Čega se boje ljudi u velikim gradovima?

„Ako zamislimo fobiju kao glavicu luka, onda će njezini vanjski slojevi biti povezani sa sredinom, kontekstom i vremenom u kojem čovjek živi.“ Izvor: FotoImedia

„Ako zamislimo fobiju kao glavicu luka, onda će njezini vanjski slojevi biti povezani sa sredinom, kontekstom i vremenom u kojem čovjek živi.“ Izvor: FotoImedia

Zašto se ljudi boje onog što nikad nisu vidjeli, kako razlikovati pravi problem od slučajne fobije. Ruski psihoterapeuti govore o prirodi čestih gradskih strahova.
  • Sergej Enikolopov

voditelj Odjela za medicinsku psihologiju u Znanstvenom centru za psihičko zdravlje govori o agresiji, napadajima panike, značaju sunčeve svjetlosti

Ima sve više ljudi koji nam dolaze s napadima panike. Oni su karakteristični za građane megapolisa. Ljudi se boje da se njima nešto može dogoditi u metrou, da će im srce prestati raditi. Velika većina takvih strahova, recimo, strah od terorističkih činova, povezana je sa stresom u velikom gradu: gužve, dug put između kuće i posla, preopterećenost javnog prometa, nemogućnost da se isplanira svoj prijevoz iscrpljuju živčani sustav čovjeka, pa se u jednom trenutku nakupljeni stres manifestira u padu sustava. To se može očitovati u nasilju, kad ljudi na najmanji mogući povod započinju mahati štapovima te pucaju jedni u druge. To se pojavljuje i u skrivenom obliku, daleko od očiju drugih ljudi. Recimo, u nasilju kod kuće, kad tuku djecu i žene. Agresija je uvijek indikator loših uvjeta u društvu.  

Psiholozi nacrtali portret suvremenog Rusa
Rusi su postali osobe sklonije konfliktima, zlobnije, bezobraznije te su u znatnoj mjeri izgubili sposobnost samokontrole. Takvi su rezultati istraživanja psihološkog profila tipičnog Rusa od 1981. do 2011. O istraživanju i načinima kojim se može prevladati agresija dopisnik Ruskog vjesnika popričao je sa zamjenikom direktora Instituta za psihologiju pri Ruskoj akademiji znanosti Andrejem Jurevičem.

Postoje ljudi koji uopće ne znaju žive li u kriminalnom gradu ili ne. Poznajem ljude koji su uvjereni da se u Moskvi jedino to i radi: ubija. No zapravo stopa kriminala pada, posebno u odnosu na 1990-e. Ali ljudi uvijek imaju osjećaj da se oko njih odvija jedna potpuno kriminalna stvarnost, jer čovjek, osim što čita vijesti, gleda i televizijske serije. Stvarnost i fikcija se nadopunjuju. To se vidi nakon velikih događaja koje prenose masmediji. Govore jako malo o osobnoj hrabrosti, dosjetljivosti i spašavanju drugih ljudi. Zato sa zadovoljstvom prenose kako i čiji mozgovi su se raznijeli po asfaltu.

Postoje depresivni, suicidalni gradovi – Stockholm, Kopenhagen, St. Peterburg, ranije si tu mogao pridodati i Helsinki, no tamo su vlasti napravile jak antisuicidalan program. U Moskvi ima značajno manje sumoubojstava. Ovamo dolaze mladi ljudi iz provincije koji znaju da ih ovdje nitko ne čeka. Spremni su na poteškoće.

Veliki značaj ima i broj sunčanih dana u godini. Prije par godina bila je teška zima, mračna, s puno dana bez sunca. Tad je bilo zabilježeno jako puno osoba s napadima panike.

A kad zimi padne snijeg, to je već bolje, on ipak svijetli. No najbolje je sunčano ljeto.


  • Polina Gaverdovska
psihoterapeut, profesor na Moskovskom geštalt institutu o fobijama i unutarnjm problemima

„Ako zamislimo fobiju kao glavicu luka, onda će njezini vanjski slojevi biti povezani sa sredinom, kontekstom i vremenom u kojem čovjek živi. Na „odjeću“ fobije čovjek će se žaliti, govoriti da će nas sve raznijeti, da će u podzemnoj željeznici biti teroristički čin, da će ga zgaziti auto, da će se nešto dogoditi njegovoj obitelji, da se boji visine, da će se zaglaviti u liftu itd. Kad nije bilo terorističkih činova, ljudi se nisu bojali terorizma. Lista fobija nije tako važna. Ljudi se u gradu mogu bojati jednog, a na selu drugog, recimo, da te ne udari grom dok radiš na polju. Važno je znati da svi simptomi na koje se ljudi žale ovise o tom vanjskom polju, no da svaka fobija, ma kako nam ona bila neobična, vodi do središta ličnosti, do onog proživljavanja temeljnih strahova koje možemo ovako formulirati: „ja sam smrtno biće i nisam napravio sve što sam trebao“, „nisam zadovoljan sa svojim odnosom prema bližnjima i ne znam kako da ih popravim“, „propuštam u životu nešto važno“, „moje samoostvarenje nije bilo uspješno“. To su uvijek egzistencijalistička pitanja, o smislu čovjekovog postojanja. To nisu retorička pitanja, već konkretne stvari za svakog čovjeka.

S fobijama se otvoreno bavi bihevioristička terapija: objekt straha se izdvaja, a čovjek kao da se dresurom navikava na njega. Ako se čovjek boji pauka, najprije mu pokazuju nacrtanog pauka, potom fotografiranog, zatim film s paukom, a naposljetku dobiva pauka u ruku. I to funkcionira, ali, pogađate, samo s paucima. Ako čovjek ima zaista ozbiljne egzistencijalne probleme, shvatit će za godinu dana da se, recimo, boji ići liftom.

Nikad s fobijama ne radim direktno. Ispitujem čovjeka općenito o životu i prilično brzo dolazim do načina kako netko proživljava i osmišljava vlastitu egzistenciju. Svi se ljudi boje smrti. Ljudi se boje da će ih ostali zaboraviti kad umru. Svi se ljudi boje fizičke patnje. I što bolje spoznaju svoje osnovne egzistencijalne strahove, manja je vjerojatnost da će se bojati pauka. Oni su suviše maleni u odnosu na egzistencijalne probleme“.

Ruski tekst na sajtu Bg.ru