Jesu li suvremene Ruskinje žrtve ili vješte manipulatorice?

Olga ima 32 godine, ona je domaćica. Inače je, kao diplomirani stručnjak za marketing, dugo vremena vodila odjel za regionalni razvoj jedne velike kompanije. No nakon što je rodila dijete, svoj život je posvetila obitelji. Porodiljni dopust odužio se na tri godine.

„Isprva je bilo jako teško: moj svijet se ograničio na veličinu stana. Družila sam se samo s novorođenčetom i mužem. Naravno, teško je izmijeniti svoj život, ali zar imamo drugi izlaz? Svrha žene jest da se brine o mužu i djeci. A posao nije ono najvažnije... Nedostaje li mi posao? Vrlo vjerojatno da više ne.“

Takve priče tipične su za Rusiju. Uspješne žene odustaju od perspektivnog osobnog i profesionalnog razvoja, praveći izbor u korist kuće i djece. Psiholozi karakteriziraju to kao sindrom žrtve – odustajanje od vlastitog psihološkog ili fizičkog komforta kako bi udovoljio interesima drugih. Takav izbor zapravo je zapostavljanje važnosti vlastite osobe u odnosu na druge.

Razlog se nalazi, prije svega, u rodnim standardima koji su povijesno nastali u Rusiji, državi usmjerenoj na muškarca, kao onog koji jamči stabilnost, pouzdanost. Ta misao, presena od jednog naraštaja na drugi, pretvara se u „rodni program“, sustav stereotipa i vrijednost koje se predaju naraštajima žena – od starijih do mlađih. U skladu s tim programom oblikuje se stereotip koji implicira da se ženina sreća nalazi u postojanju muškarca. U društvu, u kojem ima više žena od muškaraca, muškarac ima pravo da odabere svoj par, a žena mu mora ugađati i biti „pogodna“.

Prihvaćanje takve pozicije od strane same žene povezano je sa standardima sretnog života koje je dobila tijekom odrastanja. Odbijanje, pak, takve pozicije povezano je s velikim brojem strahova. Statistika govori da je jedan od najčešćih strahova suvremene žene strah od toga da će ostati sama. Bojazan da neće nikom biti potrebna toliko je jak da nadoknađuje emocionalnu nelagodnost pri odbijanju vlastitih interesa. S vremenom se žena privikava na novu ulogu, a nelagoda se pretvara u naviku.

Čak žena, koja isprva odbija takvo ponašanje ali ga naposljetku u jednom trenutku prihvati, zadrži tu ulogu žrtve za čitav život. Osim toga, one počinju prenositi te prihvaćene stereotipe na svoje kćeri, stvarajući krug izmišljenih ideala koji nazivaju „roditeljskom mudrošću“. Teško se oduprijeti tom pritisku, jer, čak ako žena izbjegne takvo stereotipno mišljenje svojih roditelja, suočit će s njima u muževljevoj obitelji. Eto zbog čega ne samo da se ta pozicija učvstila među ruskim ženama, nego je i dobrovoljan izbor koji jedino može jamčiti održavanje obitelji. 

No požrtvovnost ima i svoju drugu stranu: ispod maske žrtve može se skrivati manipulator. Jurij je nedavno raskinuo s djevojkom, nije mogao izdržati njezina jadikovanja i prigovore.

„Nepodnošljivo je neprestano se osjećati krivim! Nastja je uvijek voljela kuhati, to su mi rekli svi njezini prijatelji. No kad smo započeli živjeti zajedno, to se pretvorilo u mukotrpnu obvezu. Svaku skuhanu večeru popratila bi pričom kako je to bilo užasno teško. Morao sam se ispričavati za neprilike koje sam joj učinio sve dok nisam shvatio da je to zapravo banalna manipulacija. Djevojke koriste naš osjećaj krivice kako bi dobile ono što žele“.

Obitelj ili karijera: izbor na ruski način U Sovjetskom Savezu život se odvijao prema ustaljenom planu i sve se događalo u svoje vrijeme. Dobro razrađena shema škola - fakultet - zaposlenje - brak - djeca funkcionirala je gotovo savršeno i mladim ljudima omogućavala planiranje budućnosti. No, život ide dalje i pravila se mijenjaju, pa danas čak ni u Rusiji, koja ima vrlo povoljne uvjete za mlade majke, ništa više nije tako lako.

Na žalost, Jurij je u pravu. Žene se često pretvaraju žrtvama kako bi izazvale u okolini osjećaj odgovornosti za njihove „patnje“. Iskupljenje za nanesene neugode je želja „patnice“. U takvoj situaciji strana koja je zapravo pretrpjela nepravdu je objekt manipulacije koji mora platiti greške koje nije napravio.

Osim toga, rusko društvo podržava ulogu manipulatora. Popularni su savjeti djevojkama: „Muškarac se mora podčiniti“, „Muškarac je glava, a žena je vrat“ itd. Ne samo da se vještina manipulacije potiče u ruskom društvu, nego i postaje odlična „ženska kvaliteta“. Eto zašto je uloga žene-manipulatora, koja nema ništa zajedničkog sa sindromom žrtve, tako popularna u našoj državi.

Govoreći o popularnim modelima ponašanja, ne može se ne spomenuti infantilno ponašanje. Infantilnost, koje se najčešće pojavljuje kod mladih žena, izražava se u nepostojanju želje da se na sebe preuzme odgovornost za svoj život i budućnost. Puno je lakše prihvatiti nečiju nadmoć nego priznati svoju sposobnost i povezane s njom obveze „odraslog čovjeka“. Ipak infantilnost je često usmjerena na starije rođake, dakle, neovisno o njihovom spolu. Zbog toga je ne treba jednoznačno klasificirati kao rodno ponašanje.

Društveni odnosi često podsjećaju na igru, čija pravila moramo poštivati. No uloge u toj igri svatko od nas mora sam odabrati.