Psiholozi opisali portret suvremenog Rusa

Izvor: Sergej Pjatakov / RIA „Novosti“

Izvor: Sergej Pjatakov / RIA „Novosti“

Rusi su postali osobe sklonije konfliktima, zlobnije, bezobraznije te su u znatnoj mjeri izgubili sposobnost samokontrole. Takvi su rezultati istraživanja psihološkog profila tipičnog Rusa od 1981. do 2011. O istraživanju i načinima kojim se može prevladati agresija dopisnik Ruskog vjesnika popričao je sa zamjenikom direktora Instituta za psihologiju pri Ruskoj akademiji znanosti Andrejem Jurevičem.

Prema vašim podacima stanovnici Rusije su, u odnosu na daleke osamdesete, postali tri puta agresivniji, grublji te potpuno bezobzirni. No kako se mjeri agresija?

Odmah da preciziram da se ne radi, naravno, o „svim Rusima“. Radi se o općim psihološkim karakteristikama društva. Što se tiče načina ocjene i mjerenja razine agresije, najjednostavniji način su statistički pokazatelji, recimo, broj teških krivičnih djela agresivnog karaktera.  

Čega se boje ljudi u velikim gradovima?
Zašto se ljudi boje onog što nikad nisu vidjeli, kako razlikovati pravi problem od slučajne fobije. Ruski psihoterapeuti govore o prirodi čestih gradskih strahova.

Najuvljerljiviji pokazatelj je statistika ubojstva. Po tom parametru Rusija gotovo četiri puta premašuje SAD i otprilike deset puta većinu država Zapadne Europe.

Drugi način su sociološka ili socio-psihološka istraživanja. Recimo, kad znanstvenici idu po vagonima metroa i traže da im se ustupi mjesto, bilježeći pritom koliko će im putnika zaista ustupiti te kako će reagirati na njihovu molbu.

I treći način: to je naše i vaše svakodnevno iskustvo. Neprestano koristimo javni promet, promatramo ponašanje naših vozača na cestama, naših sugrađana u trgovinama, na ulici. Ako želimo, možemo izbrojati koliko su nas puta u tjedan ili mjesec dana ponizili ili su prema nama pokazali druge oblike nepoštivanja.

Čini mi se da su u javnom transportu počeli češće ustupati mjesto.

To je istina, početkom 90-ih to se događalo jako rijetko, danas su mjesta počeli ustupati češće. Ali istovremeno, ako ćemo govoriti o teškim krivičnim djelima, pojavljuje se tendencija koja je karakteristična za rusko društvo: oko 80% ubojstava događa se u stanju takozvane spontane agresije.

Statistika svjedoči o tome da se u Rusiji u svakoj četvrtoj obitelji događa nasilje svaki dan, i to u prvom redu u siromašnim obiteljima s niskom razinom obrazovanja, kulture i neumjerenim pijanstvom supružnika.

U Vašem se istraživanju govori da agresiju stvaraju masmediji i kriminal. Kako se to događa?

Kakav je odnos Rusa prema svom tijelu
Rusi su na glasu kao grubi ljudi koji ne vode mnogo računa o svom tijelu. „Ruski vjesnik" je zato pitao ljude koji se u svom poslu susreću s nagim ljudskim tijelom - profesore crtanja, fotografe i liječnike - kako se Rusi odnose prema svom tijelu i da li se u tome razlikuju od drugih naroda. Njihovi odgovori govore da je istina drugačija.

Za kriminalni svijet jako je karakteristična norma agresivnosti. A kriminalna kultura vrši ogromni utjecaj na naše društvo još od početka 1980-ih. Od nje je dosta stvari preuzeto – od slenga do modela ponašanja (recimo, kad supruzi unajmljuju profesionalne ubojice da bi raščistili odnose).

Riječ „agresivan“ često u Rusiji ima pozitivan smisao. „Agresivna reklama“ - to je dobra reklama, „agresivan dizajn automobila“ - to je opet dobar dizajn. Tu modu agresivnosti formiraju i različite subkulture, recimo, nogometni navijači, nacionalističke organizacije. Naša vlast i mnogi masmediji tome značajno doprinose.            

Dakle, neke političke televizijske emisije oblikuju prilično agresivno ponašanje prema nekim državama, stvaraju sliku opasnog neprijatelja koji je oko Rusije. Nezadovoljstvo vlastima također rađa agresiju. Budući da obični građanini ne mogu „dohvatiti“ vlast, tu rastresenost prebacuju jedni na druge te na različite društvene grupe.     

Postoje li nekakvi mehanizmi povratka na humaniji oblik društva?

Očito je da se bilo koja nacija ne može dugo nalaziti u pretjeranom agresivnom stanju. Zasad je razina agresije u našem društvu prilično visoka, možemo govoriti samo o djelomičnom poboljšanju situacije, ali ne i o radikalnoj promjeni.

Sve se više udaljujemo od početka 90-ih (raspad SSSR-a, politička kriza), kad su se odigrale najveće radikalne promjene društva. Postupno se smirujemo i privikavamo na novu društvenu stvarnost. Osim toga, mnogi ruski građani odlaze se odmarati uglavnom u druželjubive europske države, vide norme tamošnjeg ponašanja, shvaćaju da je druželjubivost norma društvenih odnosa. Usvajaju tu normu i donose je u domovinu.

A postoje li brži načini kojim se čovjek može osloboditi agresije?

Jesu li suvremene Ruskinje žrtve ili vješte manipulatorice?
Suvremene ruske žene nastavljaju odabirati pasivnu poziciju u obitelji i društvu. Pritom, na pozadini aktivnog razvoja pokreta za ravnopravnost spolova, položaj žena u Rusiji danas se malo razlikuje od tendencija s početka stoljeća.

Da, i za to postoje posebne psihološke metode. Recimo, u SAD-u se široko primjenjuje ta praksa. Ako je vozač skrivio automobilsku nesreću zbog agresivne vožnje, šalju ga na posebne tečajeve u kojem nauči kontrolirati agresiju. Danas je u zapadnim državama jako popularna takozvana „pozitivna psihologija“. Ako čovjek stvori pozitivnu sliku o sebi, svojem životu i sredini, njegovi odnosi s ljudima postat će bolji, nestat će agresija. 

Drugi moćni kanal djelovanja je sustav obrazovanja i odgoja. Jako je važno da taj sustav oblikuje pozitivni odnos prema svijetu. Uzmimo, naprimjer, nove ruske udžbenike za povijest. Izbrojano je da broj negativnih epizoda u povijesti Rusije značajno premašuje broj pozitivnih.

U SAD-u je, pak, upravo suprotno. Njihova povijest je retuširana što kod Amerikanaca stvara pozitivnu sliku svoje države i naroda. Očito da u tim slučajevima nastaje problem s normom objektivnosti. No potrebno je naći zlatnu sredinu, jer obilje negativnih epizoda stvara negativnu sliku povijesti države, dakle, države u cjelini.