Tri metka u J.F. Kennedyja-1: Tko ste vi, gospodine Oswalde?

Gospodine Nečiporenko, uskoro će se navršiti 50 godina od dana kad je ubojica, ušuljavši se u skladište školskih udžbenika, ispucao tri metka u Johna Kennedyja. Otad se pojavilo mnoštvo verzija teorija zavjere. Jedna govori o zavjeri američkih naftnih kraljeva protiv Kennedya koji je smetao njihovom poslu, druge su podvale kubanskih ekstremista, postoje teorije i o spletkama sovjetskih tajnih službi. A Oswald je samo „žrtveno janje“ kako se sam nazvao pred televizijskim kamerama. Vrijeme je da se otkriju tajne.  

Imam svoje gledište na tu priču. Za razliku od nekih mojih bivših kolega iz tajne službe  nipošto se ne slažem s verzijom „žrtvenog janjeta“.

Idemo od najjednostavnijeg. Je li KGB bio dobro upoznat s Oswaldom, koji je, zahvaljujući turističkoj vizi, doputovao u SSSR te zatražio 1959. politički azil?

Vi to zovete „najjednostavnijim“? Radio sam na knjigama o toj priči, godinama sam proučavao Oswaldov arhivski slučaj.

Dakle, KGB je imao dosje?

A što vi mislite? Za samo dvije i pol godine koliko je boravio u SSSR-u postoji šest opsežnih svezaka. Pa zamislite si samo ovu situaciju: u 1959., na vrhuncu razdoblja u kojem su naše države razdvojene željeznom zavjesom, odjednom se bivši pripadnik morske pješadije izjašnjavao kao marksist, koji želi sudjelovati u izgradnji socijalističkog društva te moli da ga se primi u sovjetsku državu. To je bio iznimno rijedak slučaj. Naravno, da su se sam vrh države i KGB uključili u tu stvar.

To nikako nije fotomontaža. Marina Oswald fotografirala je Leeja u dvorištu njihove kuće u Dallasu na zamolbu njezinog muža.  Fotografija je preuzeta iz knjige: Nečiporenko O. M., Tri metka za predsjednika

Metaforično gledajući, jesu li tajne službe držale Oswalda „pod staklenim zvonom“?

Bez ikakvih metafora, možemo upravo tako reći da je Oswald bio pod staklenim zvonom pod kojim se nalazio od prvog dana svojeg boravka u SSSR-u kao turist, dakle, od 16. listopada 1959., pa sve do svibnja 1962. Tad su se stranim turistima bavila dva pododjela. Prvo glavno rukovodstvo bavilo se mogućim kandidatima za vrbovanje budućih agenata u inozemstvu. A Drugo glavno rukovodstvo – kontraobavještajna služba – pronalazilo je neprijateljske špijune.

No Oswald je preduhitrio događaje, već drugi dan po dolasku u SSSR zatražio je od svojeg vodiča Rimme Š. da mu sastavi molbu za dobivanje sovjetskog državljanstva.

A taj Rimma Š. bio je vaš čovjek?

Gotovo svi radnici „Inturista“ surađivali su s nama. Takvo je bilo vrijeme. I amerikančevu molbu (koji je odmah dobio kodno ime „Manić“) proučavali su i KGB, vojne obavještajne službe, Ministarsvo vanjskih poslova, Odjel za vize i registracije, „Inturist“, Crveni križ. Odluku o odbijanju davanja državljanstva donosili su ministar vanjskih poslova Gromiko, predsjednik KGB-a Semičastni i sam drug Anastar Mikojan, koji je vodio međunarodna pitanja u vladi i Centralnoj komunističkoj partiji.

Taj dečko digao je prašinu. A zašto su ga zvali „Manić“?

Digla se strašna prašina! Koliko je organizacija uvučeno u tu stvar! „Manić“ su ga zvali, jer su naši radnici imali bujnu maštu. Ako se dobro zagledaš u fotografiju, Lee Harvey Oswald zaista donekle podsjeća na tu ribetinu. I treba reći da je imao neviđenu energiju. Kad je zapela ta molba, gnjavio je apsolutno sve. Čak ne znajući pritom ruski. Pisao je pisma, molio, a kad mu je odbijena molba, pokušao je izvršiti samoubojstvo.  

Nisam ništa čuo o tome.

Porezao je vene, završio je Botkinskoj bolnici. Ali nije ih zarezao jako duboko, već je, kako bi nas zastrašio, pustio malo krvi. I odjednom su svi, uključujući i KGB, shvatili da je Oswald komplicirani molitelj. Ako si zada neki cilj, neće ga se nikad odreći. Razumijete? Ma štogod se njim na kraju dogodilo. Što ako zapravo počini samoubojstvo? Onda će za to čuti čitav svijet: čovjek lijevih uvjerenja mašta o tome da dobije sovjetsko državljanstvo, odbijaju ga te ga ta situacija dovede do smrti. To je poklon Zapadu. I donijeli su odluku da mu ne daju državljanstvo, već samo dozvolu za privremeni boravak na području SSSR-a.

23. svibnja 1962.: Zbogom, Minske, Lee i Marina napuštaju grad, pokazat će se, zauvijek. Fotografija je preuzeta iz knjige: Nečiporenko O. M., Tri metka za predsjednika

A obavještajna služba i kontraobavještajna služba nisu ga pokušale iskoristiti kao mogućeg agenta?

Kontraobavještajnoj službi bilo je potrebno samo nekoliko tjedana da prouče svoje objekt te su donijeli rezoluciju: „Nismo zainteresirani za američkog građanina Leeja Harveya Oswalda“. Ni Prvom glavnom rukovodstvu nije bio potreban.

Gospodine Nečiporenko, možemo li sad rezimirati ono što je bilo rečeno. Dakle, Oswald nije bio sovjetski agent?

Nikad. Čak ga nitko nije pokušao ni vrbovati. Za naše tajne službe bio je persona non grata. Čak štoviše, postojale su sumnje da špijunira za Amerikance. A kad se preselio u Minsk, kao da je kamen pao s vrata, čitavu stvar predali su bjeloruskom KGB-u. Kao što mi je rekao Semičastni, bivši predsjednik KGB-a u Bjelorusiji: „Oswald je prolazio kroz rutinsku kontrolu u Bjelorusiji, koristili su se agenti, sredstva operativne tehnike, promatranja na terenu...“

Tri metka u Kennedyja-2: Mogao ga je ubiti bez tuđe pomoći Pukovnik obavještajne službe Oleg Nečiporenko znao je ubojicu američkog predsjednika Johna Kennedyja. Neposredno prije tragedije sastavio je, dok je radio u veleposlanstvu SSSR-a u Meksiku, izvještaj o Lee Harveyu Oswaldu koji je došao po vizu. Njegovo mišljenje bilo je predano nadređenima i Oswaldu je bio odbijen zahtjev za dobivanje vize. Nakon odlaska u mirovinu Nečiporenko postao je pisac, a knjige o atentatu na Kennedyja postale su veliki hit. Danas vam Ruski vjesnik donosi drugio dio intervjua s njim.

Zbog čega su ga prebacili u Minsk?

Htjeli su ga poslati u baltičke države, no Oswald je to kategorično odbio. Teško je pristao i na Minski. No preselio se, radio je u tvornici radija kao nadzornik nižeg ranga. Centar se na kraju prestao zanimati za njega.

No sigurno mu je bilo teško živjeti s plaćom nadzornik nižeg ranga?

Nemojte se za njega brinuti! Po naredbi Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog saveza izdali su mu preko Crvenog križa 5000 rubalja, dali su mu plaću od 700 rubalja, dobio je stan. 

Pa nije mu bilo loše! To su bili ogromni novci za ono vrijeme. No Oswald je ipak odlučio vratiti se u SAD.

Bio je lijenčina. Radio je aljkavo. I nema tu govora o marksistu, ništa ga nije zanimalo. Nije naučio ruski kako spada. No zato je bio na svim tulumima, volio je djevojke, oženio je 20-godišnju Marinu Prusakovu. I to je sve što je postigao. U Minsku ga čak nisu ni ozbiljno pratili. Znalo se da namjerava otići, pa zašto nepotrebno pratiti ljude. No kad su ponovno nastale komplikacije oko odlaska, opet je pokazao neviđenu energiju i dovitljivost. Ispostavilo se da se, usprkos svojim izjavama, nikad nije odrekao državljanstva SAD-a. Otputovao je s mladom djevojkom Marinom s kojom je imao dvoje djeve. Svi su tad odahnuli, osjećali olakšanje. Skupo nas je koštao taj egoistični i nervozni mladić. Bio je potpuno beskoristan. Nakon njegovog odlaska donesen je odlučan zaključak: „Tijekom čitavog vremena Oswald je bio pod našim nadzorom i nije pronađen nijedan dokaz koji bi svjedočio o njegovoj vezi s američkim obavještajnim službama“.