Rusi su pravi džentlmeni: Djevojke se više ne trebaju bojati mračnih ulica

U Rusiji se pojavila nova vrsta volonterstva. Izvor: Getty Images

U Rusiji se pojavila nova vrsta volonterstva. Izvor: Getty Images

U Rusiji se pojavio pokret „Brat za sestru“. Mladići potpuno besplatno prate navečer djevojke do njihovih kuća. Samo prate, dakle, nema nikakvog udvaranja ili romantike.

Sami mladići o svojoj djelatnosti pišu malo suzdržanije: „Zadaće naše grupe su dočekati, pratiti u kasne sati, pomoći u rješavanju bilo kakvih pitanja. Pokret ne nosi politički i religiozni karakter te je osnovan isključivo u svezi s aktualnošću konkretnog problema u društvu“.

Vitezovi mračnih ulica svejedno često slušaju pitanje „Zbog čega vam je to potrebno?“. Kao i odgovor: „Želite se s djevojkama upoznati, zar ne?“. Denis se nasmije kad čuje takve stvari: „Pa u Rusiji je toliko mogućnosti da se upoznaš s djevojkama. Bilo bi glupo toliko snage i vremena trošiti na to. 

Naravno, opasnosti na ulicima vrebaju i mladiće, i umirovljenike. No postoje huligani s kojim se u velikom gradu najčešće susreću upravo djevojke: pripiti mladići željni upoznavanja, nasilnici. A djevojke znaju za jedno pravilo: ako ideš s muškarcem, teško da će ti netko prići, a ako ideš, pak, sama ili s prijateljicom... Zbog toga obavezno imaju sprej za oči, kad se kasno navečer vraćaju kući. Sad se mogu obratiti i u volonterski pokret „Brat za sestru“.

Društvo koje treba štititi djevojke od noćnih užasa bilo je osnovano prije nešto više od godinu dana u St. Peterburgu. Njegov osnivač, 29-godišnji Denis Šotikov živio je tad u predgrađu i pomagao prijateljima izgraditi konjušnicu: „Mnoge mlade djevojke dolazile su pohađati tečaj jahanja“, govori Denis. „Nismo se dobro osjećali kad su odlazile same kući. Željeli smo ih otpratiti. Već smo se naslušali priča o tome s čime se sve djevojke moraju suočiti na ulicima. Tad nam je pala na pamet ideja da im nekako pomognemo. A budući da u našoj konjušnici vlada gotovo obiteljska atmosfera, naziv „Brat za sestru“ pojavio se sam od sebe“.

Denis je otvorio na „V kontakte“ grupu s istoimenim nazivom te je predložio mladim ljudima da se pridruže redovima „braće“, a „sestrama“ da slobodno kažu kad im i gdje treba pomoć. U bratstvo nije jednostavno ući. Recimo, Denis se osobno nalazi sa svakim kandidatom, zapisuje podatke iz putovnice. „Kao organizator moram odgovarati za svakog svojeg čovjeka“. Sad je u Piteru oko tucet takvih volontera – od 16 do 40 godina. Morao je odbiti samo jednog kandidata, 14-godišnjeg učenika kojem majka nije dopuštala da pristupi društvu. 

Naravno, opasnosti na ulicima vrebaju i mladiće, i umirovljenike. No postoje huligani s kojim se u velikom gradu najčešće susreću upravo djevojke: pripiti mladići željni upoznavanja, nasilnici. A djevojke znaju za jedno pravilo: ako ideš s muškarcem, teško da će ti netko prići, a ako ideš, pak, sama ili s prijateljicom... Zbog toga obavezno imaju sprej za oči, kad se kasno navečer vraćaju kući. Sad se mogu obratiti i u volonterski pokret „Brat za sestru“.

Ubrzo su i ostali na društvenim mrežama slijedili taj primjer. Slične grupe otvorile su se u 20 ruskih gradova. U Čeljabinsku, gdje je broj „braće“ prešao stotinu, čak provjeravaju jesu li kandidati bili kažnjavani. „Svaki dobrovoljac prolazi najmanje tri razgovora“, govori koordinator čeljabinske grupe, 19-godišnji student Daniil Kuprijanov. „Obavezno uzimamo od naše ekipe kopije putovnica koje se čuvaju u policiji. Među našim dobrovoljcima su suradnici policije, provjeravaju podatke kandidata“. Provjerava se i razina sportske spreme, „brat“ ne smije pušiti, piti i psovati.

U čeljabinsko društvo dnevno dolazi desetak zahtjeva. Osim već standardnog „Molim vas, otpratite me večeras“, traži se i konkretnija zaštita: „Bivši dečko mi prijeti, pomozite“. Čini se da je to veliki problem. Po čitavoj državi djevojke imaju problema s ljutim bivšim muževima i dečkima koji ih prate, tuku ili čak prijete ubojstvom. Čeljabinski volonteri su morali već više puta spašavati žene od njihovih bivših dragih. Obično se galamdžije brzo smire, kad vide da djevojke imaju pratnju koja će ih štititi.

Razgovori s takvim građanima u pravilu zahtijevaju dobru fizičku pripremljenost, zato dobrovoljci dosta vremena provode u sportskim dvoranama. Recimo, čeljabinsko društvo ima besplatan upad u dvoranu, a podučava ih trener borilačkih vještina. Vlasnici jedne od benzinskih pumpi predložili su, kad su saznali da „braća“ razvoze djevojke po kućama te izviđaju posebno opasne četvrti, da besplatno pune benzinom aute „dežurnih ekipa“.

No vitezovi mračnih ulica svejedno često slušaju pitanje „Zbog čega vam je to potrebno?“. Kao i odgovor: „Želite se s djevojkama upoznati, zar ne?“. Denis se nasmije kad čuje takve stvari: „Pa u Rusiji je toliko mogućnosti da se upoznaš s djevojkama. Bilo bi glupo toliko snage i vremena trošiti na to. Na kraju krajeva, oženjen sam. A prije svega upitao sam ženu je li u našem gradu potrebna takva organizacija“. Mnogi volonteri su oženjeni, ali čak se ni samcima ne preporučuje da prihvaćaju pozive na čaj. 

Ponos 2012., dio 1. Volonteri: od šuma do gradskih trgova
Volonteri su u 2012. zadivili naciju: gasili su požare, pomagali nastradalima u poplavama, čistili arktičke otoke i spašavali ljude zametene u snijegu.

Često „Braću“ pitaju mogu li popraviti kompjuter ili utičnicu. No volonteri ne mogu usrećiti sve. Zbog toga u grupama stoji obavijest: „Druga vrsta pomoći moguća je samo uz želju i mogućnost dobrovoljaca!“.

Denis je doputovao u Piter iz Jakutije, iz malenog sela. Do danas ga čudi ravnodušnost stanovnika megapolisa. „Ljude međusobno boli briga. Ako se nešto dogodi, nema nikakvog smisla zvati nekog u pomoć. Šokiralo me kad sam vidio metalna vrata na glavnom ulazu u zgradama. Građani misle da će ih spasiti to ako se skrivaju. No dok u društvu nema jedinstva i težnje da jedni drugima pružimo ruku, ostajat ćemo i dalje sami. Vrijeme je da se ujedinimo, branimo slabije. To sam ne mogu!“.

Denis smatra da je težnja da se bude vojnikom prisutna kod većine, ako ne kod svih, muškaraca. Samo neki tu težnju ostvaruju kod kuće, za kompjuterskih igricama: „Sjede, voze tenkove, virtualnu domovinu brane od kompjuterskih neprijatelja. Dok stvarni neprijatelji vrijeđaju tvoje djevojke, djecu, majke iza tvojih vrata. Zbog čega sjede? Ma takvi junaci ne samo da ne mogu obraniti djevojku, nego ni sebe“.