„Slučaj Tolokonnikova“ – kakvi su uvjeti u ženskim zatvorima u Rusiji

Početkom prošlog tjedna Tolokonnikova je napisala otvoreno pismo u kojem je izložila činjenice vrijeđanja žena koje služe kaznu u istom zatvoru gdje i ona. Izjavila je i da joj je uprava zatvora prijetila. Djevojka je objavila da će štrajkati glađu. Uprava institucije tvrdi da nije bilo prijetnji te da se život iza rešetke u Mordoviji ne razlikuje od istih takvih institucija u drugim dijelovima države. Članovi Vijeća za ljudska prava počeli su raditi provjere.

Dopisnica Ruskog vjesnika otišla je u jedan od zatvora u Ivanovskoj oblasti, sličan onom u kojem boravi Tolokonnikova.  

Pored visoke, željezne ograde tri ogromna ovčara laju na povorku žena. Ne izustivši ni riječi, žene se zaustavljaju. Ograda dijeli zatvorske barake od šivaćeg odjela.  

„Otvarajte brzo torbe“, viče suradnica čuvara. 

Sve otvaraju plastične vrećice u kojima se nalazi njihova obuća i uniforma za šivanje. Nadzornica dolazi do svake zatvorenice, gleda je i njezinu vrećicu. Takvu proceduru žene dvaput prolaze – kad idu u odjel za šivanje te kad se vraćaju iz njega.

„Ta procedura postoji da zatvorenice ne bi nešto iznijele iz odjela“, govori čuvar. „Žene su surovije od muškaraca. Odnesu nešto u sobu, a potom napadnu svoju cimericu. Ipak, to se ne događa ovdje često. U zatvorskim ćelijama na zidovima vise zamazane krpice, a u dugačkom koridoru pod je krcat lavorima u kojima je namočeno rublje. „Što ste tu to stavile“, viče nadglednica. „Poslat će vas u samicu zbog takve nehigijene“.

Skočivši s kreveta, jedna djevojka odlazi u hodnik, gura lavor pod svoj krevet. Druga zatvorenica bježi do slavine na ulici, ispire robu pod hladnom vodom. Sve to podsjeća na sovjetski studentski dom za žene.

U šivaćem odjelu sve moraju raditi. Za zasebnim stolom gužvaju se Ciganke. One se služe škaricama, presijecajući konce koji vise na svakom detalju tkanine. Gotovo sve one sjede u zatvoru zbog dilanja droge. Posljednjih godina njihov broj stalno raste. 

„Svaki put čitav ciganski tabor dolazi na susret sa zatvorenicom. No puštamo samo najbliže. Ostali se zabavljaju, pjevaju pjesme iza ograde“, objašnjava nadglednica.

U plavim suknjama, bezobličnim širokim kaputima i bijelim maramama, sve zatvorenice ivanovskog zatvora su identične. Iz velike mase izdvaja se jedino 20-godišnja Alina. Iz marame probijaju se svijetloplavi dredovi, a u nosu i obrvi ostale su rupice od piercinga. Alina je bila prava partijanerica, neprestano je išla na rock-koncerte i po techno-partijima. „Nisam mogla zamisliti da ću ovdje završiti. Ova stvarnost je poput noćne more. U barakama je hladno. No najgore je to što ovdje postoje grupacije djevojaka i moraš se itekako znati dobro pobrinuti za sebe. Te djevojke surađuju s upravom, na taj način im je lakše kontrolirati i upravljati ostalima“.   

Prije zatvora Alina je studirala kemiju, a u slobodno vrijeme prodavala je laku drogu. Za to je dobila tri godine i čitav život joj se promijenio. Od krhke djevojke Alina se pretvorila u vrlo čvrstu osobu, spremnu u svakom trenutku na obranu. 

„Isprva mi je bilo užasno teško, prvih šest mjeseci, a sad sam se više-manje izborila za svoju poziciju“, govori Alina. 

Biznis iza rešetaka Diskusija o nastanku u Rusiji sustava privatnih zatvora vodi se posljednjih 15 godina. Šef Federalne Službe izvršenja kazni Genadij Kornijenko dao je senzancionalnu izjavu da takva ideja napreduje.

Aleksandar Egorov je direktor najstarijeg u Rusiji centra za rehabilitaciju bivših zatvorenica. „Sa ženama smo prestali raditi, no gotovo da im nije ni potrebna naša pomoć. Njihov broj među oslobođenima je jako malen – oko 5% i one nisu sklone ponavljanju zločina. Ako postoje recidivistice, to su onda već nepopravljivi ljudi s kojim je gotovo nemoguće raditi. U jednoj godini došlo nam je tek nekoliko osoba. Iako uprava St. Peterburga želi napraviti za njih specijalni centar“.

Predsjednica neprofitne organizacije „Međuregionalni dobrotvorni fond za pomoć zatvorenicima“, članica Društvene komore Rusije Marija Kannabih govori da problemi u zatvorima svakako postoje te da o tome organizacije za ljudska prava neprestano govore. „Naravno, kazneno-popravni sustav se mora usavršavati, postati humanijim. Na žalost, postoji jako puno zatvora s problemima. U mnogim zatvorima zatvorenici rade više od 8 sati dnevno. No samo u jednoj trećini od svih ruskih zatvora možeš raditi. I zatvori se natječu za različite poslovne ponude“, objašnjava. Stručnjakinja govori da zatvorenici često rade i po 10-11 sati, no za svoj posao dobivaju plaću koja je jednaka zaradi radnika takvih firmi.

Nedavno se u masmedijama pojavila informacija da zatvorenici zapravo dobivaju jako malo novaca, no nitko iz uprave Federalnog sustava nije prokomentirao tu vijest. Kannabih tvrdi da u Rusiji ima 58 tisuća ruskih zatvorenica.