Dača ili kamo ljeti Rusi nestaju?

Petak, radni dan je završen, čitava Moskva čeka u 20-kilometražnim zastojima u svim pravcima. Dva-tri-četiri sata živčanog puzanja po asfaltu u gužvi onih koji su jednako žedni gutljaja prirode, i... konačno dača!

Dača je osobitost ruskog naroda. U drugim jezicima čak ni nema takve riječi. U ruskom se ona pojavila u 18. st. kao izvedenica od riječi „davati“ – dio zemlje sa seljacima car je davao svojim vazalima kao plaću za vjernu službu.

Sovjetska vlada također je dijelila parcele zemlje svojim građanima za različite zasluge. No taj sićušan komadić zemlje od 600m² narod je prozvao „šest stotina“ (odnosno 6x100). Na šest stotina vlasnici su izgrađivali malenu kuću, a na preostaloj zemlji pravili vrt. Osim toga, dača je bila utočište privatnog života, otočićem unutranje emigracije u uvjetima Sovjetskog Saveza.

U otprilike takvom obliku dače su prešle u suvremenu Rusiju, pretvorivši se gotovo u nacionalni sport.

Prema podacima Ruskog centra za proučavanje javnog mnijenja, Moskovljani su ove godine uglavnom proveli svoje ljeto nedaleko od kuće – 31% na dači, a 31% u gradu, odlazeći iz grada samo za vikend. Dakle, 62% stanovnika daje i dalje prednost odmoru na dačama pred bilo kojem drugom. 

Što je uopće dača? Odlučili smo saznati što o tome misle stranci:

• „Kultura dača je svojevrsna kompenzacija građaninu za stisnute uvjete života u gradu. Tamo, u zagrljaju prirode, ljudi uživaju u pecanju, kupanju, branju gljiva i uzgajanju tikvica i rajčica. Moj prijatelj govori da u Moskvi nema zraka, da je jako zagušljivo, i zbog toga trebamo ići u njegovo rodno selo... Drvena kućica na neravnom putu činila se kao početak bajke. Bijeli izrezbareni okviri, kao uštirkan ovratnik, ukrašava prozore, u jednom od njih spava mačak. Domaćica nas dočekuje sa sarmom... No najprije se moramo iznojiti u zapjenjenoj od vrućine sauni“.

  Kerstin Holm, novinarka

• „Dača – to je mogućnost da se čovjek naspava, to je hamak, pijenje čaja na terasi, beskonačni razgovori, šetnje i duge noć uz vino ili votku“.

  Boris Reitschuster, pisa

Čak ni Rus ne može pronaći određeni odgovor na pitanje što je to dača. Svatko ima svoju daču, jer svatko na njoj radi ono što se njemu sviđa. 

• „Već 30 godina zaredom provodim ljeto na dači. Imam svoj vrt: krumpir, krastavci, rajčice, tikvice, luk, mrkva, vrtna jagoda, ribizla. Ljeti jedemo to sve s gredice, a zimi konzervirano, prisjećajući se toplih dana“.

  Zinaida, umirovljenica, 73 godine

• „Ovu kuću sam izgradio vlastitim rukama. Svaku ciglu sam sâm stavio. Sad želim još dozidati garažu. Žena se bavi vrtom. Kad odemo u umirovinu, oboje ćemo se ovdje preseliti“.

  Viktor, bravar, 59 godina

Zinaida i Viktor pripadaju starijoj generaciji vlasnika dača. Za njih je dača pomoćno kućanstvo, mjesto za moralni odmor i fizički rad. 

Mladima nije najvažniji odmor od svega na dači.

• „Žena i ja smo kupili zemlju s ljetnikovcem, kad smo saznali da ćemo imati dijete. Nismo počeli praviti vrt, umjesto njega digli smo dječje igralište. Obično na daču dolazimo za vikend, također dolaze često prijatelji s djecom. Naravno, roštiljamo, pjevamo pjesme pored vatre“.

  Vasilij, inženjer, 30 godina

Većina „novih“ vlasnika poput Vasilija kupuje dače. Ne mogu si svi priuštiti stan u velikom gradu, no za predgradski komadić zemlje svatko ima novaca.

SSSR je dijelio „šest stotina“ preko zadruga za ljetnikovce koje su bile priključene različitim organizacijama. Na taj način pojavila su se na karti Rusije sela pisaca, rudara, umjetnika, građevinara, hidrotehničara...

Vlasnik s mnogogodišnjim stažem Gennadij (zanimanje: dramaturg, dača se nalazi u selu Moskovski pisac) govori:

„Na daču dolazim radi samoće i mira. Ali to mi često ne polazi za rukom. Pisci su društven svat, čak možda previše, reklo bi se. Ako je nekom rođendan ili je po srijedi neki drugi povod, pozivaju obavezno sve, započinje pijančevanje, bančenje. Pokušavam ne ići na ta okupljanja ili točnije uteći ako sam već došao. No ponekad se tamo treba biti. Puno toga što ne možeš izreći u gradu, tamo ti se, na svježem zraku i uz votku, naprosto omakne s jezika. Mnoge stvari se, dakle, riješe na dačama. Čak imam i jedan komad koji je nastao iz mojeg odnosa prema dačama. Međutim, to nije ništa novo za rusku književnost. O dačama su svi pisali – i Čehov, i Dostojevski, i Tolstoj“.  

Kakva god da je dača – velika ili malena, raskošna ili obična, vlastita ili prijateljeva – dača zauzima jako važno mjesto u životu ruskog čovjeka. U Aziji odmaraju da bi bolje radili. A u Rusiji rade da bi odmarali. Na dači.