„Ženeva-2“: Tko će zauzeti status sirijske opozicije?
Bašar al-Asad potiče Zapad da se javno opredijeli između pristalica „političkog islama", privrženih Al Qaidi, koji su glavni protagonisti 30-mjesečnog rata u Siriji i umjerenih „sekularnih nacionalista", s kojima je on spreman tražiti zajednički jezik. Izvor: Reuters
Glavno je pitanje tko će predstavljati protivnike Bašara Asada na konferenciji „Ženeva-2". Sada se oko toga lome koplja. Očito je da se u oporbenom sirijskom pokretu javlja kriza, kako unutar Sirije, tako i u redovima emigrantske Državne koalicije oporbenih i revolucionarnih snaga.
U Ženevi 23. studenog treba početi Međunarodna mirovna konferencija o Siriji. To je u nedjelju izjavio šef Arapske lige Nabil el-Arabi, koji je o tom pitanju razgovarao s posebnim izaslanikom UN-a i Arapske lige Lahdar Brahimija. Doduše, nije sigurno da je to konačan datum.
Arabi uopće nije ovlašten za davanje takvih izjava, one su isključivo u nadležnosti UN-a. Osim toga, još uvijek nije jasno tko će predstavljati sirijsku opoziciju. I najzad, Zapad se još tek treba odlučiti je li spreman podržati „politički islam" u sukobu s Bašarom al-Asadom, a to je možda i glavni problem.
Nibil el-Arabi je pred novinarima naglasio da „do početka konferencije (...) još treba prevladati mnoštvo prepreka i obaviti niz pripremnih akcija". Posebni izaslanik UN-a i Arapske lige za Siriju Lahdar Brahimi sa svoje strane je još jednom podsjetio da „konferenciju nije moguće održati bez sudjelovanja oporbe koja predstavlja većinu Sirijaca, koji se suprotstavljaju vladi". Prema dogovoru Moskve i Washingtona, SAD je preuzeo na sebe zadatak dovođenja opozicije na pregovore, no to nije lak zadatak.
Glavno je pitanje tko će predstavljati protivnike Bašara Asada na konferenciji „Ženeva-2". Sada se oko toga lome koplja. Očito je da se u oporbenom sirijskom pokretu javlja kriza, kako unutar Sirije, tako i u redovima emigrantske Državne koalicije oporbenih i revolucionarnih snaga.
Jedanaest islamističkih grupacija u Siriji, od kojih je jedan dio blizak Al Qaidi, krajem rujna je objavilo da ne priznaju ovlasti koalicije i pozvalo je sve oporbene grupacije na ujedinjenje u okviru islamizma na temelju šerijatskog zakona. Vojno krilo koalicije faktički je ostalo bez svojih vodećih članova, što znači da je njen utjecaj na događaje u Siriji sve slabiji.
S druge strane, u samoj Siriji se upravo odvijaju žestoki okršaji između različitih grupacija islamista, konkretno između grupacije „Islamska država Iraka i Levanta" koja se smatra ogrankom Al Qaide, i drugih, umjerenijih snaga. Istovremeno, kako je nedavno priopćio britanski „Independent", delegacija Slobodne sirijske vojske iz Alepha, koja također predstavlja oružanu oporbu, doputovala je u Damask, gdje su je primili visoki predstavnici sadašnjeg sirijskog vodstva.
Očito je da od svih tih raznolikih grupacija uopće nije lako formirati jedinstveni front i „stranu" u pregovorima.
Drugi težak zadatak koji SAD treba riješiti je pozicija Damaska.
Kako je u intervjuu za „Glas Rusije" rekao veleposlanik Sirije u Rusiji Riad Haddad, džihadističke grupacije „za nas ne predstavljaju jednu od strana u pregovorima. Mi u pregovaračkom procesu ne želimo imati posla s teroristima... Razgovarat ćemo s takozvanom nacionalnom oporbom čiji članovi nisu držali oružje u rukama i nisu ubijali i klali po našoj zemlji, tj. s opozicijom koja smatra da treba očuvati cjelovitost zemlje".
Na spomenutim pregovorima predstavnika Slobodne sirijske vojske u Damasku razgovaralo se o početku dijaloga. Izaslanstvo je postavilo četiri uvjeta: organiziranje sirijskog nacionalnog dijaloga, jamstvo neotuđivosti imovine svih sudionika u konfliktu, okončanje i osudu vjerskih i etničkih sukoba u Siriji i zajednički rad na projektu izgradnje demokratske Sirije s vladavinom zakona.
Važno je da je Damask pristao na kontakt s onima koji su ratovali protiv njega. No svojim suprotstavljanjem džihadistima Asad jasno potiče daljnji raskol u opoziciji i konsolidira svoje pristalice koje ratuju za njega kao lidera svjetovne države, a ne kao predstavnika obitelji Asad ili alavitske elite.
I najzad, Bašar al-Asad potiče Zapad da se javno opredijeli između pristalica „političkog islama", privrženih Al Qaidi, koji su glavni protagonisti 30-mjesečnog rata u Siriji, i umjerenih „sekularnihnacionalista", s kojima je spreman tražiti zajednički jezik. Ako se Zapad opredijeli za prvu varijantu, Asadu to daje puno pravo da ne otputuje u Ženevu i optužiti Zapad i svoje političke oponente za neuspjeh konferencije. Ali takav izbor Zapada bio bi previše egzotičan.