Kako se živi u Birjuljovu?

Moskva podsjeća na lisnati kolač. Gotovo da se njegovi slojevi nikad ne miješaju i dospjeti iz jednog dijela Moskve u drugi više liči avanturi nego svakidašnjoj stvarnosti. Moskovljani imaju naviku ići utabanom stazom od kuće na posao i obratno, nalaziti se s ljudima koje znaju od djetinjstva ili studentskih godina, zalaziti u kafiće u kojima se nalaze njihovi prijatelji. Ponekad kad čuješ događaje iz neke udaljene četvrti, čini ti se kao da se to dogodilo na nekom drugoj planeti, a ne u istom gradu.

No riječ Birjuljovo Moskovljani moraju slušati prilično često. To je gotovo opća imenica za neko udaljeno i prilično opasno mjesto. Četvrt na kraju Moskve, gotovo izolirana od ostalog grada dvama željezničkim krakovima, zapravo je enklava u kojoj se život razlikuje od susjednih četvrti.

„Još prije 10 godina ovdje je bilo opasno. Lokalni huligani tako su mi unakazili lice da sam tri tjedna morao sjediti kod kuće. Ali tad je svuda bilo prilično opasno. Potom su ostali dijelovi Moskve postupno postali sigurniji, a ovdje je i dalje ostalo kao prije“, govori Jurij koji je ranije živio u Birjuljovu. Anastazija živi ovdje čitav život i govori da uopće ne primjećuje što se događa u četvrti, zato što rano ujutro ide na posao u centar grada, a vraća se kasno. U lokalni park ne odlazi.

Nikael Bikua-Mfantse, član akademske veslačke ruske reprezentacije, odrastao je u Birjuljovu, no sad bi, otkad se pojavila mogućnost, vrlo rado otišao iz te četvrti.

„Ne opravdavam huligane koji su započeli sve te pogrome, no u državi je takva situacija da vlast neće obraćati pozornost sve dok se narod sam ne angažira oko tog pitanja. Situacija s imigrantima u Birjuljovu već je odavno napeta“, rekao je za „sports.ru“. „Kad se žena i ja šećemo Birjuljovom, pokušavamo u širokom luku zaobići neka mjesta. Prije pet godina otvoren je trg. Čim padne mrak, tamo se okupljaju imigranti. Oni ne vode računa o našim zakonima, redu i miru, ne poštuju našu kulturu. Ne bih našu četvrt nazvao najugodnijom, ni starosjedioci nisu nevini“.

Četvrt Birjuljovo izvana je prilično obična: višekatnice, trgovine, bezbrojne maršrutke (pješice je predaleko do metroa). U posljednje vrijeme pojavilo se nekoliko kafića-restorana s narodnom kuhinjom. Jedan od vlasnika takvog restorana priča da klijenata ima puno, nitko navečer ne želi ići u centar, pa se ovdje može naći s prijateljima. Azerbajdžanska kuhinja svima odgovara i stalni gosti tog restorana čak su predstavnici lokalne policije. Kad je nastao sukob između stanovnika i imigranata, vlasnik se bojao za svoj biznis: „Uopće ne razumijem takvo ponašanje. Zbog čega netko nosi sa sobom nož u gradu?“, govori.

Doduše, u okolici restorana postoje mjesta u koja „ne puštaju Moskovljane s ruskom putovnicom“. Jedno od takvih je mjesto u koje lokalni stanovnici (točnije imigranti koji ovdje žive) dolaze plesati. Dopisnik Ruskog vjesnika morao je naći vodiča, kako bi uspio ući u to mjesto. Na ulazu goste pregledava velika i mračnog raspoloženja žena za koju smo kasnije saznali da je bila nadzornica u ženskom zatvoru. Iako je među gostima bilo osoba slavenske fizionomije, to su u pravilu bile djevojke koje su pratile svoje partnere kavkaške ili srednjeazijske vanjštine. U noći s nedjelje na ponedjeljak bilo je jako puno ljudi. Stvarao se utisak da ne samo da to nije Moskva i 2013. godina, nego „teške devedesete“, razdoblje procvata uličnog tržišta, banditskih tuča i alkohola sumnjive kvalitete. Naš vodič osobno je provjeravao boce s alkoholem i etikete na njima prije nego što je dopustio da ulijemo napitak u čaše. Na plesnom podiju dame su bile odjevene kao iz filmova o djevojkama s ulice, koje zarađuju pružajući jeftine seksualne usluge.

Nemiri na periferiji Moskve doveli do nove velike napetosti Nemiri na jugu Moskve mogli su biti spriječeni, govore stručnjaci. Stanovnici su se često žalili na imigrante, ubojstvo mladog čovjeka u četvrti bila je kap koja je prelila čašu. Sad je društvo toliko ogorčeno ponašanjem dužnosnika i policije da svaki sukob može izazvati nastavak masovnih akcija.

Ljudi koji su ovdje stalni klijenti pričali su da su tučnjave normalna pojava te je bolje da nitko previše ne obraća na sebe pozornost. Budući da su dopisnicu smatrali za gošću, a gost je za ljude s Kavkaza sveta pojava, čudno je da meni nisu ništa srdačno rekli. Ipak svi su začuđeno gledali u mene, ljudi oko mene nisu razumjeli zbog čega se „tuđi čovjek“ ovdje nalazi.

Ne može se reći da ni u ostalim moskovskim četvrtima ne žive imigranti. Recimo, stanovnici istoka Moskve često se žale na došljake. Policajci se moraju suočavati s tim da imigranti useljavaju u kuće koje su predviđene za rušenje u centru grada. Nailazilo se i na imigrante koji žive u podrumima u mirnom jugo-zapadnom dijelu grada. Naravno, svi ti slučajevi uznemiravaju lokalno stanovništvo.

Što se tiče statistike prijestupa, teško je izvesti neki zaključak. Prema podacima Glavne uprava unutarnjih poslova najveći broj prijestupa događa se u centru, to su najčešće sitne krađe, džeparoši itd. Osim toga, statistika je takva da se pri registraciji počinjenih prekršaja ne uzima u obzir ako je prekršitelj došao iz republika Sjevernog Kavkaza, zato što su ti ljudi ruski građani, a obični Moskovljani ih prihvaćaju kao imigrante. Dakle, po izgledu se oni razlikuju, no u putovnici su ruski građani i nisu imigranti.