„Nacionalno pitanje je samo odraz složenih sustavnih problema“

Tajnik ruskog predsjednika Dmitrij Peskov rekao je da su pogromi u Birjuljovu isključivo moskovska stvar te da se ne može govoriti o međunacionalnom sukobu. To je problem zločina. Je li to zaista lokalan problem?

To je ove godine već četvrti takav sukob. Od većih možemo spomenuti sukobe u Saratovu, Ekaterinburgu, Tatarstanu i sad u Brijuljovu. One sitne nećemo ni brojati. U Krasnodarskom kraju gotovo svaki dan netko želi nekog prognati. Vremenska razdoblja između takvih sukoba sve su manja. Dakle, ne može se govoriti da je to samo problem jednog grada.

Govori se da je to problem s imigracijom. No to nisu zadovoljavajuća objašnjenja, budući da ankete pokazuju da je četiri-pet puta jača ksenofobija prema predstavnicima ruskih regija, odnosno prema ruskim građanima (ljudima koji vuku porijeklo sa Sjevernog Kavkaza – B. G). Ljudi koji dolaze iz St. Peterburga imaju identičan status, no njih ne nazivaju imigrantima. Dakle, imigranti su danas pseudonim za široki krug „tuđih“ – etnički tuđih, religiozno tuđih.

Čini se da vlast ne žuri priznati da postoji sukob koji je nastao nakon raspada SSSR-a.

Nemiri na periferiji Moskve doveli do nove velike napetosti Nemiri na jugu Moskve mogli su biti spriječeni, govore stručnjaci. Stanovnici su se često žalili na imigrante, ubojstvo mladog čovjeka u četvrti bila je kap koja je prelila čašu. Sad je društvo toliko ogorčeno ponašanjem dužnosnika i policije da svaki sukob može izazvati nastavak masovnih akcija.

Potrebno je razlikovati različite vrste sukoba. U devedesetim godinama postojali su jedni, u dvijetisućitim – drugi. U 90-im postojali su, strogo govoreći, vertikalni sukobi, dakle, nije se radilo o etničkim, nego točnije o sukobima između subjekata federacije sa centrom radi većih prava, radi veće autonomije ili veće neovisnosti. Danas prevladavaju horizontalni sukobi, odnosno između različitih grupa ljudi, između građana različitih nacionalnosti i religija. 

Kad je nastao taj novi međuetnički tip sukoba?

Početkom 2000-ih dogodio se novi zaokret povezan ponajprije s početkom razvoja ruske etničke samosvijesti. Prije tog zahtjeve su tražile etničke manjine: Inguši su iznosili zahtjeve Osetima, Avarci Dargincima itd. A početkom 2000-ih etnička većina se počela osjećati ranjivom te se u značajnoj mjeri aktivirala.

Postoji i drugi problem koji nije etnički. Potpuno je jasno da se zaoštrio čitav splet društvenih i političkih problema. Etničke i religiozne fobije u pravilu su ugodniji, jednostavniji i lakši način prenošenja problema.  

Ispada da u osnovi događaja u moskovskoj četvrti Birjuljovo leži društveno-ekonomsko nezadovoljstvo, nezadovoljstvo radom policije i korupcijom?

Ta pojava nema jedan uzrok, ne može se svesti na samo jedan. Ako se ranije moglo govoriti o tome da etničke fobije premještaju skretnicu od vlasti na druge subjekte, to se danas ne može više reći. Danas su i jedni i drugi krivi: i vlast, i „tuđi“ ljudi. Ta vrsta sukoba nosi sistematičan karakter, a svi oni popraćeni su antivladinim prosvjedima. Barem na razini lokalnih i regionalnih vlasti.

Kako se u toj situaciji mora ponašati dijaspora?

Mit je zamišljati situaciju tako kao da ona može nešto radikalno promijeniti. Kao prvo, dijaspora uopće nije najsretnija riječ, jer se ona odnosi samo na ljude koji žive iza granica svoje države. Ne postoji dijaspora za narode Sjevernog Kavkaza, oni žive u svojoj državi. Kao drugo, ne radi se o čitavoj dijaspori, nego o nekakvim grupacijama ljudi koji uzimaju na sebe misiju da predstavljaju čitavu zajednicu. Mi ne znamo predstavljaju li oni sve ili ne. U pravilu stupanj njihovog utjecaja nije velik, oni ne mogu izmijeniti situaciju.

To je zapravo odraz čitavog kompleksa sustavnih problema koji se ne može odmah riješiti. Kako će došljaci poštivati zakone koje ne poštuje lokalno stanovništvo? Teško možemo zamisliti da će došljaci biti tolerantni, ako lokalno stanovništvo nije tolerantno.

Da ne tražimo neprijatelje Sociolozi Fonda „Javno mišljenje“ (FOM) objavili su rezultate ankete na temu međunarodnih odnosa u Rusiji. Što građani Rusije misle o „došljacima“? Koga „ne mogu smisliti“ i tko je „na lošem glasu“?

U SSSR-u bilo je uobičajeno negirati postojanje etničkih sukoba, iako su oni postojali u svakodnevnici.

Prikrivanje problema ne može biti izlaz iz situacije. Sovjetski savez ih je prikrivao te se na kraju raspao. „Sretno“ društvo, „sretna“ država u kojoj je sve prelijepo raspala se samo u nekoliko mjeseci! I to točno po liniji nacionalnih republika.

Kako se danas mogu riješiti sukobi na nacionalnoj osnovi?

To nije pojedinačan problem, ne može se riješiti neovisno o ostalim problemima. Nemoguće ga je riješiti bez političkog sudjelovanja. U Rusiji je u nekim gradovima na posljednjim lokalnim izborima izašlo 12-15% stanovnika. A kad pozivaju da se uništi skladište povrća (nemiri koji su nastali nakon ubojstva Egora Ščerbakova u moskovskoj četvrti Zapadnom Birjuljovu), ujedinjuju se tisuće ljudi koji nikad ne izlaze na izbore. Odnosno ispada da postoji radikalna politička aktivnost tamo gdje bi trebala postojati normalna. Ako ne postoji građansko društvo, pojavljuje se kriminalno.

Je li to znak sve veće krize u sustavu?

U svakom slučaju ruski imperijalan sustav nalazi se u velikoj krizi. Ako se ovi sukobi događaju u Moskvi prema ljudima iz južnih regija, zar će ti ljudi, sa svoje strane, šutjeti u svojim regijama? I tamo postoje neželjeni imigranti, samo su to tamo Rusi. Nema nikakvih osnova da se nadamo da će se čitava situacija poboljšati.

Ruski tekst na sajtu Bg.ru