Lavrov: Ne slažem se da smo u Jugoslaviji dobili pljusku

Suviše često posljednjih mjeseci napadaju ruska veleposlanstva i ruske diplomate. Iz Libije je veleposlanstvo evakuirano, u Nizozemskoj postoji čitava epopeja s ruskim diplomatima. Nedavno su poljski nacionalisti napali veleposlanstvo u Varšavi. Zar Moskva može samo diplomatskim notama reagirati na takve izvanredne situacije?

Sergej Lavrov: U tome vidim prije svega rezultat mnogogodišnjeg aktivnog urušavanja osnova suvremenog međunarodnog prava. Tako je bilo i u bivšoj Jugoslaviji, kad su tijekom kršenja Konvencije UN-a i temeljnih principa OESS-a jednu od članica te organizacije bombardirale druge članice. I to bez ikakve pravne osnove. Tako je bilo i u Iraku, i u Libiji.

Trenutno traje rasprava o tome kako treba ratovati, bez obzira što postoji međunarodno humanitarno pravo koje je posvećeno zakonima vođenja ratova. Ipak, od slučaja s Jugoslavijom počeo se uvoditi termin „sporedne štete“. Bombardirali smo legitiman objekt, kažu, no druga stvar je što je tamo poginulo nekoliko civila. Događa se.

Upotreba bespilotnih letjelica dovodi do velikih pogrešaka koje se plaćaju ljudskim životima. Dignu u zrak vjenčanje, ili bombardiraju civile za koje misle da su teroristi ili pomagači terorizma. To su sve primjeri kako se može lako ophoditi prema međunarodnom pravu.

Ali kako povećanje takvih primjera proizvoljnog odnosa, zanemarivanja međunarodnog prava, utječe na napad na ruska diplomatska predstavništva?

S.L.: Kao što ste pravilno istaknuli, imali smo loše slučajeve u Nizozemskoj i Kataru. Pa sad ovaj u Poljskoj. Gledao sam vijesti na televiziji, zanimalo me kako tu situaciju komentiraju kod nas i u inozemstvu. Jedan od načelnika njemačke policije, koji odgovara za sigurnost diplomatskih institucija u Berlinu, rekao je da njemačka policija, u slučaju da je dobila zahtjev za provedbu demonstracija na području veleposlanstva jedne velike države (nije rekao da to mora biti Rusija ili Kina), ne bi dopustila marš, već bi demonstrante usmjerila na alternativan put u kojem se masa ne bi našla u blizini veleposlanstva. Ocijenili smo reakcije poljske vlade. Ruskoj strani iznesene su javne isprike te je poslana odgovarajuća diplomatska nota. Shvatili smo da te izjave povećavaju sigurnost našeg veleposlanstva. Iako smo uoči tih demonstracija upozoravali naše poljske kolege (policiju i druge odgovarajuće strukture) da se radi o jako riskantnom pothvatu. Tražili smo da se pojača sigurnost, ali su nam rekli da će sve biti u redu. No, kao što znate, završilo je upravo suprotno.

Možda se naša veleposlanstva mogu osigurati specijalnim postrojbama?

S.L.: Tijekom posljednjih deset godina obučavamo kadar suradnika pogranične službe FSB-a koji za cilj ima čuvanje veleposlanstva. 

U onim državama, gdje vlada opasna vojno-politička situacija, već postoje specijalne postrojbe. Recimo, u Libiji, Iraku i čitavom nizu drugih država. Naravno, uz pristanak države u kojem se veleposlanstvo nalazi.

Mnogi stručnjaci smatraju da je Rusija u Jugoslaviji dobila šamar. A čini se da su pregovori o Siriji postali prijeloman trenutak. Što se zapravo događa? Zar su zapadne države postale svjesne da se čitav niz pitanja u međunarodnom pravu ne može riješiti bez Rusije?

S.L.: Radi se o kombinaciji čimbenika. Ne slažem se da smo u Jugoslaviji dobili pljusku. Ponašali smo se dostojanstveno. Iako nemam nikakve veze s tim, incident sa zauzimanjem aerodroma Slatina kod Prištine imao je otrežnjujući učinak. Naravno, šamar međunarodnom pravu bila je odluka da se bombardira Jugoslavija.

Za nekoliko dana u Bruxellesu susretat ću se s predstavnicima EU-a. Svaki put, kad se s njima susrećem, podsjećam ih na jednu činjenicu. U siječnju 1999. specijalan predstavnik OESS-a za Kosovo bio je William Walker. Tad se dogodio incident u selu Račku, kad je otkriveno nekoliko desetaka leševa. Doputovao je tamo i, bez ikakvih ovlasti da daje zaključke, izjavio da je taj pokolj organizirala srpska vojska. Tony Blair je odmah izjavio da se više nema što čekati, a potom to isto Bill Clinton. Nakon kratkog vremena počeli su bombardirati. 

Mi smo inzistirali na istrazi. Europska unija bavila se istragom. Naručili su referat od grupe finskih stručnjaka za patološku anatomiju. Oni su napravili referat i predali ga u Europsku uniju, koja ga je potom predala u Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju.

Više o vanjskoj politici Rusije

Tad sam radio u New Yorku i tražio u Vijeću sigurnosti UN-a da nas upoznaju s tim referatom, jer se primjena sile bez sankcija Vijeća sigurnosti u mnogočemu temeljila na događajima koje je taj referat proučavao. Europska unija je odgovorila da je to već vlasništvo Tribunala. Na kraju su nam dali samo rezime referata iz kojeg nisi mogao ništa shvatiti. U tisku si ipak mogao naći informacije koje su procurile, a govorile su o tome da to nisu bili civili, da su tijela, koja su pronađena u Račku, bila preodjevena, da rupe od metaka na odjeći ne odgovaraju stvarnim ranama na tijelu itd. Bez obzira što uvijek iznova postavljam pitanje o tom referatu, još ga do dan-danas nisam vidio. 

Što se tiče pregovora o Siriji, na njih ipak vrše utjecaj svojevrstan umor i nakupljeno negativno raspoloženje u javnom mnijenju zapadnih država nakon Jugoslavije, Iraka i Afganistana. Irak su napustili, ostavivši tu zemlju u još puno gorem stanju nego što je bila prije intervencije. Afganistan čeka ista sudbina. Tamo se 10-15 puta proizvodi više droge nego prije ulaska vojske. I Libija je ostavila dojam na sve. Civilno stanovništvo tamo nema prava. Država je de facto podijeljena na tri provincije, gdje se nekakvi „ratni momci“ međusobno raspravljaju s oružjem u rukama.  

Pitanje američke novinarke: U Rusiji je kritična čitava stvar s imigracijom i nacionalizmom. S gledišta ruske vlasti, je li imigracija iz država Središnje Azije, muslimanska imigracija problem za sigurnost i ekonomiju države?

S.L.: U Rusiji postoji suživot Slavena i drugih etničkih grupa. Kršćani i Muslimi zajedno žive na ruskom tlu tijekom mnogih stoljeća. Islam je dio države, društva i kulture. Ako pitate Rusa koje je njegovo omiljeno jelo, odgovorit će vam „šašlik“ (ražnjić, op. red.), što uopće nije rusko jelo. To nije slučajno. Rusko društvo se tijekom Ruskog Carstva i Sovjetskog Saveza razvijalo kao multikulturno, multinarodno i toleratno. Naravno, s vremena na vrijeme nastajali su sukobi, ali oni nisu bili jako veliki. U posljednje vrijeme aktualizira se situacija s imigracijom.

U razdobju „divljeg kapitalizma“, koje su zapadne države prošle ranije od Rusije, to se pitanje potpuno ignoriralo. U biznisu se zanimalo za iskorištavanje jeftine, nelegalne radne snage. Ti su ljudi živjeli u nehumanim uvjetima.

Prije nekoliko godina vlada je započela uvoditi red po tom pitanju. Potpisujemo sporazume s državama iz kojih dolazi velika bujica imigranata. To su, prije svega, države Središnje Azije, Moldavije, Ukrajine, Bjelorusije. Pokušavamo vidjeti koliko ljudi može godišnje dolaziti iz tih država na rad u Rusiju. Imigranti će znati kakve obveze ima ruska strana. Poslodavac mora registrirati svakog stranca, platiti njegov rad u skladu s propisima u Rusiji, osigurati uvjete njegovog boravka koji su u skladu s zdravstvom.

Oni koji su u Rusiji nelegalno moraju napustiti državu te se mogu vratiti kao zakoniti građani.