Dječak kojeg je nemoguće ne voljeti

Mali Stjopa svakog dana saznaje nešto novo i otkriva pojmove koji su mu ranije bili nepoznati, a koje u normalnim uvjetima poznaje svako dijete. Izvor: Pravmir.ru

Mali Stjopa svakog dana saznaje nešto novo i otkriva pojmove koji su mu ranije bili nepoznati, a koje u normalnim uvjetima poznaje svako dijete. Izvor: Pravmir.ru

Stjopa, dječak bez roditelja koji se može kretati samo u invalidskim kolicima, nije otišao na usvajanje u SAD zbog „Zakona Dime Jakovljeva". No, Stjopa je nedavno u Samari dobio pravu obitelj: mamu Nataliju, dvije sestre, baku, pa čak i psa. Natalija smatra da je ona imala više sreće od Stjope, jer za svog usvojenog sina kaže da je najbolji dječak na svijetu. Govori o razlozima koji su je naveli da usvoji dijete s posebnim potrebama.

Jednom prilikom dječak Stjopa (Stjepan) zamalo je uspio napustiti dom za nezbrinutu djecu. Upoznao je američki bračni par koji je želio usvojiti dijete, oni su mu donijeli poklone i prtljagu za put u svoju novu domovinu. Ali gotovo pred sam početak sudske procedure u kojoj je dijete trebalo predati novim roditeljima usvojen je Zakon Dime Jakovljeva" i Stjopa je ostao u domu.

Kako zajedno poučavati „običnu“ djecu i djecu s posebnim potrebama
U novom zakonu „O obrazovanju“, koji se uskoro treba usvojiti u Rusiji, prvi put će se pojaviti poglavlje o uključivom obrazovanju. Roditelji će od sada moći zahtijevati da se njihova djeca sa smetnjama u razvoju prime u redovne škole. Međutim, osim zakona, bit će potrebno promijeniti i odnos društva prema ovoj ideji.

Ali ipak je imao sreće. Dječaku koji se može kretati samo u invalidskim kolicima krajem svibnja dodijeljena u Samari pravu obitelj: mamu Nataliju Kažajevu, dvije sestre od trinaest i četrnaest godina, baku, pa čak i psa. Doduše, Natalija smatra da je ona imala više sreće od Stjope, jer za svog usvojenog sina kaže da je najbolji dječak na svijetu.

Sve je zapravo počelo prije više od dvadeset godina. Moj prvi brak je bio bez djece i poslije dugotrajnih testiranja i liječenja došli smo na ideju da usvojimo dijete, ali na tome je sve i završilo. U drugom braku odmah sam rodila dvije djevojčice, jednu za drugom, samo je godinu dana razlike među njima. Kada sam dobila kćeri misao o usvajanju djeteta završila je u drugom planu, ali mi se ipak stalno vraćala. Dok sam gledala filmove ili čitala članke na tu temu, uvijek me je obuzimao osjećaj krivnje, jer negdje postoji dijete koje sam trebala usvojiti, a ja to nisam učinila. Nažalost, deset godina kasnije i taj drugi brak je propao.

Kada sam ostala sama s kćerima, predložila sam im da usvojim dijete."


Bez suvišnih emocija

Sada, kada me pitaju za savjet i mole da ispričam kako sam usvojila dijete, ja kažem: najvažnije je ne žuriti, jer se tu ne treba voditi emocijama. Kada sam donijela čvrstu odluku o usvajanju djeteta, počela sam na Internetu čitati priče roditelja koji su to učinili prije mene, pratiti roditeljske forume i na sve druge načine pokušala sam se maksimalno informirati. Istovremeno sam na raznim stranicama pregledavala fotografije djece koja traže usvojitelje.

„Dugo me ništa nije dirnulo u srce... Sa stranica su me gledala djeca tužnih pogleda, bilo mi ih je vrlo žao, ali ništa više od toga. I tada sam slučajno na stranici otkazniki.ru ugledala jednog dječaka. S ekrana me je gledao mališan kojeg sam poželjela zagrliti i ne puštati ga... Ali u njegovim osobnim podacima vidjela sam da dječak ne može hodati. Prva misao mi je bila: što će mi dijete s posebnim potrebama, što da radim s njim, možda je bolje da uzmem zdravo dijete.

Noću sam satima plakala. Shvaćala sam da se ta djeca ni po čemu ne razlikuju od zdravih, i da je njima mama još potrebnija. Te noći sam donijela odluku da usvojim tog dječaka. Počela sam oprezno razgovarati s kćerima... To je bilo u studenom 2012. a već krajem prosinca otišla sam u centar za socijalni rad, uzela popis dokumenata koje je trebalo prikupiti i upisala se na tečaj za usvojitelje. Od siječnja sam krenula na obuku i počela prikupljati dokumente.

Ipak, i dalje sam osjećala strah i sumnju. Zbog toga sam vrlo sporo prikupljala dokumente, dok me 17. travnja nije pozvala kći i rekla: 'Mama, na stranici piše da je naš dječak usvojen'.

Tada sam ponovno počela razmišljati o tome kako dijete s posebnim potrebama nije za mene, a gotovo svi dokumenti su spremni, pa ću uzeti u Samari neko zdravo dijete. To sam napisala volonterki iz fonda 'Volonterska pomoć djeci bez roditelja'. Ona mi je poslala tri linka i napisala: 'Ako ste spremni uzeti dijete s posebnim potrebama, pogledajte ovo troje djece. Stjopina stranica je bila prva. Pokazala sam je kćerima i sve tri smo uglas rekle: 'To je naš dječak!'.


Susret

Inspektorica iz centra nazvala je dom za nezbrinutu djecu i tamo su nas dočekali. Sva djeca su otišla na spavanje, osim Stjope. On je još bio u dnevnom boravku. Sjedio je u svojim invalidskim kolicima, bio je mali, usamljen i vrlo tužan.

Tko je Dima Jakovljev?
U Rusiji je usvojen Federalni zakon „O mjerama djelovanja prema licima koja su sudjelovala u kršenju osnovnih ljudskih prava i sloboda, kao i prava i sloboda građana Ruske Federacije“, dobio je naziv „Zakon Dime Jakovljeva“.

Kada su mu rekli da smo došli k njemu, lice mu se ozarilo nevjerojatnom radošću i čuđenjem: 'Ne valjda kod mene?'. Radost mu je bila pomiješana sa zabrinutošću i očekivanjem da će se i ta bajka završiti i da ćemo svejedno na kraju otići.

Prvog dana, kada sam otišla s volonterkom Lenom, on je prišao i meni i njoj. Najprije je sjeo kod mene i rekao: 'Mama, čekao sam te', zatim kod nje: 'Mama, čekao sam te'. Djeca iz domova tako svakome prilaze. Dok smo se Stjopa i ja šetali, ušao je neki čovjek s darovima. Stjopa je i njemu prišao: 'Tata, čekao sam te'.

Na sljedeća dva susreta sam došla sama, a u četvrtak, kada je potpisana suglasnost i kada je centar za socijalni rad već pripremao dokumente, Lena i ja smo opet došle zajedno, ali tada sam već samo ja bila Mama. 


Novi svijet

Stjopa nije spavao čitavim putem do Samare, a to je više od 24 sata. Očito je bio preplavljen emocijama. Osim toga, bojao se vlakova. Kada bi pored nas projurio drugi vlak, on se kao mačić privijao uz mene i tresao se od straha."

Prvih dana je Stjopa kod kuće sve oko sebe gledao širom otvorenih očiju. Sve ga je čudilo. Čak i šetnja po platou ispred zgrade za njega je bila doživljaj. A kada se našao u običnom parku, on se toliko zbunio, da sam jedva uspjela napraviti nekoliko fotografija na kojima se osmjehuje.

Sada Stjopa svakog dana saznaje nešto novo i otkriva pojmove koji su mu ranije bili nepoznati, a koji su u normalnim okolnostima poznati svakom djetetu.

Na primjer, nikada se ranije nije vozio gradskim prijevozom. Kada smo prvi put ulazili u autobus, on je dodirivao sve ljude i sve je pozdravljao. Ali on je toliko pozitivan i iskren, i osmijeh mu je tako divan, da se svi oko njega osmjehuju.

Sada se već naviknuo na gradski prijevoz. Upravo jučer je 'radio kao kondukter ': predavao je vozaču novac za karte od putnika, a putnicima pružao karte. Bio je presretan, a svi u autobusu su se smiješili gledajući ga.

Voli pomagati i u kući. Kaže: 'Ja sam tvoj pomoćnik!'. Prošlo je dva mjeseca, a moj sinčić se promijenio da se ne može prepoznati. Pogled mu je postao samouvjeren, koncentriran, ispravio se u leđima. Sada već nitko ne bi rekao da je bio u domu za nezbrinutu djecu.


Poteškoće

Jasno da Stjopino zdravlje zahtijeva stalnu pozornost. Sada se liječimo u samarskom rehabilitacijskom centru. Odlazimo još i kod logopeda i psihologa, a 12. kolovoza idemo u bolnicu zbog operacije na nozi. Nakon toga će Stjopa nekoliko mjeseci biti u gipsu. A onda opet rehabilitacija...

Za Rusiju bez siročadi
„Sramota je da nam odvode djecu“: Pavel Astahov govori o svo­joj misiji da se prekine s usvajanjem ruske djece u inozemstvu i koracima poduzetim da Rusija više ne bude „donator siročadi“.

Neizvodivo je brinuti se za takvo dijete i odlaziti na posao. Ispada da je meni posao biti majka. Doduše, kod nas u Samari usvojitelji dobivaju vrlo malu kompenzaciju. Ja za sebe i Stjopu dobivam nešto više od 12 tisuća rubalja (364 dolara).

Da nije dobrih ljudi ne bi nam bilo lako. Naše liječenje u rehabilitacijskom centru stoji 115 tisuća rubalja, i to nam je platio dobrotvorni fond, a volonteri su platili ortopedsku obuću koja stoji šest tisuća rubalja.

Ozbiljan problem je i to što nemamo auto. Dijete je u kućnim uvjetima za prvih mjesec i pol dana dobilo pet kilograma. U početku sam ga lako mogla nositi, a sada je već teško otići nekuda, pa smo zapravo vezani za kuću. Eto, to je problem za koji se nisam pripremila. Nisam znala da će biti tako teško bez auta.

Razmišljam o tome da usvojim još jednog dječaka s dječjom cerebralnom paralizom. Već odavno pratim što se s njim događa preko web stranice otkazniki.ru. Zašto razmišljam o usvajanju i drugog djeteta s ozbiljnim invaliditetom? Zato što sam već jednom ušla u sasvim drugi svijet. Kad čitaš na forumu životnu priču te djece, onda shvatiš da oni imaju samo dva puta: dom za ljude s posebnim potrebama do kraja života ili obitelj. Trećeg nema. Kao što je rekla Lena, volonterka koja mi je pomagala u Moskvi: 'Imam osjećaj da kuća gori, u njoj su desetine tisuća djece, a ti možeš iznijeti samo dvoje ili troje. I svi pružaju ruke prema tebi... ' Da nisam uzela Stjopu samo zato što je bolestan, i da sam radije izabrala zdravo dijete, po čemu bih se razlikovala od onih 'roditelja' koji bolesnu djecu ostavljaju u bolnicama?"