Radosti i brige moskovskih narkomana

Izvor: RIA „Novosti“

Izvor: RIA „Novosti“

Više od 6% stanovništva Rusije (a to je gotovo 8 milijuna ljudi) redovito uzima droge, prema podacima Federalne službe za kontrolu prometa droge. 20-30 tisuća godišnje umire od uzimanja droga. Dopisnik Ruskog vjesnika boravio je u mjestu, gdje ljudi ponovno gaje nadu u budućnost, budućnost bez droge.

Vova, narkoman. Maša, narkomanka. Sergej, narkoman – čas ovdje, čas tamo čuju se prigušeni glasovi. Uska soba na prvom katu višekatnice na kraju Moskve. Bez nekih istaknutih natpisa nalazi se Fond za borbu protiv droge, gdje tim ljudima pomažu da se vrate u normalno stanje.

Ne zna se govore li istinu ili se jednostavno žele predstaviti u boljem svjetlu, no podočnjaci i bezizražajni pogled govore o njihovoj nejednostavnoj prošlosti ili budućnosti.

11 osoba u napetom iščekivanju sjede na klupicama na pozadini ruske trobojnice. Volonter, ovisnik o drogama, ulijeva čaj i kavu te nudi kolačiće. Većina od njih po izgledu ima između 30 i 40 godina, kod svih se vidi napetost u licima. Tako započinje okupljanje u Zajednici anonimnih narkomana – ljudi s bolesnim podočnjacima, čije oči sjaje čak pri slabašnom osvjetljenju. Oni su neuspješno „odslužili rok“ u rehabilitacijskim klinikama, no još se uvijek pokušavaju izvući iz pakla droge. Zajedno.

Na okupljanjima zabranjeno je nabrajati nazive droga i načine njihove pripreme, ali nitko ni ne pokušava prekršiti tu zabranu.

„Ja sam narkić“, započinje Slava. Ima 28, prije nego što je počeo uzimati droge puno je pio. Ima ženu koja ga voli i koja ne samo da ga nije ostavila, nego mu je i rodila kćer.

Slava se razlikuje od ostalih: sa stilom je odjeven, ima nešto dražesno u smijehu, jedini je srdačan.

Na borbu protiv ovisnosti potaknula ga je ljubav prema ženi koja se potom udala za njega. No liječenje u klinici, prema njegovim riječima, nije urodilo plodom i nije se mogao, bez obzira na trogodišnje liječenje, zauvijek riješiti droga.

Mjesečni iznos u rehabilitacijskoj klinici, prema riječima pacijenata, iznosi od 80 do 150 tisuća rubalja (13,3 do 25 tisuća kuna), a mnogi od njih proveli su tamo barem pola godine, pokušavajući „izbiti“ drogu iz glave. To je usporedivo s mjesečnim troškovima ovisnika o heroinu kojima je mjesečno potrebno 90 tisuća rubalja (15 tisuća kuna) za kupovinu dvije doze heroina dnevno.  

Čak je svoju voljenu ženu varao pod utjecajem droga: one izazivaju požudu koja se ne da kontrolirati te se bez ikakvog razmišljanja predavao orgijama.

Očajni Slava čak je pomišljao na to da ode u zatvor. „U jednom trenutku shvatio sam da imam samo jedan put – ili skočiti kroz prozor, ili odležati u zatvoru“. Ne može s „normalnim“ ljudima komunicirati, osjeća da je nad njima nadmoćan.  

„Uzimao sam takve stvari – odjednom „pucam“ od samopouzdanja, a sugovornik mi postaje nezanimljiv“, govori Slava, navodeći pritom egoizam, egocentrizam i narcisoidnost kao svoje glavne poroke.

Pojam prijateljstva nije nestao iz njegove svijeti, nego je, upravo suprotno, dobio idealizirani oblik. Kad je Vova, jedan od najnovijih pacijenata, s iznurenim pogledom i zamuckujući upitao što je za njega prijateljstvo, Slava je odgovorio da je to kad nitko ne očekuje ništa od drugog, već se u potpunosti predaje prijateljstvu. No pritom priznaje da nema prijatelja.

Čak je svoju voljenu ženu varao pod utjecajem droga: one izazivaju požudu koja se ne da kontrolirati te se bez ikakvog razmišljanja predavao orgijama. 

Nakon Slavine priče i drugi se pomalo otvaraju.

 „Policajci na cestama uvijek za mene misle da sam 18-godišnja nadrogirana djevoja“, brzo govori Marina. Po gestama i govorom podsjeća na tinejdžera, no zapravo ima oko trideset godina. Ima svoj auto, dijete i vodi vlastiti biznis.“

„Događa se da nekad sjednem u auto i čitavo vrijeme mislim o drogama. Svjesna sam da imam kćerku, biznis, ali ne mogu si pomoći. Uvjeravaju me da napišem „samoanalizu“, no ne želim, to mi je neizdrživo. Samoanaliza u liječničkoj praksi je malena ispovijed pred samim sobom, prihvaćanje vlastitih osjećaja i slabosti. Stručnjaci govore je to za pacijenta jako djelotvorno.

Na liječenje ju je nagovorio muž. Za razliku od rehabilitacijskih klinika odluka o dolasku u Zajednicu i provođenju njezinog programa mora biti dobrovoljna, a početnik mora priznati da je narkoman. U Zajednici prolaze program od 12 koraka, uključujući i nadoknadu štete koju su jednom počinili sebi ili drugima, iskreni pogled na sebe i vraćanje povjerenja u svijet i ljude.

„Brodovi tolerantnosti“ poznatog ruskog suvremenog umjetnika
U Moskvu je doplovio „Brod tolerantnosti“ Ilje i Emilije Kabakovih.

„Majka ne daje novac (za drogu), pa sam ga odlučila tražiti od oca koji je također ovisnik. Uvijek sam imala kompliciran odnos s njim, isprva smo se iskreno dogovorili, no potom je ipak rekao da će ga davati preko majke“, žali se djevojka od nekih 20 godina, njezine riječi lijepe se u ustima u gustu pljuvačku, tijelo hvataju grčevi.  

Nakon svojih iskrenih ispovijesti dodaju „ja sam čist/a“, spominjući razdoblje koliko nisu uzimali droge (kod nekog su tjedni u pitanju, kod nekog tek dani).

Kao odgovor na otvoreno priznanje čuje se pljesak. Većina od njih vide se nekoliko puta tjedno na grupnim susretima i nalaze razumijevanje upravo u tom okruženju.

Ne zna se govore li istinu ili se jednostavno žele predstaviti u boljem svjetlu, no podočnjaci i bezizražajni pogled govore o njihovoj nejednostavnoj prošlosti ili budućnosti.

Na kraju se svi iznenadno dižu na molitvu. I tad počinjem shvaćati zašto smatraju ove ljude svojom drugom obitelji.

Grle se, na njihovim licima pojavljuje se smiješak, osjećaju da nisu sami, da imaju podršku, pa makar i na tih pola sata.