„Ako zamislimo fobiju kao glavicu luka, onda će njezini vanjski slojevi biti povezani sa sredinom, kontekstom i vremenom u kojem čovjek živi.“ Izvor: FotoImedia
voditelj Odjela za medicinsku psihologiju u Znanstvenom centru za psihičko zdravlje govori o agresiji, napadajima panike, značaju sunčeve svjetlosti |
Ima sve više ljudi koji nam dolaze s napadima panike. Oni su karakteristični za građane megapolisa. Ljudi se boje da se njima nešto može dogoditi u metrou, da će im srce prestati raditi. Velika većina takvih strahova, recimo, strah od terorističkih činova, povezana je sa stresom u velikom gradu: gužve, dug put između kuće i posla, preopterećenost javnog prometa, nemogućnost da se isplanira svoj prijevoz iscrpljuju živčani sustav čovjeka, pa se u jednom trenutku nakupljeni stres manifestira u padu sustava. To se može očitovati u nasilju, kad ljudi na najmanji mogući povod započinju mahati štapovima te pucaju jedni u druge. To se pojavljuje i u skrivenom obliku, daleko od očiju drugih ljudi. Recimo, u nasilju kod kuće, kad tuku djecu i žene. Agresija je uvijek indikator loših uvjeta u društvu.
Postoje ljudi koji uopće ne znaju žive li u kriminalnom gradu ili ne. Poznajem ljude koji su uvjereni da se u Moskvi jedino to i radi: ubija. No zapravo stopa kriminala pada, posebno u odnosu na 1990-e. Ali ljudi uvijek imaju osjećaj da se oko njih odvija jedna potpuno kriminalna stvarnost, jer čovjek, osim što čita vijesti, gleda i televizijske serije. Stvarnost i fikcija se nadopunjuju. To se vidi nakon velikih događaja koje prenose masmediji. Govore jako malo o osobnoj hrabrosti, dosjetljivosti i spašavanju drugih ljudi. Zato sa zadovoljstvom prenose kako i čiji mozgovi su se raznijeli po asfaltu.
Postoje depresivni, suicidalni gradovi – Stockholm, Kopenhagen, St. Peterburg, ranije si tu mogao pridodati i Helsinki, no tamo su vlasti napravile jak antisuicidalan program. U Moskvi ima značajno manje sumoubojstava. Ovamo dolaze mladi ljudi iz provincije koji znaju da ih ovdje nitko ne čeka. Spremni su na poteškoće.
Veliki značaj ima i broj sunčanih dana u godini. Prije par godina bila je teška zima, mračna, s puno dana bez sunca. Tad je bilo zabilježeno jako puno osoba s napadima panike.
A kad zimi padne snijeg, to je već bolje, on ipak svijetli. No najbolje je sunčano ljeto.
|
„Ako zamislimo fobiju kao glavicu luka, onda će njezini vanjski slojevi biti povezani sa sredinom, kontekstom i vremenom u kojem čovjek živi. Na „odjeću“ fobije čovjek će se žaliti, govoriti da će nas sve raznijeti, da će u podzemnoj željeznici biti teroristički čin, da će ga zgaziti auto, da će se nešto dogoditi njegovoj obitelji, da se boji visine, da će se zaglaviti u liftu itd. Kad nije bilo terorističkih činova, ljudi se nisu bojali terorizma. Lista fobija nije tako važna. Ljudi se u gradu mogu bojati jednog, a na selu drugog, recimo, da te ne udari grom dok radiš na polju. Važno je znati da svi simptomi na koje se ljudi žale ovise o tom vanjskom polju, no da svaka fobija, ma kako nam ona bila neobična, vodi do središta ličnosti, do onog proživljavanja temeljnih strahova koje možemo ovako formulirati: „ja sam smrtno biće i nisam napravio sve što sam trebao“, „nisam zadovoljan sa svojim odnosom prema bližnjima i ne znam kako da ih popravim“, „propuštam u životu nešto važno“, „moje samoostvarenje nije bilo uspješno“. To su uvijek egzistencijalistička pitanja, o smislu čovjekovog postojanja. To nisu retorička pitanja, već konkretne stvari za svakog čovjeka.
S fobijama se otvoreno bavi bihevioristička terapija: objekt straha se izdvaja, a čovjek kao da se dresurom navikava na njega. Ako se čovjek boji pauka, najprije mu pokazuju nacrtanog pauka, potom fotografiranog, zatim film s paukom, a naposljetku dobiva pauka u ruku. I to funkcionira, ali, pogađate, samo s paucima. Ako čovjek ima zaista ozbiljne egzistencijalne probleme, shvatit će za godinu dana da se, recimo, boji ići liftom.
Nikad s fobijama ne radim direktno. Ispitujem čovjeka općenito o životu i prilično brzo dolazim do načina kako netko proživljava i osmišljava vlastitu egzistenciju. Svi se ljudi boje smrti. Ljudi se boje da će ih ostali zaboraviti kad umru. Svi se ljudi boje fizičke patnje. I što bolje spoznaju svoje osnovne egzistencijalne strahove, manja je vjerojatnost da će se bojati pauka. Oni su suviše maleni u odnosu na egzistencijalne probleme“.
Ruski tekst na sajtu Bg.ru
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu