Reportaža iz najbolje ruske škole

Licej №1535 je škola, prema rejtingu Ministarstva obrazovanja, s najboljim obrazovnim rezultatima u Rusiji u školskoj godini 2012./2013. Iz nekog razloga iz nje dolaze samo najpametnija djeca.


Izvor: Elena Početova

Na hodniku se čuje pjesma: „Sjedim na suncu... Gledam sunce“ iz crtanog filma o sretnom lavu koji uživa u svojem besposličarenju. To je zvono za odmor. Odražava osjećaje učenika kojim je naposljetku završio sat.

„U čemu je tajna vaše škole?“

Djeca su dolazila iz cijele Moskve. Na prijemnim natječajima u školu prolazili su samo oni koji su mogli i htjeli naporno učiti. Od dva eksperimentalna razreda nastao je licej koji ima 38 razreda, 7 vrsti programa nastave, 1080 učenika koji sami biraju svoj program. Najobičniji učitelji, najobičnija djeca.

„Mislim da je ona otpočetka tako zamišljena“, odgovara direktorica Tatjana Vorobjeva. „U devedesetim ideja osnivanja srednje škole istovremeno je pala na pamet Institutu za azijske i afričke države pri MGU i pedagoškom kolektivu škola-internata №14 s proučavanjem kineskog jezika. Odlučili smo da treba probati napraviti licej (srednja škola op. red.) u kojem će djeca imati veliku mogućnost izbora.“

I napravili su. Isprva samo dva eksperimentalna razreda u kojem su se djeca mogla više sati posvetiti predmetima po izboru. A 1991. škola-internat pretvorena je u licej. Djeca su dolazila iz cijele Moskve. Na prijemnim natječajima u školu prolazili su samo oni koji su mogli i htjeli naporno učiti. Od dva eksperimentalna razreda nastao je licej koji ima 38 razreda, 7 vrsti programa nastave, 1080 učenika koji sami biraju svoj program. Najobičniji učitelji, najobičnija djeca.

„Jednostavno je tako ispalo“, govori direktorica Vorobjeva. „Upravo su se ovdje okupili duhom bliski ljudi.“

„A kakav je to duh?“

Niz školskog hodnika pružaju se meke, niske klupice. Djeca se na njima valjaju koliko im srce želi. Dvije djevojčice iz 9B sjede u zagrljaju.

„To je moja treća škola i nigdje nije bilo kao ovdje“, govori Varja. „Ovdje je takva atmosfera... Učitelji s tobom ravnopravno komuniciraju. Slušaju te. Gledaju na tebe kao na odraslog čovjeka.“

Školska proza u ruskom selu
Ala Mosevnina, seoska nastavnica ruskog jezika i književnosti, osvojila je nagradu za najboljeg pedagoga Vladimirske oblasti u 2012. Kako nastavnici u selu Opolje žive od svog mukotrpnog i voljenog posla?

„Kako vam objasniti...“, govori Asja. „Škola mojeg brata je također dospjela u rejting najboljih. I tako se ponose s tim da samo o tome govore! I mi se ponosimo, ali ne na taj način, spomenuli smo to jednom, radovali se, a onda se bacili dalje na učenje“.

„Kod nas se nitko ne pravi važan time kako izgleda, što nosi. Ovdje ima i djece jako poznatih ljudi. Naravno, ona se najviše prave važna, njima je bitno da je suknja „od Guccija“. No nitko oko tog previše ne razbija glavu: u redu, ako im je to jako važno. Znate, ovdje je jako teško učiti, svi su jako napredni. No tamo gdje sam prije išla u školu, boljela me je jako glava. I uvijek sam htjela što brže otamo pobjeći. Nakon nastave u školi su tamo prazni hodnici. A ovdje želim ostati. Napraviti domaću zadaću, zabaviti se! Teško je objasniti zbog čega je ovdje tako?“  

Škola 1535 surađuje s fakultetima. Sedam vrsti nastave napravljene su specijalno prema potrebi fakulteta.

„Sve to čini se tako očiglednim“, govorim direktoru. „Zar danas nije uobičajena povezanost škole s vanjskim svijetom?“

„Na žalost“, direktor odgovara uvijeno, etički kodeks ne dopušta da se pretjerano kritiziraju kolege. „Može se reći da je tako.“

Varja i Asja uče u razredu s humanističkim smjerom. Nabrajaju svoje omiljene učitelje. Nastavnici književnosti, povijesti... I neočekivano fizičar Andrej Hotuncev.

Hotuncevljev kabinet je prazan, nema petog sata. No iz ugla se čuju dva glasa – fizičar raspravlja s učenikom bitku na Kulikovu polju.

Fizičar govori o tome da se djetetov glavni život ipak odvija izvav nastave. U ovoj školi radi gotovo od trenutka njezinog osnivanja.

„Tako je ispalo“, govori. „Ovdje se jednostavno okupljaju ljudi koji vole učiti. I napravili su za sebe ugodnu atmosferu.“

„Što treba imati učitelj da zainteresira djecu?“

„Voljeti svoj predmet. Tad ga započinješ shvaćati, a to je prvi korak da ga objasniš drugima.“

I to je sve. Ovaj učitelj ne voli zanovijetati.

Može li suvremeni ruski školarac konkurirati sovjetskom
Kako se promijenilo školsko obrazovanje u zadnjih 20 godina.

Licej se razlikuje od drugih škola i time da na satovima povijesti umjetnosti djecu vode u muzeje, a ne pokazuju na grafoskopima slike. Reklo bi se da je to normalna stvar. Ali samo u rijetkim školama to rade. I to vjerojatno zbog toga što u dokumentima koje propisuje Ministarstvo obrazovanja i znanosti nije napisano: „Potrebno je voditi učenike u muzej na svakom satu povijesti umjetnosti“.

Učitelji govore da se čitava bit sastoji u tome na koji način učitelji shvaćaju pravila. Škola je mrtva, ako se zabranjuje sve ono što nije propisano u dokumentima. Ako uprava škole na pravila gleda kao na zajedničke upute za samostalni rad, škola je živa. Samo u prostoru između pravila škola se može razvijati i postojati.

„Zbog čega je ovdje tako?“, pitam djevojke iz 9B razreda. „Radi li se o dobrim, kvalitetnim ljudima ili o pravilnoj organizaciji?“

„To je kao vječno pitanje što je bilo prije: kokoš ili jaje!“, govori Varja. Asja kima u znak odobravanja.

„Ne znam kako bih objasnila“, govori Asja. „Recimo, kod nas su napravili da u svlačionici svaki učenik ima svoj ormar za stvari. Toga nema u nijednoj ruskoj školi, postoje samo zajedničke garderobe. A ovdje, znate, svako ima svoje mjesto. I u svemu je tako.“