Priča sirijskih izbjeglica u Moskvi

Izvor: AP

Izvor: AP

Kad su u Siriji izbili naoružani sukobi, mnoge obitelji su bile prisiljene bježati. Neke od njih našle su se u Rusiji. Peteročlana obitelj (muž – Jarob Rašid, farmaceut, 39 godina, žena Susan Annaži, domaćica, i njihovo troje djece) živjela je u gradiću Afamiju, nedaleko od grada Hama. Jarobovo znanje ruskog jezika pomoglo im je da se presele u Moskvu te to što je brat, koji živi u Rusiji, uspio poslati pozivno pismo za dobivanje vize. U Moskvu su sletjeli 26. siječnja ove godine. Sad žive u stanu, djeca idu u školu, no sjećanja na stradanja još su uvijek svježa.

Jarob je započeo priču:

Kad je sve započinjalo, izlazili smo na demonstracije koje su izgledale poput praznika, vodili smo sa sobom djecu. Nitko nas nije zaustavljao... no odjednom se pojavilo oružje... nisam znao odakle sad oružje... Zbog čega? Rekli su nam radi zaštite civila. Nitko nije bio ubijen ili uhićen u našem gradiću sve dok nije odletio u zrak motor pored vojne straže na ulazu u Al-Skelbiju (gradić od 20 000 stanovnika, kršćani). Nakon toga pored našeg gradića vojska se privremeno utaborila. Potpuno neočekivano za građane borci iz Muslimanske braće počeli su svakodnevno pucati u tom smjeru. Stanovnici naseljenih mjesta molili su borce da tijekom napada ne koriste njihove kuće, no borci se nisu previše na to osvrtali. Odjednom se kod boraca pojavilo puno novaca, oružja i vozila, postali su moćni.

Jednom sam bio u svojoj ljekarni, kad je došao naoružani čovjek. Rekao sam mu: naoružali ste se radi civila, no zašto nas onda koristite kao živi štit, pucate iz kuća gdje žive ljudi. Naravno, ništa mi nije odgovorio, no sljedeći dan poginulo je trogodišnje dijete. To je bila prva žrtva među civilima.  

Na ovom mjestu u razgovor se umiješala Susan:

Naša kuća je imala jednu sobu koja se nije nalazila s vanjske strane, dakle, ona je bila najsigurnija i koristili smo je kao sklonište. No i tamo je pala granata, no tjedan dana nakon što smo napustili kuću. Na svu sreću. No rat nas je ipak ponovno sustigao.

Susan je pogledala na muža i nastavila:

Potom smo unajmili stan u drugom kvartu, sigurnijem, a zatim smo se preselili u Al-Skelbi.

Jarob se prisjetio što se dogodilo s njihovim prijateljima i rođacima:

Posvađala su se dva prijatelja: jedan je bio u Slobodnoj vojsci, a drugi u vladinoj. Na kraju je ovaj iz vladine ubio ovog iz Slobodne vojske. Njegov brat je također podržavao Slobodnu vojsku: mjesečno joj je davao 6 tisuća dolara.

Susan je nastavila:

Spalili su bratovu kuću, njegovu tvornicu mliječnih proizvoda, kuću njegovog sina i nekoliko malenih trgovina te još 5 kuća obližnje rodbine. Čak su i spalili kuću i trgovinu mojeg djeda, koji sa čitavom tom pričom nema ništa. I kuću i ljekarnu moje tetke.   

Jarob dodaje:

Ta ljekarna je bila jedna od najvećih u okolici Hame. Samo je hrana za djecu u toj ljekarni bila u vrijednosti od 300 tisuća dolara. Vlasnik te ljekarne davao je 70 tisuća dolara kako ju ne bi spalili. Novce su uzeli, a ljekarnu svejedno spalili.

Ljekarnici su tad odlučili napraviti štrajk, zatvoriti svoje ljekarne na jedan dan. Također sam zatvorio svoju, ali su me odmah upozorili: ako je ne otvorim, spalit će je. A to se zaista dogodilo s drugima: provaljivali su u njih, bacali granate – sve je izgorjelo.

Postajalo nam je sve teže i teže... na našu kuću tri puta su pale granate prije nego što smo otputovali te dva puta nakon našeg odlaska iz Sirije. 

Susan dodaje:

Cijelo vrijeme su pucali. Naš strah za djecu tjerao nas je da pobjegnemo. Posljednje vrijeme živjelo nas je 15-oro u jednoj sobi.

Jarob se ponovno umiješao:

Nismo samo mi pobjegli. Oko 65% stanovništva napustilo je dio u kojem smo živjeli. Pobjegli su prema Turskoj ili u druge dijelove Sirije. Mnogi od njih nemaju putovnicu, nemaju novaca.

Ponovno Susan:

U našem gradu je sve uništeno: hrana, voda, struja. Počeli smo praviti kruh na vatri. Brašno je bilo jako skupo. Jednom smo tri dana bili bez komadića kruha. Zimi je bilo jako hladno. Sakrili smo se u hodniku kuće, sjeli na kameni pod. Jako smo se smrznuli, no nismo mogli uzeti nešto toplo iz sobe. Bilo nas je jako strah, budući da bi kroz prozore često doletio rafal s ulice.

Jarub je na kraju dodao:

Jako bismo se željeli vratiti, ali to nije realno. Dali smo zahtjev za dobivanje statusa izbjeglica. Trenutno mi je najvažnije dobiti dozvolu za rad. Bez posla nećemo moći preživjeti. No naš položaj je ipak sto puta lakši nego kod drugih.