Mauzolej, tajna 'vječno živog' Lenjina

Zgrada Mauzoleja

Ščusev je predstavio drvenu zgradu u obliku kocke sa stranama od tri metra i dvije manje kocke na vrhu. Prototip za tu ideju poslužile su, prema riječima kolega arhitekata, piramide egipatskih faraona. Projekt arhitektora bio je odobren, ubrzo se pojavio Lenjinov mauzolej. Monumentalna zgrada napravljena je u crveno-crnim tonovima od granita, porfira i crnog labradora. 

U sovjetsko vrijeme zgrada Mauzoleja, s njegovim vrlo složenim sustavima, smatrala se prije svega objektom koji je čuvala državna sigurnost te je bila podređena organima NKVD-KGB. Točnije direktivama Kremlja.

Prije Staljinove smrti tijelo u Mauzoleju pripadalo je Laboratoriju koji je također bio dio imperije Lubjanka. Potom je Laboratorij prešao u Ministarstvo zdravlja SSSR-a. Danas tijelom Lenjina „upravlja“ Centar za biomedicinsku tehnologiju znanstveno-proizvodne zajednice Sveruski institut farmakoloških i aromatičnih biljaka pri Ruskoj akademiji poljoprivrednih znanosti.

Ako se vlast odluči sad sahraniti Lenjina, morat će riješiti tisuću pravnih pitanja. Tko će najprije skinuti tajnu a potom poništiti masu naredbi, odluka resora, uključujući i rezolucije vlade SSSR-a?

Dokumenti o Lenjinovoj sahrani i stvaranju prvog drvenog mauzoleja još se uvijek čuvaju kao nezatraženi u drugom (tajnom) popisu fonda N 16 Odbora za čuvanje sjećanja na Lenjina, koji je  skriven u njedrima bivšeg Centralnog partijskog arhiva bivšeg Instituta za marksizam-lenjinizam pri bivšem Centralnom komitetu Komunističke partije Sovjetskog Saveza.

To držanje podataka daleko od očiju javnosti traje već gotovo 90 godina. Prošli su svi određeni mogući i nemogući zakonski rokovi držanja dokumenata u tajnosti. Zbog čega nisu objavili podatke? Zbog čega još uvijek drhte na spomen ideje o Lenjinovoj sahrani? Zato što u materijalima tog odbora mogu biti skrivene formule s tajnim sastavom magične tekućine koju su otkrili profesori Vorobjev i Zbarski, a kojom se vođino tijelo zauvijek čuvalo netaknuto.

Balzam

Balzamiranje ostataka Lenjina počelo je tek za dva mjeseca nakon njegove smrti, krajem ožujka 1924. Do tog vremena posmrtne promjene na tjelesnom tkivu, posebno na licu i Lenjinovim šakama, dostigli su kritičnu točku.

Zadaću čuvanja Lenjinovog tijela preuzeo je na sebe kemičar Boris Zbarski i anatom Vladimir Vorobjev iz Harkova. Potonji je želio odbiti tu složenu zadaću kad je prvi put vidio Lenjinovo tijelo, no kolege su ga uvjerile da promijeni svoje mišljenje.

Pred Zbarskim i Vorobjevom je bio nejednostavan zadatak – stvoriti svoju posebnu metodu čuvanja vođinog tijela, budući da zamrzivanje nije odgovaralo. U to vrijeme i najmanja sitnica mogla je dovesti do odmrzavanja tkiva s nepovratnim njihovim oštećenjima.

Osim toga, nije odgovarala ni staroegipatska metoda mumificiranja, budući da tom metodom ne samo da tijelo izgubi 70% težine, već se izobličuju i crte lica.

Tad su znanstvenici odlučili primijeniti balzamiranje. Na kraju su Zbarski i Vorobjev uspjeli riješiti zaista jedinstvenu zadaću – balzamirati čitavo tijelo a da potpuno očuvaju obim, formu te stanične i tkivne strukture. 

Prošlo je više od 89 godina, a kemijski sastav kiseline je i dalje nepoznat. Osim arhivsko-povijesnih, postavljaju se i nešto škakljivija pitanja kao što su, recimo, financijska.

Nasljednici

Znači li to da će sahrana Lenjina dovesti do brzog otkrivanja tajne kemijskog sastava tekućine, njezine privatizacije, masovne proizvodnje, prodaje u ljekarnama (na recept ili bez recepta), komercijalizacije na internetu, izvoznih isporuka? Tržište treba tu ponudu. Potražnja je osigurana: recimo, prilikom pravljenja prepariranih životinja.

Novo lice ruskog komunizma Komunisti koji su vladali Rusijom više od 70 godina još uvijek su druga najmoćnija politička opcija u zemlji. Oni obećavaju građanima komunizam kineskog tipa, no njihova popularnost i utjecaj ipak su u padu. Pojavljuju se i nove komunističke partije koje propovjedaju „izvorni komunizam" i osuđuju korumpiranu staru gardu.

Može li se jednoznačno tvrditi da već netko ima patent i službeno pravo vlasništva na tekućinu Vorobjeva i Zbarskog? Postoji i drugo pitanje. Nakon Drugog svjetskog rata moda oko izgradnje mauzoleja i balzamiranja tijela vođa postala je međunarodna. Sovjetski izum bio je jako tražen. Najuspješniji projekt u bratskim socijalističkim državama, članicama Varšavskog sporazuma bilo je čuvanje tijela bugarskog učenika, Staljinovog druga Georgija Dimitrova.

Danas su bugarski drugovi već odavno u NATO-u i Europskoj uniji. Pitanje o tijelu Dimitrova bilo je tamo brzo riješeno prije mnogo godina. Tom je prilikom podignut u zrak i grandiozni mauzolej. Kadrovi s tom eksplozijom obišli su čitav svijet te su često traženi na Youtubeu. Trebalo je dugo da Mauzolej ode u zrak. Drug Dimitrov umro je u vrijeme epohe u kojoj su postojale prijetnje od nuklearnog rata, pa su i kuću za njega izgradili tako da izdrži nuklearnu eksploziju.

Balzamiran je po sovjetskom receptu vođa i prvi predsjednik Narodne Republike Angole drug Agostinho Neto. No on je bio brzo ponovno sahranjen, jer magična kiselina profesora Vorobjeva i Zbarskog nije bila učinkovita u afričkim uvjetima. 

Priča se da se pred smrt Staljin razočarao u „slavenski socijalizam“ te je usmjerio svoju pozornost na azijski socijalizam. Snaga tog pogleda osjeća se tamo i danas. I u Kini (Kineska Narodna Republika), i u susjednim državama Vijetnamu (Socijalistička Republika Vijetnam) i Sjevernoj Koreji (Demokratska Narodna Republika Koreja) balzamirani su te se brižljivo čuvaju u mauzolejima tijela otaca, utemeljitelja tih država, komunističkih partija i narodnih oružanih snaga. Ne treba biti jako upoznat s političkom i povijesnom situacijom da bi se razumijelo od koga su iskopirani ti mauzoleji, sarkofazi, sustavi ventilacije itd. 

Tekst je napisan prema materijalima Leonida Maksimenkova, RIA Novosti / smartnews.ru