Kalašnjikov se pred smrt pokajao za AK-47

Treba li Mihail Kalašnjikov osjećati grižnju savjesti zbog onog što se radilo po čitavom svijetu pomoću njegovog automata? To pitanje je tijekom čitavog života legendarnog konstruktora često bilo predmet žestokih rasprava. Ispostavilo se da je šest mjeseci prije svoje smrti, Kalašnjikov napisao pokajničko pismo Patrijarhu Moskovskom i Čitave Rusije.  

„Moja duševna bol je nepodnošljiva“  

Dokumet sadrži dvije stranice natipkanog teksta i potpis vlastitom rukom konstruktora. U njemu je Kalašnjikov podijelio sa starješinom Ruske pravoslavne crkve svoju zabrinutost i sumnju da je odgovoran za smrt ljudi koji su ubijeni „njegovim“ automatom. 

„Moja duševna bol je nepodnošljiva, muči me jedno te isto nerazrješivo pitanje: ako je moj automat ubijao ljude, vjerojatno sam i ja, Mihail Kalašnjikov, rođen studenog 1919., sin seljaka, kršćanin i pravoslavac po svojoj vjeri, kriv za smrt ljudi, pa makar se radilo o neprijateljima“, pita Kalašnjikov patrijarha. 

Zanimljivo je da Kalašnjikov svoj automat AK-47 naziva u pismu „oružje-čudo“, a „glavnog suparnika, Amerikance, svojim prijateljima“. 

„Uvijek smo išli u korak s vremenom, bili smo bolji u nečemu od našeg glavnog suparnika, Amerikanaca, a pritom smo na ljudskoj razini bili prijatelji, iako smo služili različitim društvenim sustavima, koji su u to vrijeme bili nepomirljivi“, piše konstruktor. 

U pismu izlaže i svoje misli o sudbini države i čovječanstva.

„Da, povećava se broj crkava i manastira na našoj zemlji, a zlo svejedno i dalje postoji... Dobro i zlo žive jedno kraj drugog, bore se i ono što je najstrašnije – stišavaju se u dušama ljudi. Eto, do čega sam došao na zalasku svojeg zemaljskog života. Na kraju se dobiva nekakav vječni pokretač koji sam želio izumiti u svojoj mladosti. Mogu li svjetlo i tama – dvije suprotnost jedne cjeline – postojati jedno bez drugog? I zar je Svevišnji upravo tako sve organizirao? I zar će čovječanstvo morati vječno živjeti u takvom suodnosu“, upitao je konstruktor. 

Posebnu ulogu u poboljšanju situacije Kalašnjikov vidi u Ruskoj pravoslavnoj crkvi, koja, prema njegovim riječima, „nosi svijetu svete vrijednosti dobra i milosrđa“. 

„I mene je Gospodin poučio da se približim pod stare dane pomoću svojih prijatelja svetim sakramentima Kristovima, da se ispovjedam i primim obred pričesti“, piše Kalašnjikov. 

„Pouzdam se u Vas u svojim grešnim mislima, u Vašu pastirsku riječ i Vašu pronicljivu mudrost. Gledam i slušam Vaše propovijedi i odgovore na pisma ljudi čije duše borave u životnim zbrkama. Svojom Božjom riječi pomažete u mnogo čemu, ljudima je potrebna duhovna podrška“, ističe Kalašnjikov u pismu.

„Nikad nije iznosio na vidjelo ono što je osjećao“

Glasnogovornik patrijarha Kirilla Aleksandar Volkov je izvijestio da je dobio pismo Kalašnjikova te je čak napisao odgovor.

„To pismo je bilo na pravom mjestu tijekom napada na Crkvu. Patrijarh se zahvalio legendarnom konstruktoru na pruženoj pažnji te je odgovorio da je Mihail Timofejevič primjer patriotizma i pravilnog odnosa prema državi“, istaknuo je Volkov.  

On je dodao da Crkva ima potpuno određenu poziciju po pitanju odgovornosti konstruktora za smrt ljudi: kad oružje služi obrani domovine, Crkva ga podržava, kao i njegove izumitelje ili vojnike koji ga koriste.

„Izmislio je taj automat za zaštitu svoje države, a ne za to da ga koriste teroristi Saudijske Arabije“, pojasnio je Volkov. 

Kćerka konstruktora Elena pozvala je ljude da promjenu uvjerenja Mihaila Timofejeviča ne shvaćaju suviše kategorično.

„Naravno, ne može se reći da je išao na mise i živio strogo po zapovijedima. Treba imati u vidu kakva je to bila generacija. Moguće je govoriti o vjeri u Boga, ali ne vjerovati. A moguće je vjerovati i nikad ne reći nikom o tome. Mihail Timofejevič nikad nije iznosio na vidjelo ono što je osjećao. Sjećam se da sam mu 1999. donijela križ, stavila mu ga, točnije rečeno prisilila ga da ga stavi te mu rekla: 'Prekriži se', a on je tad rekao: 'Ne mogu, ruka mi se ne diže'. Svoju ruku držao je na srcu“, prisjeća se Kalašnjikovljeva kćerka.

Ruski tekst na sajtu Izvestija