Vrijeme kada se pucalo na Bijeli dom

Prema različitim izvorima, broj poginulih u tragičnim događajima 1993. iznosio je između 123 i 157 žrtava. Izvor: ITAR-TASS

Prema različitim izvorima, broj poginulih u tragičnim događajima 1993. iznosio je između 123 i 157 žrtava. Izvor: ITAR-TASS

Danas se u Rusiji obilježava 20 godina kulminacije ustavne krize koja se završila granatiranjem parlamenta sljedećeg dana, 4. listopada 1993. Posljedice tih tragičnih događaja osjećaju se u zemlji još uvijek. Novi ustav koji je usvojen u prosincu 1993. dodijelio je predsjedniku gotovo carske ovlasti. Slomom oporbe na političku scenu stupili su novi stranačke vođe, od kojih je većina do danas zadržala svoje mjesto u Državnoj dumi.

Ustavna kriza koja je doživjela svoj ​​vrhunac u jesen 1993. bila je uvjetovana sustavom vlasti u zemlji. Prema ustavu koji je u to vrijeme bio na snazi​​, vrhovni organ državne vlasti bio je parlament - Kongres narodnih izaslanika, izabran 1990.g. Predsjednik Boris Jeljcin, koji je izabran 1991. nije mogao bez suglasnosti parlamenta imenovati premijera niti raspustiti parlament ako bi odbio odobriti predsjedničku odluku o postavljanju premijera. Posljedica toga je da prvi postsovjetski premijer u Rusiji, Egor Gajdar, pod čijim vodstvom je 1992.g. bila ukinuta državna regulacija cijena, nije bio postavljen uz službeno odobrenje parlamenta, pa je cijeli svoj mandat funkciju premijera obavljao kao vršitelj dužnosti".

4. listopada u Moskvu je ušla vojska lojalna Jeljcinu i gađala Bijeli dom iz tenkova. Prema različitim izvorima, broj poginulih u tim tragičnim događajima iznosio je između 123 i 157 ljudi. Potpredsjednik Ruckoj i vođe parlamenta su uhićeni.

U prosincu 1992. parlament je odbio potvrditi imenovanje Gajdara za predsjednika vlade, prisiljavajući ga da podnese ostavku. Do tada je Gajdar već bio veoma nepopularan kod većine Rusa jer su ga smatrali krivim za hiperinflaciju koja je umanjila zarade i podcijenila štednju građana. Na taj način je parlament pridobivao simpatije stanovništva. Već u ožujku 1993. članovi parlamenta su pokušali izglasati nepovjerenje (eng. impeachment) odnosno opoziv dužnosnika zbog kršenja ustava i zakona Borisu Jeljcinu koji je u to vrijeme već izgubio popularnost. No, potrebna dvotrećinska većina nije postignuta. Propao je i referendum o povjerenju predsjedniku i parlamentu koji je organiziran u travnju.

U jesen 1993. predsjednik Jeljcin prelazi u napad time što 20. rujna potpisuje odredbu o raspuštanju parlamenta. Sljedećeg dana članovi parlamenta proglašavaju predsjedničku odredbu neustavnom i razriješuju dužnosti samog Jeljcina, te imenuju šefom države potpredsjednika Aleksandra Ruckoja. Nakon toga je moskovski Bijeli dom, sjedište parlamenta, isključen sa strujne i vodovodne mreže, a unaokolo su razmješteni policijski kordoni koji su, ne puštajući nikoga osim novinara unutra, prisiljavali članove parlamenta da odustanu.


Izvor: ITAR-TASS

U prosincu 1993. na referendumu je donesen novi ustav i održani su izbori za parlament. Novi ustav proširio je ovlasti predsjednika - od tada više nije moguće imenovanje bilo kojeg višeg dužnosnika bez njegovog odobrenja, a njegove odredbe dobivaju status zakona.

Stanje napetosti trajalo je gotovo dva tjedna sve dok 3. listopada nakon mitinga u poslijepodnevnim satima pristalice parlamenta nisu probile kordon oko Bijelog doma. Aleksandar Ruckoj pozvao je okupljene da zauzmu moskovsku gradsku skupštinu i TV centar Ostankino. No oba pokušaja su spriječena, a sljedećeg jutra u Moskvu je ušla vojska lojalna Jeljcinu i gađala Bijeli dom iz tenkova. Prema različitim izvorima, broj poginulih u tim tragičnim događajima iznosio je između 123 i 157 ljudi. Potpredsjednik Ruckoj i vođe parlamenta su uhićeni, ali su u veljači 1994. pušteni u skladu s odlukom o amnestiji koja je donesena radi izmirenja sukobljenih političkih frakcija.

U prosincu 1993. na referendumu je donesen novi ustav i održani su izbori za parlament. Novi ustav proširio je ovlasti predsjednika - od tada više nije moguće imenovati bilo kojeg višeg dužnosnika bez njegovog odobrenja, a njegove odredbe dobivaju status zakona. Parlament je prema novom ustavu postao dvodoman. Donji dom - Državna duma - bira se prema stranačkim popisima i po okruzima. Gornji dom - Savjet Federacije - čine predstavnici regije.

Osim Kongresa narodnih izaslanika i Vrhovnog Sovjeta koji je vršio funkcije parlamenta između zasjedanja Kongresa, u listopadu 1993. prestaju postojati i drugi sovjeti svih razina, od regionalnih do seoskih.

Na izborima za Državnu dumu RF u 1993. cenzus od 5 posto prešle su Komunistička partija RF na čelu s Genadijem Zjuganovom, koja se pozicionira kao obnovljena KPSS, i Liberalno-demokratska partija Vladimira Žirinovskog, osnovana 1992. One su od tada neprekidno u Državnoj dumi, premda nikada nisu imale većinu.

Raspad SSSR-a: kako se rađala nova Rusija
Otklanjanje posljedica puča koji je izvršen od 19. do 21. kolovoza 1991. bio je glavni cilj Vladimira Putina kada je 2000. došao na vlast, i taj proces još uvijek traje. Raspad SSSR-a, momentalni prelazak na tržišnu ekonomiju i zabrana djelovanja KPSS-a, kompletno preuređivanje strukture zemlje - sve su to socijalno-ekonomski šokovi koji, međutim, nisu bez paralela u ranijoj ruskoj povijesti.

Događaji u jesen 1993. učvrstili su utjecaj izvršne vlasti nad ostalim ograncima i onemogućili u Rusiji izgradnju parlamentarne republike. Jedan od autora Ustava RF iz 1993. i potpredsjednik fonda Indem" Mihail Krasnov ističe da je tada to bilo opravdano: Parlament nije trebao sprečavati predsjednika Jeljcina u provođenju reformi." Danas je, međutim, taj ustav prijelaznog razdoblja", prema riječima Krasnova, potrebno mijenjati: Predsjednik treba zadržati ulogu stabilizatora, a vlada mora provoditi tečaj koji određuje parlament i podnositi izvještaj parlamentu."

Ima i drugačijih mišljenja. Za Rusiju parlamentarna republika nije prirodna, a ono što je prirodno je jaka predsjednička ili monarhijska vlast, smatra direktor Sveruskog centra za proučavanje javnog mnijenja (VCIOM) Valerij Fjodorov: Ruska politika je po svojoj prirodi nekonkurentna. Čim se javi konkurencija, ona zadobije destruktivan karakter. Stoga i elita i narod bježe od takve konkurencije i traže jedinstvenog lidera koji ih može ujediniti."