Zašto su gejevi danas problem u Rusiji?

Ruska LGBT zajednica od boljševika do Putina

Da povijest nije samo otrcana ideja o vječitom ponavljanju istog, već i svojevrsno „iskrivljeno zrcalo“, potvrdio nam je prvi dio tribine, odnosno povijesni pregled odnosa prema LGBT zajednici u Rusiji. Ako je sam početak novije Rusije (uzmimo razdoblje od boljševičke revolucije pa nadalje) bio idiličan za pripadnike seksualnih manjina, onda je danas, u Putinovoj Rusiji, poprilično tragičan, smatraju sugovornici. No taj povijesni „skok“ iz jedne krajnosti u drugu ima svoje objašnjenje.

Naime, Rusija nakon februarske revolucije 1917., točnije 1922., daje prava seksualnim manjinama i time postaje prva velika država nakon Francuske (1791., nakon Francuske revolucije) koja je dekriminalizirala homoseksualnost. Usporedbe radi i kao zorna slika da su Istok i Zapada promijenili danas svoje uloge donosimo ovu činjenicu: dok dvadesetih godina 20. st. LGBT zajednica uživa sva prava u Rusiji, 1957. u Velikoj Britaniji osuđuju Alana Turinga, velikog engleskog matematičara, za djelo „velike nepristojnosti“ (eng. Act of gross indecency), nakon što je priznao vezu s muškarcem.

Drakonske kazne za „gay propagandu“ u Rusiji Državna Duma je gotovo jednoglasno prihvatila prijedlog zakona o novčanom kažnjavanju promoviranja homoseksualnosti među maloljetnicima.

Progresivnostlenjinističkog režima u odnosu na tadašnje zapadne države bila je zapravo logična posljedica dugogodišnjeg djelovanja ruskih liberala i znanstvenih istraživanja koja su se tad provodila u tom području. Doktor Georgij Batkis, direktor Moskovskog instituta za društvenu higijenu, ovako je definirao boljševičko gledište na to pitanje u svojem poznatom članku „Seksualna revolucija u Rusiji“ (1922.): „Sovjetski zakoni se temelje na sljedećem principu: objavljuje se apsolutno neuplitanje države u pitanja spola dok se nikom ne čini nikakva šteta... Što se tiče homoseksualnosti, (...) i drugih oblika spolnog zadovoljavanja, koje europski zakoni smatraju za kršenje javnog morala, sovjetsko zakonodavstvo se prema njima odnosi isto onako kao prema takozvanim „prirodnim“ snošajima. Svi oblici spolnog snošaja su privatna stvar“. Sam Lenjin nije se nikad, osim jednog pisma iz 1915. u kojem govori da „ljubav treba osloboditi od svih prisila“, izjasnio po pitanju homoseksualnosti. Čini se da je zauzimao najpragmatičniji stav: homoseksualci su dobri dok rade za revoluciju.

Ipak, danijebilosvetakobajnoikrasnozaseksualnemanjine 20-ihgodinauRusijisvjedoči činjenica da je dekriminalizacija homoseksualnosti bila zapravo privilegija zapadne Rusije, urbanih središta Moskve i St. Peterburga, dok je u većem dijelu istočne Rusije i dalje ostajala zabranjena.

Velikiobratdogađa se 1930., kad Staljin učvršćuje svoj položaj na mjestu Lenjinova nasljednika. Sve ono napredno što je donio Lenjinov režim Staljin počinje postupno demontirati: Vijeće žena ukinuto je 1929., abortus (legaliziran 1920.) ponovno je bio zabranjen od 1936. do 1947., naglo se smanjuju prava nacionalnih manjina, a 1944. privremeno su ukinute zajedničke škole za dječake i djevojčice. 1934. donesena je naredba kojom se homoseksualizam proglašava prekršajem i kažnjava se zatvorom od 2 do 10 godina. Mnogi homoseksualci tad su poslani u zatvor, psihijatrijsku bolnicu ili u Sibir. Taj članak postojao je u sovjetskom zakonodavstvu sve do „perestrojke“, kad ga je Gorbačov naposljetku ukinuo.

Nameće nam se pitanje zbog čega je Staljin rekriminalizirao homoseksualnost. Postoji više razloga, mahom uvjetovanih kako vanjskom, tako i unutarnjom političkom situacijom, no spomenut ćemo one najčešće koji se, poput flashbackova, ponavljaju u retorici suvremenih hrvatskih i ruskih političara: 1) zaštita higijene vojnika (Drugi svjetski rat bio je blizu i Staljin je morao njegovati „muški“ karakter svojih vojnika), 2) kvarenje mladeži, 3) opozicija od onog sa Zapada (homoseksualizam se izjednačava s fašizmom, buržuaskom ideologijom), 4) inzistiranje na reproduktivnosti nacije.

KolikoprostorapreostajeseksualnimmanjinamausuvremenojRusiji?

DanašnjaRusijagradisvojidentitet, kaoimnogedrugepost-socijalističke države, u opreci s „onim kako je bilo u socijalizmu“: Uz to, Rusija, poput braće rivala koji formiraju identitet u međusobnom razlikovanju, svoj imidž gradi upravo na različitosti od Zapada, kojem često pripisuje dekadentne a ne napredne osobine. Stoga Rusija smatra da se „još uvijek razlikuje od Zapada po njegovanju nekih tradicionalnih vrijednosti koje su zatrte u komunizmu“, rekao je Vurušić iz Jutarnjeg lista. Pitanje je, da su te tradicionalne vrijednosti naprosto bile njegovane u doba bilo kojeg bivšeg režima, bi li današnja Rusija zauzela drugačiji stav. Na stranu spekulacije, s obzirom na današnji „sretan brak“ države i crkve, teško je da bi stav prema LGTB zajednici bio drugačiji.

Filofobija ili mržnja prema ljubavi Državna Duma Rusije je donijela dva restriktivna zakona (Zakon protiv gay propagande i Zakon koji istospolnim brakovima zabranjuje usvajanje djece) koji su izazvali burne rasprave kako u ruskim tako i u stranim medijima. Europska unija je apelirala na Rusiju da se suzdrži od usvajanja zakona za koji se „vjeruje da će povećati diskriminaciju i nasilje protiv predstavnika seksualnih manjina“. Ruski vjesnik vam donosi tekst Leva Rubinštejna, poznatog ruskog pjesnika i esejista, o rastućoj homofobiji i mržnji u ruskom društvu.

Utrenutkuodržavanjatribinebilojetekgovoraoprijedlogukojijedošaoizvladajuće stranke „Jedinstvena Rusija“, da se homoseksualnim parovima oduzmu djeca. Govornici na tribini zaključili su da prijedlog „ipak previše podsjeća na Staljinov zakon o oduzimanju djece „narodnim neprijateljima“, te je kao takav stavljen na led. Ruski parlamentarni zastupnici ipak se pripremaju za raspravu u veljači o ovom zakonu, koja će se održati istovremeno sa Zimskim olimpijskim igrama u Sočiju.

Nasve češće najave bojkota Olimpijskih igara u znak protesta protiv spornih ruskih zakona, sudionici tribini odredili su se sa zadrškom. Cijelu priču s bojkotom proglasili su nečim što bi samoj borbi za prava diskriminiranih osoba donijelo više štete nego koristi. Oni smatraju da naprotiv treba doći na Igre u Sočiju i tamo pružiti podršku LGTB zajednici, što je najavio i pjevač i aktivist Elton John. Time će njihova podrška biti jača i vidljivija nego ako se odluče oglušiti na ovaj problem protestnim ostajanjem kod kuće. Akcije prolijevanja ruske votke na ulicama San Franciska od strane gej zajednice koja je vrlo zastupljena u uslužnom sektoru grada, proglasili su „smiješnim" i nepotrebnim.

BilojegovoraiousporedbistanjauRusijiistanjaunašojregiji. AktivistisunavelidaseuSrbijimožeprimijetitiodjek „ruskogtradicionalizma“, dauHrvatskoj, usprkosreakcionarnimtendencijamakojenisurezultatruskogutjecajanegokrugovabliskihkatoličoj crkvi, aktivistička scena stoji nešto bolje, dok je situacija najradikalnija u Crnoj Gori. Njihov jedini aktivist, Zdravko Cimbaljević, organizator budvanske Parade ponosa, neprestano je bio meta prijetećih poruka, te je čak prijeteći objavljena i postavljena na javna mjesta u Budvi - njegova osmrtnica. Nakon niza prijetnji koje je dugo trpio, Z. Cimbaljević objavio je nedavno da se povlači iz javnog djelovanja.

Natribinijeprilično pesimistično zaključeno da „dok je u Rusiji na snazi jak Putinov režim, pravi aktivizam neće biti moguć“, kako smatra Franko Dota, i sam aktivist. I u Hrvatskoj su za vrijeme predsjednika Tuđmana djelovali LGTB aktivisti, ali unutar nekih drugih civilnih udruga. Tek nakon završetka ovog režima LGTB osobe dobile su pravi aktivistički prostor za djelovanje i veću vidljivost u društvu.

HrvatskaorganizacijaZagrebPride, usuradnjisAUT-omiLGTBQinicijativomFilozofskogfakulteta, najavilajeza 11. listopada 2013. protestispredRuskogveleposlanstvauZagrebu, kaoiuručivanje prosvjednog pisma ruskom ambasadoru. Protest pod nazivom „Rusiji s ljubavlju" održan je u najavljenom terminu i protekao je bez incidenata.