Strani novinari u krvavom listopadu 1993.

Izvor: AFP / East News

Izvor: AFP / East News

Grigorij Nehorošev, moskovski dopisnik BBC-a (1988.-1995.), priča o tome što se dogodilo tijekom puča 1993. u Bijelom domu i televizijskom centru „Ostankino“.

Prije 20 godina, u noći s 24. na 25. rujan 1993., sjedio sam, naslonivši se o zid, na podu hodnika i čekao prst sudbine. Na oba kraja hodnika, na nekih stotinu metara od mene, stajali su maskirani mladi ljudi na improviziranim stražarnica s kalašnjikovima. To su bili vojnici Ruskog nacionalnog jedinstva (RNU) Aleksandra Barkašova (ultranacionalni paravojni pokret op. red.).

Uhvatili su me oko dva u noći, kad sam želio izaći iz Bijele kući i otići u ured BBC-a da predam moju reportažu o četvrtom danu sukoba Vrhovnog vijeća RSFSR-a i predsjednika Jeljcina. Mobiteli su tad bili prava rijetkost, a telefonske linije u zgradi Vrhovnog vijeća su isključili, pa sam morao svaka dva-tri sata odlaziti u grad do najbliže telefonske govornice ili ureda kako bi u London „poslao“ zapis intervjua s nekim od predstavnika pobunjenog parlamenta.

Raspad SSSR-a: kako se rađala nova Rusija
Otklanjanje posljedica puča koji je izvršen od 19. do 21. kolovoza 1991. bio je glavni cilj Vladimira Putina kada je 2000. došao na vlast, i taj proces još uvijek traje. Raspad SSSR-a, momentalni prelazak na tržišnu ekonomiju i zabrana djelovanja KPSS-a, kompletno preuređivanje strukture zemlje - sve su to socijalno-ekonomski šokovi koji, međutim, nisu bez paralela u ranijoj ruskoj povijesti.

Na početku nije bilo nikakvih problema. No navečer 25. rujna u hodnicima parlamenta pojavilo se stotinu naoružanih boraca RNU-a te su počeli uvoditi nova pravila. „Aha, dopisnik BBC-a“, rekao je jedan od boraca, gledajući akreditaciju koju mi je izdalo Ministarstvo unutarnjih poslova. Morat ćemo te strijeljati. Ti si neprijatelj. I to opasan.“

Nitko me nije želio saslušati, pretražili su me, uzeli mi torbu s diktafonom i dokumentima te su mi naredili da sjednem uza zid. Sjedio sam tako sat i pol vremena, u zagasitom svjetlu sigurnosnih svjetiljki. I svjetlo su isključili. I vodu, iz toaleta se širio vonj izmeta.

Oko četiri sata ujutro vojnik se vratio: „Ruckoj je naredio da te ujutro pustimo. Imaš sreće, živjet ćeš još neko vrijeme“. Odveo me u jedan kabinet, gdje su na stolovima spavala još dva vojnika među razbacanim papirima. Nisam mogao zaspati. Pitao me zbog čega kao Rus radim za neprijatelja, Engleza. „Amerikanci i Englezi su glavni ruski neprijatelji. Već godinama pokušavaju uništiti stoljetni način života Rusije, jer se boje njezine velike pravoslavne misije u svijetu. Pokušavaju nas pokvariti porno filmovima. Gledate li televizor? Tamo se sad vrte samo pornići“.

Nisam želio raspravljati, bio sam uplašen. Rekao sam samo da radim kao reporter te da se ne bavim filozofskim pitanjima. Moj posao je da pričam o onom što vidim. To se događalo na svakom koraku: RNU borci uhitili su tri puta Danila Galperoviča, dopisnika japanske agencije „JJ Press“.

Kako se tragičan kraj bližio kraju, povećavala se agresija prema novinarima: predstavnici i jedne i druge stane nisu nas prihvaćali kao promatrače, nego kao aktivne sudionike događaja.

No ispostavilo se da se za male novce može privremeno useliti u nečiji stan koji se nalazio pored samog mjesta događaja. Improvizirani uredi CNN-a, ABC-a, CBS-a neočekivano su se formirali kod nekoliko Moskovljana koji su živjeli na vrhovima nebodera. Zbog toga su i zabilježene tako lijepe fotografije napada na visoku zgradu, gdje su se tad nalazili mnogi uredi gradske uprave, te sukoba ispred Bijelog doma.


Izvor: AFP / East News

Navečer, 3. listopada, glavni događaji premjestili su se u televizijski centar „Ostankino“, koji su pokušali osvojiti naoružane pristaše Vrhovnog vijeća. U masi onih koji su napadali bilo je više stotina novinara. Borci specijalnih snaga odmah su počeli pucati s krova televizijskog centra. Sjećam se kako sam na dvjesto metara od sebe vidio kako dopisnik „Reutersa“ i AFP-a Zurab Kodalašvili i Stephen Bentura pokušavaju pridići za zemlje dopisnika AFP-a Pierrea Celeriera. Pokušao sam prodrijeti do njih, ali nisam mogao proći kroz masu. Potom sam saznao da su Cleriera ranili: metak ga je pogodio u leđa, točno ispod pancirke. Tad su poginuli dopisnik njemačke kompanije „ARD“ Rory Peck i novinar francuske televizije „TF1.“ Yvan Skpan.

Vrijeme kada se pucalo na Bijeli dom
Danas se u Rusiji obilježava 20 godina kulminacije ustavne krize koja se završila granatiranjem parlamenta sljedećeg dana, 4. listopada 1993. Posljedice tih tragičnih događaja osjećaju se u zemlji još uvijek. Novi ustav koji je usvojen u prosincu 1993. dodijelio je predsjedniku gotovo carske ovlasti. Slomom oporbe na političku scenu stupili su novi stranačke vođe, od kojih je većina do danas zadržala svoje mjesto u Državnoj dumi.

Nakon neprospavane noći većina novinara vratila se do Bijelog doma; postojala je informacija da će ga napasti u zoru. I zaista, u šest sati od strane Kutuzovskog prospekta došla je kolona tenkova. Započelo je bombardiranje. Nakon što sam poslao desetak reportaža s telefonske govornice, oko podneva sam pao s nogu od umora. Odjednom sam se prisjetio da mi jedan poznanik unajmljuje stan na posljednjem katu u jednom od nebodera na Novom Arbatu. U prijateljevom stanu sjedio je pored prozora dopisnik „Forbesa“ Paul Hlebnikov. Nekoliko sati šuteći smo sjedili pored prozora kao pred scenom u kazalištu. Hlebnikov bi ponekad nešto zapisao u svoj blok, a ja sam svakih pola sata odlazio u kuhinju te telefonom prenosio svoje reportaže. Bijeli dom bio nam je kao na dlanu. Oko tri sata popodne Novi Arbat bio je krcat oklopnim vozilima. No krovovima su se tu i tamo počeli pojavljivati neki ljudi s puškama i automatima.

Iz oklopnih vozila započeli su pucati po krovovima iz mitraljeza. Odjednom smo čuli pucnjeve s našeg krova. Iskočili smo iz stana na hodnik, bacili se na pod. U tom trenutku metak je probio prozor na hodniku, odbio se od plafona do keramičkog poda čije krhotine su okrznule moje čelo. Potekla je krv. Otvorila su se vrata stana i susjedi su nas pozvali k sebi. Muškarac, žena i sedmogodišnje dijete sjedili su na hodniku, najsigurnijem dijelu stana. Kad smo se zbili u tom hodniku, dječak je vidio krv te je poviknuo: „Mama, ubili su ovog tipa, ubili su ga!“ No nekako sam odmah, sam od sebe, izustio: „ma nisu me ubili, samo sam trešten pijan pao, poskliznuo se i pao“. Dječak se nasmiješio.  

Hlebnikov je rekao: „Evo, završena je sovjetska vlast“. Sin ruskog emigranta, potomak dekabrista Puščina vratio se za nekoliko godina u Rusiju da bi postao jedan od glavnih urednika ruskog „Forbesa“. Potom su ga ubili u novoj, nesovjetskoj Rusiji.