Dogovor s Iranom: nova ravnoteža snaga na Bliskom istoku

Tijekom konferencije u Ženevi pet članica Vijeća sigurnosti UN-a i Njemačka postigle su dogovor s Iranom po kojem Islamska republika u sljedećih pola godine odustaje od proizvodnje urana obogaćenog preko 5%, a također se obvezuje da će neutralizirati svoje rezerve urana obogaćenog do 20% smanjenjem na razinu od 5%. Osim toga, pod kontrolom Međunarodne agencije za nuklearnu energiju (IAEA) bit će nuklearni objekti u Fordou i Natanzu, dok će u Araku biti obustavljena izgradnja reaktora s teškom vodom koji može proizvoditi plutonij.

Zauzvrat će „šestorka", tj. SAD i zemlje Europske unije, oslabiti sankcije protiv Irana. To će omogućiti Teheranu da obnovi ograničene trgovinske odnose s SAD-om u naftnom, plinskom, petrokemijskom i automobilskom sektoru, kao i trgovinu zlatom i plemenitim metalima. Iran će na taj način ostvariti prihod od 5 do 7 milijardi dolara.

Ali, novac nije na prvom mjestu.

„Šestorka" je povukla zahtjeve za obustavljanjem i demontiranjem iranske centrifuge koje su trenutno u pogonu. To je zajedno s drugim potezima omogućilo Teheranu tvrdnju kako je sada zadovoljen njegov izričit zahtjev za priznavanjem prava na obogaćivanje urana. Upravo zbog toga su u samom Iranu pregovarači dočekani kao pobjednici, a državni tajnik SAD-a John Kerry morao je podastirati komplicirana objašnjenja, prije svega kongresmenima.

Šef ruske diplomacije Sergej Lavrov precizno je okarakterizirao bit kompromisa: „Taj dogovor označava da se slažemo s potrebom da se Iranu prizna pravo na 'miroljubivi atom', uključujući i pravo na njegovo obogaćivanje, uz razumijevanje da će otvorena pitanja vezana za iranski nuklearni program, kao i sam program, biti pod najstrožom kontrolom Međunarodne agencije za nuklearnu energiju. To je konačni cilj, ali on je već zacrtan u današnjem dokumentu."

Protivnici sporazuma naglašavaju da je Iran ovime sačuvao potencijal za stvaranje nuklearnog oružja, jer čitava infrastruktura za obogaćivanje urana ostaje netaknuta. „Naglašavam da dogovor ne podrazumijeva uništavanje nijedne centrifuge", razočarano ponavlja izraelski premijer Benjamin Netanyahu. Mnogi stručnjaci ističu da je tako moćan nuklearni kompleks (oko 17.000 centrifuga za obogaćivanje) potreban ako u zemlji postoji 12 do 15 nuklearnih elektrana koje treba opskrbljivati ​​gorivom. No, Iran zasada ima samo jednu nuklearku u Bušeru, a ona se opskrbljuje gorivom iz Rusije.

Iranci ne mogu lako objasniti zašto im treba toliko centrifuga, ali su spremni na svaku vrstu kontrole: na video kamere, senzore, iznenadne inspekcije itd.

S druge strane, ni SAD ne objašnjava zašto je odjednom promijenjen odnos prema iranskom nuklearnom programu, i zašto su američki diplomati skoro godinu dana pregovarali s Irancima krišom od javnosti, zakonodavaca i najbližih saveznika, prije svega Izraela. Što se promijenilo za 10 godina besplodnih pregovora s Iranom, osim što se povećao broj centrifuga? I zašto se Washington poslije neprijateljstva koje je trajalo preko 30 godina sada odlučio oraspoložiti?

Naravno, na smjenu „užasnom Ahmadinedžadu" došao je „susretljivi Rohani". Ali u Iranu predsjednik zapravo ima ulogu premijera, a sva temeljna pitanja rješava ajatolah Hamenei, duhovni vođa i vrhovni rukovoditelj Irana. Ništa se nije promijenilo.

Naravno, Iran nije mogao ignorirati poziciju Izraela, koji je apelirao da se iranski problem riješi silom, kao ni izjave Baracka Obame, koji je periodično podsjećao da sva sredstva dolaze u obzir. Pa ipak, Teheran je, po svemu sudeći, shvaćao da američkom predsjedniku-mirotvorcu nije potreban treći veliki rat na Bliskom Istoku.

Iranska nuklearna bomba je veliki mit O politici SAD-a na Bliskom istoku u intervjuu za „Gazeta.Ru“ govori stručnjak Instituta za strateške ocjene i analizu Sergej Demidenko.

U tome se možda krije i odgovor na pitanje zašto je SAD promijenio smjer.

SAD je početkom 1970-ih pretrpio vrlo težak poraz u Vijetnamu. Zatim je kriza zahvatila i unutarnju politiku, kada je Richard Nixon zbog afere „Watergate" napustio Bijelu kuću, shvativši da mu prijeti optužba za veleizdaju. Tada je SAD bez ikakve sentimentalnosti popravio odnose s komunističkom Kinom, što je dotada bilo nezamislivo. SAD jednostavno nije imao drugog načina da spriječi prodor SSSR-a u jugoistočnu Aziju i da Kremlju stvori nove sigurnosne probleme na Dalekom istoku. To je odgovaralo i interesima kineskog lidera Mao Ce-Tunga.

Danas je slična situacija vezana za neuspjeh u Iraku i Afganistanu, za „arapsko proljeće" u kojem islamizam sunitske orijentacije, inače dalek od ideala zapadne demokracije, zauzima jednu po jednu zemlju u regiji, od moćne Turske do krhkog Tunisa. Ima veze sa saveznicima koji svi žele uvući SAD u rat, iako je njihove ciljeve sve teže objasniti Amerikancima. Ima veze s Libijom, Sirijom i Iranom, s očiglednom potrebom da se snage konsolidiraju protiv Kine kao novog globalnog lidera, i najzad, sa sljedećim predsjedničkim izborima u SAD-u koji će se održati 2016. Na tim izborima demokratima se neće biti lako opravdati.

Sve to očito potiče Baracka Obamu da popravi odnose sa šiitskim Iranom koji je spreman boriti se za poziciju lidera u regiji protiv zaljevskih naftnih monarhija. Sada se može ponovno uspostaviti ravnoteža snaga na Bliskom istoku. Tako nešto već se dogodilo kada je Iran sa šahom na čelu prije revolucije 1979. bio glavni saveznik SAD-a na Bliskom istoku i uspješno obuzdavao Saudijsku Arabiju.