Nikita Hruščov iliti Ivan-Budalica na prijestolju

Izvor: ITAR-TASS

Izvor: ITAR-TASS

Hruščov je bio markantna ličnost, markantan lider. Njega su znali ismijavati, ali su ga svejedno voljeli. Bio je nevjerojatno šarmantan.

Možemo reći da je Nikita Hruščov, generalni sekretar CK KPSS-a (1953.-1964.), čovjek-simbol. S njim je povezana jedna čitava epoha u sovjetskoj povijesti, epoha „otapanja“ (rus. ottepel'). U njoj je došlo do demistificiranja Staljinovog kulta ličnosti, Gagarinovog leta u svemir, izgradnji hruščovki, procvata književnosti i filma, disidenstva, Karipske krize... Bio je onoliko proturječan čovjek koliko i njegovo vrijeme.  

Hruščovka – stambene zgrade iz razdoblje Hruščova. Bile su od opeke, od dva do pet katova. Kolhoz - kolektivističko poljoprivredno gospodarstvo (u SSSR-u) koje objedinjuje zemlju predviđenu za veliku, uglavnom monokulturnu proizvodnju.

Međutim, imao je potpuno prosječnu biografiju za jednog sovjetskog činovnika. Rodio se u selu u Kurskoj oblasti. U tridesetim godinama 20. st., tijekom Staljinovih represija, bio je prvi generalni sekretar CK komunističke partije Ukrajine. I nije pokazivao nikakav liberalizam. Upravo suprotno: nemilosrdno je raspravljao s takozvanim „narodnim neprijateljima“. Slagao se oko svega sa Staljinom dok je ovaj bio živ. Priča se čak da je na pijankama u Kremlju Staljin tražio od Hruščova da pleše hopak (ukrajinski narodni ples op. red.) u izvezenoj ukrajinskoj košulji. Ta priča je prilično izvjesna.

Ali kad je Staljin umro, Hruščov je počeo brzo uzimati vlast u svoje ruke. Počeli su rehabilitirati političke zatvorenike. Izdavale su se putovnice kolhoznicima. Tijekom Staljinove vlasti nisu imali slobodu kretanja.

No Hruščov je više mislio o budućnost nego o sadašnjosti. On je taj koji se nabacivao parolom: „Stići ćemo i prestići Ameriku!“. On je taj koji je obećao narodu da će sadašnja generacija živjeti u komunizmu koji će nastupiti 1980. Potom su se šalili da se te godine umjesto komunizma dogodila Olimpijada.

Navršilo se 50 godina od „vruće linije“ između Washingtona i Moskve
Vruća linija između Washingtona i Moskve bila je uspostavljena 1963. nakon završetka Karipske krize, kad je Amerikancima bilo potrebno punih 12 sati kako bi dešifrirali poruke Nikite Hruščova Johnu Kennedyu te se koristila kao izvanredna veza lidera velikih država tijekom vrhunca „hladnog rata“.

Hruščov je bio markantna ličnost, markantan lider. Potom su ga, tijekom Brežnjevljeve vlasti, osuđivali za volunterizam. No upravo je takav čovjek bio potreban da se država izvede iz „zimskog sna“. Bio je pun ideja. U jednom trenu bi pozivao da se obradi ledina, u drugom je osuđivao apstraktne umjetnike na poznatoj izložbi u Manežu. (Za jednu od slika je rekao: „I magarac repom maše bolje!“). Ili je dao naredbu da se po čitavoj državi zasadi kukuruz. Nekad je to bilo strašno komično. Recimo, kukuruz su pokušali uzgajati čak u Kareliji, na Sjeveru, gdje on nikako ne može rasti. Prijetio je ratom Engleskoj i Francuskoj. 

Mogao si od njega očekivati sve. S jedne strane, oslobađaju zatvorenike, s druge tenkovima guše ustanak u Mađarskoj. S jedne strane, objavljuju disidenta Solženjicina, s druge strijeljaju mirnu demonstraciju u Novočerkassku.

Specifično se izražavao, nije se ustručavao. Bez ikakvog problema mogao je reći američkim diplomatama: „Pokopat ćemo vas!“. „Imamo samo jednu točku oko koje bi se s Vama dalo raspraviti, i to po zemljišnom pitanju: tko će koga pokopati“, rekao je Hruščov. Nixonu je izjavio: „Pokazat ćemo vam Kuzkinu majku!“ (ruski idiomatski izraz kojim se izražava prijetnja opred.). Amerikanci dugo nisu mogli shvatiti što je to Kuzkina majka. Čime ih on to plaši? Udarao je cipelom o katedru UN-a tijekom debate o Mađarskoj krizi. To su svi zapamtili. To si nije mogao dopustiti nijedan predsjednik. Bio je vrlo živ čovjek, emocionalan, pun strasti, nimalo iskompleksiran. Mao Ce-tunga pogrdno je nazvao „starom kaljačom“. Predstavniku SAD-a u UN-u je izjavio: „Ma što se tu ti bakćeš, kad ne razumiješ o čemu se radi!“

Tri metka u J.F. Kennedyja: Tko ste vi, gospodine Oswalde?
Pukovnik obavještajne službe Oleg Nečiporenko znao je ubojicu američkog predsjednika Johna Kennedya. Nakon odlaska u mirovinu Nečiporenko postao je pisac, a knjige o ubojstvu Kennedya postale su veliki hit. Danas vam Ruski vjesnik donosi prvi dio intervjua s njim.

Obraćajući se njujorškom gradonačelniku Robertu Wagneru, rekao je: „Gotovo se nisam mogao suzdržati da vas ne oslovim s Roberte Petroviču. Kad sam u mladosti radio u tvornici, naš rukovoditelj je bio inženjer Robert Petrovič Vagner“. To je zvučalo jako srdačno, toplo, ljudski od Hruščova.

Hruščov, za razliku od Staljina, nije bio uopće monumentalan čovjek. Bio je običan, čak pomalo priprost. Jako pokretljiv, sav okrugao, ćelav. Prćasta nosa, uši koje strše. Tako bi mogao izgledati nekakav seljak ili radiša u lokalnoj vinariji. A pritom je neprestano gestikulirao. Na domjencima je tako jako mahao čašom da se konjak razlijevao na sve strane.

Hruščov je imao puno tog djetinjastog u sebi. Nakon ručka, za vrijeme šetnji po parku na prsima je držao maleni prijemnik koji su mu darovali u Americi. Priča se da su u to vrijeme specijalno za njega emitirali njemu omiljene seoske melodije. Radio ga je oduševljavao do dna duše. I vojne igračke. Nove bombe, zrakoplove...  

Ismijavali su ga, nazivali ga Ivanom-Budalicom na prijestolju. Ali su ga voljeli. Bio je nevjerojatno šarmantan.

Njegov grob se nalazi u Novodjevičanskom manastiru u Moskvi. Na grobu stoji spomenik poznatog kipara Ernsta Neizvestnog, kojeg je, uzgred rečeno, napadao te govorio o njemu loše stvari. A krajem života napisao je oporuku u kojoj je molio da upravo Nezvestni napravi spomenik. Taj spomenik je zapravo glava u crno-bijeloj rami. Nemoguće je prikazati Hruščova u jednoj boji. To je bio jako složen čovjek.