Kvintesencija dosadašnjih kriza

Izvor: AFP/Eastnews

Izvor: AFP/Eastnews

Je li ruska diplomacija napravila povijesnu prekretnicu u svjetskim odnosima? Nakon dva desetljeća vojnih intervencija Zapada, rat u Siriji razvija se na nov način. Pitanje budućeg modela reagiranja na konflikte rješava se upravo sada.

Nakon zapanjujućeg preokreta cijele sirijske kolizije Rusija je iznenada pokrenula inicijativu koja će po svoj ​​prilici omogućiti odustajanje od ideje o vojnoj intervenciji. To je učinila ista ona Rusija kojoj je na Zapadu s toliko samouvjerenosti pripisana glavna uloga u ometanju reguliranja krize. Kako se dogodilo da je Moskva ranije samo govorila "njet", a sada je odjednom postala izvor konstruktivnih prijedloga?

Ključnu frazu izgovorio je ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov u ljeto 2012. na konferenciji za novinare: "Od toga kako će se riješiti sirijska kriza umnogome ovisi budući model reagiranja međunarodne zajednice na unutarnje konflikte u pojedinim državama". Upravo to je odredilo odnos Moskve prema bratoubilačkom ratu u Siriji.

Strana koja gubi je sirijska opozicija, za koju ruski plan znači gubitak nade za preokret u ratu.

Neredi u Siriji su počeli u danima kada je Vijeće sigurnosti UN-a donosilo rezoluciju 1973. kojom je odobrilo miješanje drugih zemalja u građanski rat u Libiji. Kao što je poznato, Rusija tada nije sprečavala uvođenje zona zabranjenog leta za libijsku avijaciju radi zaštite mirnog stanovništva. Dokument je usvojen na brzinu, i to s vrlo neodređenim formulacijama, što nije uobičajeno za inače precizan pravni stil Vijeća sigurnosti. Upravo taj dokument poslužio je kao osnova za masovno sudjelovanje drugih zemalja u unutarnjem sukobu i smjeni vlasti.

Stav Rusije prema sirijskom pitanju rezultat je situacije s Libijom. Prvo, Zapad je tada "obmanuo" Rusiju, te je ona sada "uvrijeđena i ljuta". Drugo, Rusija je izvukla nedvosmislenu pouku: nedovoljno jasne formulacije će kasnije "možda" biti protumačene kao odobrenje "svjetske zajednice" za primjenu nasilja u korist jedne odabrane strane u sukobu, a to je po zamisli Zapada osnova "budućeg modela reagiranja međunarodne zajednice na unutarnje sukobe u pojedinim državama".

Kako se situacija u Siriji zaoštravala, tako su Rusija i Kina dosljedno odbacivale sve nacrte rezolucija u kojima se definiraju krivci i spominje automatizam primjene sankcija: ako Damask ne učini to i to, onda slijede nekakve mjere, uključujući i oružane akcije. Radilo se o tome da se ne dopusti legitimizacija libijskog modela.

No, stanje na frontama građanskog rata u Siriji postajalo je sve zamršenije, te je diplomatska aktivnost na kraju krajeva dospjela u slijepu ulicu. Rusija je sve više inzistirala na tome da intervencija predstavlja destruktivnu mjeru, a Zapad se s jedne strane bojao intervencije, a s druge je bio svjestan da bez nje situacija ne može biti preokrenuta u korist pobunjenika.

Kada su primijenjene otrovne supstance vanjska intervencija postala je neizbježna. Obami je odmah skrenuta pažnja na njegove prijetnje vezane uz "crvenu liniju" i izjave da "Asad mora otići", pa je za njega ispunjenje obećanja postalo pitanje časti. Velikom brzinom se bližilo ono što je Rusija više od dvije godine pokušavala izbjeći. Skoro nitko u Moskvi nikada nije sumnjao da intervencija neće riješiti nijedan sirijski problem, nego samo izazvati daljnje pogoršanje situacije. Bitno je, međutim, da bi se rat krajnje negativno odrazio na prestiž Rusije, jer bi anulirao sve bodove koje je stekla zahvaljujući svojoj dotadašnjoj dosljednosti.

Ideja o međunarodnoj kontroli kemijskog oružja bila je, dakle, između ostalog i prilika za kapitalizaciju onoga što je postignuto u prethodnom razdoblju.

Svijet priznaje, iako mnogi nerado, da je Rusija pogodila u centar, s obzirom da će predloženi plan mnogima omogućiti da sačuvaju obraz i elegantno izađu iz slijepe ulice. Ipak, bitka za diplomatsku pobjedu tek počinje.

Prvo, preuzimanje kontrole nad kemijskim oružjem samo je po sebi krajnje složena operacija, čak i u mirnodopskim uvjetima. To bi morala biti koordinirana akcija mnogih zemalja i međunarodnih organizacija, uz nužno povjerenje sukobljenih strana, a oni ga zasada nemaju.

Drugo, u toj varijanti postoji strana koja očito gubi. To je sirijska opozicija, za koju odlaganje i odbacivanje napada na Asada znači gubitak nade za preokret u ratu. Pobunjenicima se ne može svidjeti to što je u čitavoj sirijskoj epopeji iznenada u prvi plan dospjela neka druga tema, ona ista od koje je sve i počelo.

Svijet priznaje, iako mnogi nerado, da je Rusija pogodila u centar, s obzirom da će predloženi plan mnogima omogućiti da sačuvaju obraz i elegantno izađu iz slijepe ulice. Ipak, bitka za diplomatsku pobjedu tek počinje.

Treće, administracija SAD-a pod pritiskom je potrebe za brzim postizanjem rezultata. Obama se boji da ne ostavi dojam nesposobnog državnika i taj strah ga navodi da impulzivno reagira.

Četvrto je nešto što treba riješiti u sljedećih nekoliko dana. Naime, potrebna je jasno i profesionalno usuglašena rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a. Tu je glavna "nagazna mina" onaj isti automatizam primjene sankcija protiv kojeg se Rusija ranije borila. Prva varijanta dokumenta, koju je predložila Francuska, formulirana je kao ultimatum Asadu, što ni Moskva ni Peking neće prihvatiti. Zapadne zemlje vjeruju u potrebu da se i ovog puta odredi "crvena linija", bez čega će po njihovom mišljenju "Damask vući međunarodnu zajednicu za nos". Rusija se, s druge strane, pribojava da ne dospije u situaciju gdje bi se odugovlačenje s realizacijom plana moglo interpretirati kao povod za odmazdu.

Ranije kampanje (Jugoslavija, Irak, Libija) bile su vrlo poučne, između ostalog i u tom smislu što je postalo jasno na kakve prepreke se može naići u pokušaju reguliranja sličnih kriza i kako se problemi u potpunosti izvrću samo da bi se postigao željeni rezultat.

Sirija je u određenom smislu kvintesencija mnogih ranijih kriza. Realizacija ili neuspjeh plana za preuzimanje kontrole nad sirijskim kemijskim oružjem pokazat će da li je svijet sposoban učiti na greškama i izvlačiti pouke, ili može samo ponavljati ranije pogreške i praviti nove, fatalnije od prethodnih. Pitanje "budućeg modela reakcije na sukobe" rješava se upravo sada.