su migrirala na sjever, prema oceanu, bježeći od komaraca. Jukagiri su ih napadali prilikom prelaska rijeke i ubijali koliko god su mogli kako bi si osigurali meso za zimu. Sada više nema tih migracija. „Živio je jednom jedan zlobni nitkov“, kaže legenda. „On je uhvatio živog soba, oderao mu kožu i pustio ga. Zaštitnik divljih sobova, duh po imenu Tolon Moje, zbog takve bezosjećajnosti se uvijedio i odveo je irvase s Omolona...“


Razdvajanje sobova kojima su se upleli rogovi

Posljednji snijeg je pao desetog lipnja, a prvi snijeg desetog srpnja. Pola godine traje noć, temperatura je minus 50 stupnjeva.

„Znate koliko ima komaraca ljeti?“, Kaže Vođa. „Djeca se zabavljaju tako što trče kroz oblak komaraca i gledaju kako se pretvaraju u crne siluete.


Kako su se ljudi uopće mogli nastaniti ovdje?

Polarna naselja prilično su neugledna. Prije nego što je uspostavljena sovjetska vlast ovdašnji uzgajivači sobova i lovci nikada nisu živjeli u selima, nego su skitali tundrom kao nomadi. Sada žive na obali Kolime u ubogim barakama na kat. Iz dugih dimnjaka kotlovnice diže se iznad tundre gust pramen crnog dima. Na sve strane vide se kože sobova. Jedne se suše, druge kao da su bačene, treće vire iz snijega... Kao da nemaju nikakvu vrijednost. Neki čovjek polako vuče plastične sanjke po blatu. U jednom dvorištu stoji kabina aviona s ostatkom natpisa „OFLOT“. Avion je pao negdje u tundri i sada je, u „drugom životu“, postao šupa. Posvuda se okupljaju prelijepe pametne „lajke“ (sjeverni lovački psi) s dugom i mekom dlakom. Vođa i ja ulazimo u neudobne „komunalke“ u barakama, tj. u stanove gdje živi po nekoliko obitelji. Nailazimo na stari izdubljeni kanu. Pravili su ga Jukagiri iz tajge u gornjem toku rijeke. Ovdje svi imaju vrlo lijepa imena, preuzeta od starijih generacija ruskog naroda: Pelagija, Akulina, Terentij, Makar, Gavrila...

Najveće iznenađenje su cijene. Ovdje je sve četiri puta skuplje nego u Moskvi. Jedno mlijeko i deset jaja stoje dvjesto rubalja (4,4 ​​eura). Sve se doprema avionom, a avionska karta od Jakutska do Čerskog u jednom smjeru stoji 30 tisuća rubalja (660 eura). Ovdje ljudi i nemaju novac, ali zato mesa i ribe ima u izobilju.


Djevojčice iz naselja Čerski


Vršnjaci mamuta

„Selo Kolimsko odlikuje se time što ovdje nije uništen sovhoz (poljoprivredna zadruga iz sovjetskog vremena)“, objašnjava Vođa. „Jednostavno je preimenovan u zajednicu 'Turvaurgin'. Svaka obitelj radi za sebe, a uprava, knjigovodstvo i veterinari su zajednički. Jedna polovica stanovnika uzgaja irvase, a druga lovi ribu. U tom selu je sačuvana i krojačnica. Svi nekako uspijevaju opstati.

U Andrjuškinu nije tako. Tamo su se podijelili na obiteljska stada i na kraju su svi propali. Upropastile su ih mamutove kosti. Tamo su banditi trgovali tim kostima. Za to područje bila su „zadužena“ dvojica: Vatagin i Golupčikov. Trgovali su zlatom, kostima i ribom. Oni su Andrjuškino uzeli pod svoje, kupili su alat i tehniku ​​i počeli kopati na obalama rijeka. Iz Moskve je dolazio biznismen koji je otkupljivao te kosti. Ljudi su se tada preorijentirali na kosti. Zašto da se cijele godine potucaju u krajnje teškim uvjetima, kada je umjesto toga dovoljno pronaći jednu kljovu? A po našim shvaćanjima to je tabu. Mamut je stanovnik Donjeg Svijeta, u koji ne treba zalaziti. U taj svijet su silazili samo šamani. Ako od tamo nešto uzimaš, onda otvaraš put duhovima. Ja sam čovjek suvremenih shvaćanja, ali taj lako stečeni novac stvarno nije donio sreću nikome od onih koji su vadili kosti. Vatagin je nedavno umro, a Golupčikov je ubijen. Tako je posao obustavljen, a u Andrjuškinu se više ne uzgajaju jeleni. Sada se ispostavilo da stanovnici čak ne mogu koristiti svoj račun u banci, jer su kao osnivači zadruge registrirani nekakvi Vataginovi prijatelji iz Jakutska. Drukčije je ovdje kod nas, u Kolimskom. Ovdje uglavnom žive Čukči, a oni više slušaju starije. Starci su izjavili: „Ne treba kopati kosti“, i oni su to poslušali.

Mamuti se često susreću u jukagirskim bajkama. Nedavno se utvrdilo da su ti divovi na Medvjeđim otocima izumrli prije nepune 4 tisuće godina, što znači da su ih Jukagiri zaista poznavali...

Internacionala u tundri

Pored ulaza stoji pomoćna kućica od dasaka. Oko nje se petljaju ljudi i djeca, obilježavaju daske kredom i odvaljuju ih. Udarci čekića odjekuju iznad Kolime.

„Kakva je ovo šupa?“

„Tvoje riječi su uvredljive. To je lovački dom, sutra ga selimo u tundru.“

To je Petja Kaurginen, drugi čovjek u ovdašnjoj zadruzi. Tu je i radnik Lazar, njegov prijatelj, a treći je Igorjok, Petjin brat, vođa grupe uzgajivača sobova. Svi su mišićavi poput konja, a lica kao da su im štavljena. Nikada ne psuju. Petja je najstariji, ima preko četrdeset godina. On je očito glavni. Izraz lica odaje inteligenciju i iskustvo. Djeluje pomalo umorno. Kaurgineni su Čukči, a Lazar je Jakut. Višenacionalnost je na ovom području uobičajena pojava. Sovjetska vlast 1920-ih pokušala je podijeliti Sibir na sovjete po plemenskoj pripadnosti, ali nije uspjela, jer plemena ovdje nemaju jasno omeđene teritorije. Po istoj tajgi i tundri lutale su obitelji raznih naroda: Jukagira, Čukčija, Korjaka i Evenka. Svi oni su bili poligloti. Čak i danas svi stariji ljudi znaju po četiri jezika.

Petja i Vođa počinju proučavati dokumente „Turvaurgina“. Svaka čast Vođi. On pomaže svima, a ne samo Jukagirima.


Sovjetska vlast 1920-ih pokušala podijeliti Sibir na sovjete po plemenskoj pripadnosti, ali nije uspjela, jer plemena ovdje nemaju jasno omeđene teritorije.

Oni se potpuno razlikuju po karakteru. Čukči su žestoki momci. Nemaju baš nikakve sličnosti s junakom ruskih viceva [u ruskim vicevima Čukči često imaju smiješnu ulogu naivnih i glupih ljudi]. Kao da su s Kavkaza, a ne iz Sibira. Naprasiti su i gordi, vole biti neovisni. Čukči su jedino sibirsko pleme koje je pružilo žestok oružani otpor Rusima. U zarobljeništvu su vršili samoubojstva. Oni nikada nisu potpisivali nikakve ugovore s Rusijom, niti su plaćali porez u krznu.

Jukagiri su nešto sasvim drugo. Oni su suptilni, blage naravi. Johelson se zaprepastio kada je primijetio koliko Jukagira pati od „arktičke histerije“, neobične duševne bolesti kod koje dolazi do promjene stanja svijesti. Iznenadio se i kada je vidio kako lako padaju u trans i u kojoj mjeri su podložni hipnozi. Mladi Kozaci su u šali često hipnotizirali Jukagire i tjerali ih da urade nešto nepristojno. Njihova histerija ponekad je poprimala razmjere epidemije: ljudi bi puštali divlje krike, kidali svoju odjeću, pokušavali se baciti u rijeku, bježali u šumu, pentrali se na visoko drvo ariš i danima sjedili na njegovim granama. Možda je ta psihička nestabilnost povezana s hladnoćom, gladi i nedostatkom sunčeve svjetlosti, a možda i za drevne slojeve svijesti, još iz doba kada je čovjek tek učio kako ovladati njome.

Oni Rusima nisu pružali nikakav otpor...


Klaonica u Staduhinu, u blizini sela Kolimsko


Izolirani jezik

Kada je 1937. u kolimski logor dospio mladi lingvist Jurij Krejnovič, on je tu, u Šalamovljevom paklu, sreo Jukagira koji je zaklao zadružnog soba, i počeo je učiti njegov jezik. Kada je 17 godina kasnije izašao na slobodu, obranio je doktorsku disertaciju na temu jukagirskog jezika i od tada je taj jezik vrlo popularan u lingvističkim krugovima, jer je izoliran i nema srodnih jezika, što govori o vrlo drevnom porijeklu jukagirskog naroda.

Posebno je neobično što su Jukagiri imali svoje pismo. Ono je ideografsko i ne liči ni na alfabet, ni na hijeroglife. Najviše podsjeća na šare koje učenik crta po klupi kada se zamisli. Te slike su korištene za pisanje ljubavnih ili lovačkih poruka.


Posljednjeg dana sezone klanja ostatak stada sobova nije htio ući u tor s kasapima; zato su ih ubili puškom u tundri, a potom odvukli na lancima zakačenim za snjegohode

„Dok je bio živ stari Spiridončik, moj rođak, on je to znao čitati“, kaže Vođa. „Sada više nitko ne zna.“

Johelson je često dobijao pisma od jukagirskih djevojaka, tako da je pismo dešifrirano i znanstvenici smatraju da pripada kulturnom nasljeđu neolita, vezanom uz crteže na stijenama. Možda je to bio prvi čovjekov pokušaj da zabilježi neku informaciju.

Još uvijek ima pedesetak staraca koji se sjećaju jukagirskog jezika. Mali sjeverni narodi Rusije brzo izumiru još od sredine prošlog stoljeća. Već su izumrli Aleuti, Ajni, Kamasinci, Kereci, Sirenici i Juzi. Na rubu nestanka su Eskimi, Nivhe, Keti, Uljče, Oroci, Oroči, Negidalci, Nanajci, Naukani, Udigejci, Aljutori, Itelmeni, Enke i Jukagiri. Po svemu sudeći, za desetak godina će se u istoj situaciji naći Dolgani, Evenke, Eveni, Hantiji, Mansi, Nganasani, Selkupi, Korjaci i Šorci.

Posljednjih godina pojedini jukagirski starci, ribari i uzgajivači sobova iz Andrjuškina, Kolimskog i Čerskog neovisno jedan od drugoga pokušali su spasiti jezik svog naroda. Jedan je počeo držati satove jukagirskog u kolimskoj školi, drugome je to pošlo za rukom u čerskoj školi, treći je osnovao pjevačko društvo, a četvrti na svom terenu pokušava osnovati dječji kamp. Oni, međutim, ne znaju predavati, pa njihovi satovi često budu djeci nejasni i dosadni. Ti bojažljivi i nevješti pokušaji posljednji su trzaji naroda koji umire.


Ime Jukagiri znači „ljudi smrznutih predjela“. Pismo Jukagira potječe iz neolita i vjerojatno spada u najranije pokušaje ljudskih bića da nešto zapišu

Jedan od njih, stari uzgajivač sobova Vasilij Nikolajevič, priča: „Iskreno govoreći, ja sam se toga prihvatio zato što mi je prije dvadeset godina u Andrjuškinu jedan starac na samrti rekao: 'Vasja, nije valjda ovo kraj? Nije valjda da stvarno nestajemo?'. „Tad sam mu rekao: 'Ma nije... Nešto ćemo smisliti...' A sada sam i ja ostario, i mislim: nije valjda stvarno kraj?“


Duhovi Sjevera

Bogovi Volge
Duh poganske Rusije iz filma „Strnadice“ Denisa Osokina ili baleta „Posvećenje proljeća“ Igora Stravinskog i dalje živi na obalama Volge, u Republici Mari-El.

Nad obalom se uzdižu „hruščovke“ u Čersku, strše betonske grede kao kakvi idoli, koče se crne zmije armature kao indijski ukrasi. Čudno zvuči, ali osjećam da ovdje sve ovisi o toj šutljivoj prirodi. O njoj ovise čak i najmonstruozniji eksperimenti. Iznenada shvaćam da je GULAG možda bio kazna Rusima za upad u ove predjele. Duhovima Sjevera nisu se dopale naše građevine, pa su rekli: „Samo vi gradite... “

Primjećujem da se nešto pomiče na ledu blizu obale. Grupa ljudi u čukotskoj odjeći izvlači na led polarne saonice, pričvršćuje ih za stare motorne sanjke, pričvršćuje kože, bakrače i željezne bačve s benzinom. Iz kola pokrivenih ceradom izviruje starica, izviruju djeca... To se obitelj Nutendli sprema otići do svog stada. U mrtvom gradu ta scena izgleda kao nekakav postapokaliptički cyber- punk, kao ljudi koji su nadživjeli suvremeni svijet i izgubili svoju kulturu, ali i dalje skitaju...

Na pijesku ispred rudarskog okna nekadašnjeg logora stoji brod iz vremena GULAG-a. Potpuno je zahrđao. Duhovi gledaju iz tamnih prozora kabine, igraju se u šarama od hrđe. Oni su ga i pojeli.

Fotografije: Elena Plotnikova, Ruski reporter. Ruski tekst na portalu Ruski reporter