Svi na dobitku od uspjeha ruske diplomacije 2013.

Ruska vanjska politika danas pristaje jedino na odnose koji se temelje na ravnopravnosti. Izvor: AFP / East News

Ruska vanjska politika danas pristaje jedino na odnose koji se temelje na ravnopravnosti. Izvor: AFP / East News

Ruska diplomacija 2013. izvojevala je nekoliko značajnih pobjeda, prvenstveno u Siriji i Iranu, sprečavanjem novih regionalnih ratova i očuvanjem regionalne stabilnosti na Bliskom istoku. No, bilo je i nekoliko razočaranja, poput pogoršanja odnosa s SAD-om povezanim (ali svakako ne i uvjetovanim) davanjem azila Edwardu Snowdenu.

Nakon završetka Hladnog rata opasnost od vojnih sukoba prešla je na regionalnu razinu. Zato se najvećim uspjehom 2013. može smatrati to što je svijet uspio izbjeći nove regionalne ratove. Na dnevnom redu je bio humanitarni rat" protiv Sirije i napad na Iran s ciljem nuklearnog razoružanja. No, diplomati su svojim zalaganjima uspjeli, ako ništa drugo, odložiti ove sukobe.

I u jednoj i u drugoj situaciji ruska diplomacija odigrala je presudnu ulogu, djelujući pritom u skladu sa svojim nacionalnim interesima.

Kada se radi o Siriji, Rusija je zauzela poziciju prema kojoj unutarnji sukob ne bi smio biti povod za promjenu vlasti pod vanjskim pritiskom, čak i ako se radi o sankcijama UN-a, kao što se dogodilo, na primjer, u Libiji. UN nije osnovan s tim ciljem. Političku budućnost Sirije trebaju rješavati sami Sirijci uz pomoć, podršku i posredništvo međunarodne zajednice, a putem političkog dijaloga. Polazeći od ovog stava, Rusija je zajedno s Kinom u Vijeću sigurnosti UN-a tri puta blokirala donošenje rezolucija koje su zapravo bile usmjerene na svrgavanje sadašnjeg predsjednika Asada s vlasti.

Paradoksalno je što su stav Rusije po ovom pitanju faktički podržale i ostale zemlje članice Grupe 8. Upravo to su bili rezultati summita G8 u Irskoj, gdje je postignut konsenzus u pogledu nužnosti postizanja političkog rješenja situacije u Siriji.

Doduše, ruski partneri imali su nešto drukčije motive. Početkom ljeta postalo je jasno da glavnu snagu oružane opozicije u Siriji čine radikalne islamske organizacije, koje imaju iste principe i metode kao Al Qaida. Njihovo jačanje nije u interesu ni Zapada ni arapskih režima u svijetu, a ni Rusije. Za samu Rusiju, u kojoj se snažne muslimanske zajednice nalaze ne samo u području oko Volge i na Kavkazu, nego i u Moskvi, stihijsko širenje radikalnog islamizma iz Sirije predstavlja istinsku prijetnju. Zato su se Moskva i Washington tako brzo sporazumjeli o održavanju mirovne konferencije o Siriji.

No, primjena kemijskog oružja u okolici Damaska​, za što je Zapad okrivio regularnu sirijsku vojsku, navela je Baracka Obamu na odluku o upotrebi vojne intervencije, koju je do tada pokušavao izbjeći. Situaciju je spasio Lavrov. Ne upuštajući se u rješavanje pitanja tko je primijenio kemijsko oružje, Moskva je Asada nagovorila da pristane na potpunu likvidaciju svojih kemijskih arsenala. Na taj način su potučeni argumenti onih koji su htjeli uvući SAD u još jedan regionalni rat. Sada je u Siriji u tijeku uništavanje vojnog kemijskog oružja. Što je od toga dobio svijet u cjelini?

Filozofija vanjske politike Rusije
Ministar vanjskih poslova Ruske Federacije, Sergej Lavrov, objašnjava filozofiju ruske diplomacije, suštinu nezavisnosti vanjske politike Rusije ukorijenjene u povijesti i kulturi naše zemlje i ideal policentričnog svijeta u kojem Rusiji pripada jedno od ključnih mjesta.

Na Bliskom istoku sačuvana je strateška stabilnost. Politika kontrole oružja masovnog uništenja izvojevala je jednu pobjedu, a UN i Vijeće sigurnosti stekli su značajniju ulogu u pitanjima održavanja mira u svijetu. Ovi rezultati donijeli su dobrobit čitavoj međunarodnoj zajednici. U slučaju Irana izbjegnuta je primjena sile. Moskva je, iako neprekidno pružajući podršku sankcijama prema Iranu, ipak uvijek zahtijevala da se iranski nuklearni problem rješava za pregovaračkim stolom. Rusija, koja graniči s Iranom, osim što je zastupala načela UN-a, imala je cilj ne samo spriječiti da se u ovoj zemlji nastavi razvoj vojnog nuklearnog programa, nego i da se izbjegnu masovni neredi izazvani zapadnim sankcijama i kaos koji bi nastao uslijed vojnog udara.

U vezi s tim još prije dvije godine pojavio se tzv. „Lavrovljev plan", prema kojem bi Iran postupno smanjivao svoj ​​nuklearni program u zamjenu za postupno ukidanje sankcija, s namjerom da se situacija korak po korak udalji od moguće eskalacije sukoba. Upravo ovaj princip našao se u temelju prijelaznog sporazuma između Teherana i šest velikih svjetskih sila, koji je postignut u studenom. Dogovori se zasada sklapaju na rok od šest mjeseci. I ništa ne nagovještava jednostavne i lake pregovore u vezi s glavnim sporazumom, koji bi međunarodnu zajednicu oslobodio zabrinutosti, omogućio Iranu da razvija svoju civilnu nuklearnu industriju, i, što je najvažnije, otklonio mogućnost izbijanja oružanog sukoba u ovoj regiji. Sljedeća 2014. godina mogla bi u tom pogledu biti presudna.

No, nije sve bilo idealno. Proteklu godinu obilježila je i kriza rusko-američkih odnosa. Formalni razlog bila je činjenica da je Edward Snowden, koji je objavio tajne informacije američke Agencije za nacionalnu sigurnost (NSA), dobio azil u Rusiji. Naravno, službeni Washington krajnje je uznemiren i zabrinut zato što se američki tragač za istinom našao izvan dosega američke Temide. No, teško je povjerovati da je upravo to bio razlog što je Barack Obama otkazao posjet Moskvi. Tako nešto moglo se dogoditi samo za vrijeme Hladnog rata u razdoblju čarki između Hruščova i Eisenhowera.

Prije bi se dalo zaključiti da je američka administracija shvatila kako bi Obamin povratak iz Moskve bez Snowdena mogao biti shvaćen kao još jedan dokaz njegove slabosti. A Putin, unatoč želji da ponovo uspostavi dijalog s američkim predsjednikom u duhu suradnje koja je postignuta u vezi sa Sirijom i Iranom, nije bio voljan pokoriti se željama SAD-a. Ruska vanjska politika danas pristaje jedino na odnose koji se temelje na ravnopravnosti.

Uostalom, ne može se reći da je rusko-američki dijalog sasvim prekinut. Putin i Obama ipak su o nečemu nasamo razgovarali na summitu G-20 u Sankt-Peterburgu, koji je održan nakon otkazivanja posjeta Moskvi. Očito je da se priprema i njihov sljedeći susret, ovaj put na ljeto 2014. u Sočiju, gdje će se održati sljedeći summit G-8. Možda će do tada diplomati ove dvije zemlje pronaći temelje za kompromis.