Zagonetan incident sa zrakoplovom - provokacija tajnih službi?

Izvor: Getty Images

Izvor: Getty Images

U noći na 1. rujan 1983. u nebu nad Sahalinom dogodio se incident s putničkim zrakoplovom Boeingom 747 kompanije Korean Air. Službena verzija koju prihvaćaju države (Koreja, Japan, Rusija i SAD) izgleda prilično jednostavno...

Putnički Boeing-747 kompanije Korean Air bio je na redovitom letu New York-Seul, koji je uključivao slijetanje u Anchorade, na Aljasku, kako bi dodatno napunio zalihe goriva.

Zrakoplov je letio nad Tihim oceanom, zaobilazeći područje SSSR-a. No nakon što je zrakoplov uzletio u Anchoradeu, počeo se udaljavati od zadanog pravca leta. Prije katastrofe sa zrakoplovom, odstupanje od pravca iznosilo je oko 500 km u smjeru jugo-zapada od otoka Sahalina. 

Prema podacima istrage sustava „IKAO“, posada je nepravilno namjestila auto-pilot te nije ispunjavala, oslanjajući se na automatski sustav, provjere koordinata.

U 04:51 po lokalnom vremenu zrakoplov je upao u sovjetski zračni prostor nad zabranjenom zonom na Kamčatki, gdje se nalazila sovjetska raketna baza.

Prema službenoj verziji, sovjetska protuzračna obrana pobrkala je Boeing s američkim izviđačkim zrakoplovom RC-135, koji je te noći navodno promatrao lansiranje sovjetske balističke rakete. Naime, na radarima RC-135 izgleda isto kao putnički Boeing.

Korejski putnički zrakoplov nad Kamčatkom presreli su lovci MiG-23 te su ga pratili do izlaska iz zračnog prostora SSSR-a.

Cilj provokacije (ako je to bila provokacija) bilo je izviđanje centara radiolokacijskog sustava Dalekog istoka SSSR-a: „Amerikanci su željeli saznati i obilježiti gdje se nalaze ti centri, pa su u tu svrhu morali preletjeti iznad njih. Da je to bio vojni zrakoplov, odmah bi ga oborili“.

General Mahmut Garejev

U 06:13 Boeing je ponovno presjekao sovjetsku granicu, no ovaj put iznad Sahalina. Presretači Su-15 krenuli su ususret. U 06:24 pilot lovca Gennadij Osipovič ispalio je dvije rakete koje su pogodile putnički zrakoplov.

Ostaci su pali u more s visine od 9 000km na području otoka Monerona, na jugo-zapadu od Sahalina. 

Prema službenoj verziji, do katastrofe sa zrakoplovom doveo je veliki broj podudarnosti. Ipak sudionici događaja sa sovjetske strane navode mnoštvo nepodudarnosti, koje aludiraju na pomisao da Boeingov upad u sovjetski zračni prostor nije bio slučajan. Time je službena verzija dovedena u pitanje.

Ako bismo ukratko formulirali alternativnu verziju, upad Boeinga bio je, prema mišljenju sovjetske vojske, izviđačka operacija koja je trebala otkriti radiolokacijsku zaštitu Dalekog istoka Sovjetskog saveza.

Ovdje je potrebno primijetiti da je veliki dio područja sovjetskog Dalekog istoka zapravo bio zatvoren teritorij. Osim raketnih baza, tamo su se nalazile (i još se uvijek nalaze) baze sovjetske vojne flote, flote podmornica, radiolokacijske stanice i drugi tajni vojni objekti.

Prvo pitanje, koje su često postavljali sudionici incidenta sa sovjetske strane i stručnjaci, bilo je kako se putnički avion mogao udaljiti od zadanog kursa?

Putnički zrakoplov Boeing 747 bio je opremljen tad najsuvremenijim navigacijskim sustavima. Drugim riječima, jako je  čudno da tu promjenu zadanog smjera nisu odmah uočili.

Osim toga, nije jasno zbog čega američke i japanske službe, zadužene za regulaciju zračnog prometa, nisu napravile nijedan pokušaj da se povežu s letom KAL-007, kako bi obavijestile posadu o promjeni smjera.

Drugo pitanje: jesu li u zrakoplovu bili putnici?

„Polijetanje putničkog zrakoplova bilo je prebačeno na vrijeme prelijetanja američkog satelita. Čitav sustav protuzračne obrane Dalekog istoka SSSR-a na taj način mogao je biti otkriven.“

Vasilij Aleksejev, voditelj posebnog odjela zračno-vojnih snaga SSSR-a 1983.

Nakon pada zrakoplova nije objavljen, kako se to obično radi u takvim slučajevima, popis putnika.

„Korejci su morali objaviti popis putnika. To se nije dogodilo. Tko onda može tvrditi da su u njemu bili putnici?“, govori Aleksandar Ščerbakov, vojni stručnjak.

Na mjestu pada otkriveno je samo oko 30 ostataka tijela poginulih. Dakle, puno manje od onog što bi se očekivalo. U avionu je bilo više od 200 putnika.

„Uvjeren sam da se nisu nalazili u zrakoplovu. Nisu mogli nestati. A ni rastopiti se u morskoj vodi“, govori Anatolij Kornukov koji je 1983. zapovjedao 48. Lovačkom zrakoplovnom divizijom.

Sudionici istrage ukazuju i na čudnu prtljagu.

„Naočale, pudrijera, ženske torbe bez sadržaja. Sve pronađene stvari mogle bi stati u 6 ladica“, prisjeća se Anatolij Kornukov.

Prema mišljenju povjesničara Aleksanda Kolesnika, čudna prtljaga „potvrđuje verziju o provokaciji te da su putnici iskrcani u Anchoradeu“.

S tom istom verzijom slaže se i Filipp Bobkov, koji je 1983. obnašao dužnost zamjenika predsjednika KGB-a: „Ta operacija bila je pomno isplanirana. Nije bilo putnika, samo posada“.

O tome da je let bio zapravo izviđačka operacija govori, prema mišljenju svjedoka događaja, i na prvi pogled nevažna činjenica zadržavanja zrakoplova na Aljasci.

Zadržavanje je obična stvar koja ne izaziva sumnju. No ono je ipak omogućilo da zrakoplov uđe u zračni prostor SSSR-a istovremeno s američkim satelitom Ferret-D/Farrah.

O tome govori Vasilij Aleksejev, koji je 1983. bio voditelj posebnog odjela zračno-vojnih snaga SSSR-a: „Polijetanje putničkog zrakoplova bilo je prebačeno na vrijeme prelijetanja američkog satelita. Čitav sustav protuzračne obrane Dalekog istoka SSSR-a na taj način mogao je biti otkriven“.

Stručnjaci na tragu odgonetke tajne Djatlovljevog prijevoja
Anatolij Guščin, novinar iz Ekaterinburga, autor knjige Cijena Gasteina – devet života i Ubojstvo kod Planine mrtvaca, završio je redakciju svoje nove istrage kako je poginula na Sjevernom Uralu turistička grupa, koju je vodio Igor Djatlov u veljači 1959. godine.

Ivan Tretjak, koji je zapovjedao vojskom na Dalekom istoku 1983., govori da je sovjetska obavještajna služba uspjela uhvatiti šifrirane poruke s Boeinga na satelit: „Vidim na dubini podmornice. Vide se dobro. Pravim snimke“.

Treće pitanje je zašto korejski putnički zrakoplov nije uopće reagirao na pokušaje kojima se htjelo stupiti u vezu s posadom zrakoplova, ni na manevre i upozoravanja sovjetskih lovaca?

Osim toga, kad su piloti primijetili lovce, počeli su, prema riječima Gennadija Osipoviča, izvoditi manevre koji su prilično neuobičajeni za putnički avion.

Boeing je smanjio brzinu do 400km/h, pokušavajući izbjeći praćenje lovaca. Pri takvoj brzini Su-15 se počne vrtjeti u zraku.  

Cilj provokacije (ako je to bila provokacija) bilo je izviđanje centara radiolokacijskog sustava Dalekog istoka SSSR-a, smatra general Mahmut Garejev. „Amerikanci su željeli saznati i obilježiti gdje se nalaze ti centri, pa su u tu svrhu morali preletjeti iznad njih. Da je to bio vojni zrakoplov, odmah bi ga oborili“. Putnički Boeing je proveo u sovjetskom zračnom prostoru nekoliko sati.

„Ni na jedan tren nisam mislio da mogu oboriti putnički zrakoplov. Sve drugo da, ali njega ne bih mogao“, tvrdio je Gennadij Osipovič.

Bez potpunog otkrivanja tajnih dokumenata ne može se jednoznačno reći što se dogodilo na nebu nad Sahalinom u rujnu 1983. Ipak svjedočanstva događaja prisjećaju nas na film „Wag the Dog“ Barryja Levinsona.