Kugom protiv Crvene armije

U Japanu je 1930-ih po naredbi cara Hirohita formirana specijalna jedinica čiji je zadatak bio rad na stvaranju bakteriološkog oružja. Zvala se „Odred 731”. Kao biolog po obrazovanju, car je, po vlastitim riječima, vjerovao da je znanost uvijek bila „najbolji prijatelj ubojicama” i da će upravo bakteriološko oružje pomoći Japanu da pobijedi u svakom ratu.

Jedinica je smještena u mandžursko selo Ping Fan blizu Harbina. Oko 300 kineskih seoskih kuća je spaljeno da bi se pripremio teren za tajni kompleks koji se sastojao od preko stotinu objekata.

Jedinica je iz više razloga smještena u Kinu a ne u Japan. Prvo, na području Japana bilo bi teže sačuvati tajnost ovog poduhvata. Drugo, u slučaju dospijevanja opasnih tvari u okoliš stradalo bi kinesko, a ne japansko stanovništvo. I treće, u Kini su lokalne vlasti na „molbu” jedinice uvijek osiguravale nove „balvane” - tako su časnici i znanstvenici ove jedinice nazivali ljude na kojima su vršili eksperimente.

„Odred 731” sastojao se od 3 tisuće ljudi, prvenstveno liječnika koji su završili najbolja japanska sveučilišta, a na čelu jedinice bio je major Shiro Ishii. Oni su uzgajali izazivače opasnih bolesti: kuge, kolere, antraksa, tifusa, slinavke, boginja, tetanusa i dr. Bakterije su testirane na Kinezima, Korejcima i Mongolima, a među „balvanima” bilo je i ruskih emigranata koji su živjeli u Harbinu. Za vrijeme rata protiv SAD-a među „balvane” su dospjeli i zarobljeni Amerikanci. Sve u svemu, prema različitim podacima, od „medicinskih istraživanja” u mukama je izgubilo život od 3 do 10 tisuća ljudi.

Major Shiro Ishii, čelnik „Odreda 731” i glavni zagovornik upotrebe zaraznih bolesti u borbi protiv Sovjetskog Saveza.

Svi novi „balvani” koji su dovođeni u jedinicu dobivali su troznamenkasti broj umjesto imena. Vrlo dobro su hranjeni - imali su tri obroka dnevno, pa čak i voćni desert. Režim prehrane bio je takav jer je članovima „Odreda 731” bilo jako važno da eksperiment bude „čist”; inače su svoje zarobljenike tretirali potpuno nehumano i smatrali su da je uništavanje tih bića sasvim prirodna stvar.

Nakon dobrih obroka i kontrole zdravstvenog stanja slijedili su „medicinski eksperimenti”. Zarobljenika bi zarazili nekom infektivnom bolešću a zatim pratili promjene u njegovom organizmu. Najčešće su testirali kugu, i to s razlogom. Europske zemlje su početkom 1930-ih skinule bakterije kuge s popisa mogućih agensa bakteriološkog oružja, zbog čega je Ishii zaključio da Europljani ni teoretski ne mogu imati sredstva za pouzdanu zaštitu od ove bolesti, s obzirom da se ona u Europi ne proučava. „Odred 731” je sredinom 1940-ih eksperimentalnim putem dobio čistu kulturu bakterije koja uzrokuje kugu 60 puta virulentniju od obične.

Eksperimenti na ljudima radili su se u posebnim kavezima, toliko uskim da se zarobljenici u njima nisu mogli pomaknuti. U većim kavezima zajedno su držali bolesne i zdrave ljude kako bi vidjeli kojom brzinom se bolest prenosi.

Bakteriološka bomba proizvedena u odjelima „Odreda 731”. Ovakve keramičke bombe, napunjene s po 30 000 buha zaraženih kugom, japanska vojska planirala je u ogromnim količinama baciti na istočne dijelove Sovjetskog Saveza.

Međutim, čime god i kako god da su ljudi bili zaraženi, prije ili kasnije bi ih žive preparirali, vadeći im organe i promatrajući kako se bolest širi u organizmu. Pritom uglavnom nisu koristili nikakvu anesteziju jer su se bojali da bi narušila prirodni tijek eksperimenta. Još živog čovjeka su i po nekoliko dana ostavljali tako, s otvorenom utrobom, kako bi mogli pratiti proces i kako se ne bi morali „mučiti” stalnim otvaranjem i zatvaranjem. U to vrijeme postojala je samo tehnika crno-bijele fotografije a ona nije mogla zabilježiti promjenu boje tkiva, i zato su u određenim eksperimentima angažirani umjetnici koji su slikali trenutno stanje na papiru.

Testiranje biološkog oružja nije se odvijalo samo u Ping Fanu. „Odred 731” je osim osnovne baze imao i četiri podružnice niz sovjetsko-kinesku granicu i jedan aerodrom s poligonom za testiranja u mjestu Anda. Tamo su na zarobljenicima usavršavali učinkovite primjene bakterioloških bombi. „Balvani” su vezivani za palisade postavljene u koncentričnim krugovima oko točke na koju su zatim bacane bombe punjene buhama prijenosnicima kuge. Pritom su zarobljenici bili u željeznim kacigama i štitovima da slučajno ne bi umrli od gelera i posljedica same eksplozije.

Nakon „laboratorijskih” ispitivanja u objektima i na poligonu, pripadnici „Odreda 731” su vršili ispitivanja i u „prirodnim uvjetima”. Iz aviona su bacali bombe iznad kineskih gradova i sela, a svaka bomba je sadržavala oko 30 tisuća buha prenosilaca kuge. U knjizi „Tvornica smrti” povjesničar Kalifornijskog državnog sveučilišta Sheldon Harris tvrdi da je od takvih kužnih bombi poginulo više od 200 tisuća ljudi.

Radni dan u „Odredu 731”.

Rad „Odreda 731” postao je daleko intenzivniji nakon napada Njemačke na SSSR. Bakteriološke diverzije protiv SSSR-a počele su napadima posebnih odreda kamikaza još u vrijeme prvih sukoba japanske i sovjetske vojske krajem 1930-ih. U planu je bilo prve bakteriološke bombe na Sovjetski Savez baciti na područje Usurijska, Habarovska, Blagoveščenska i Čite.

Zhang Li Zong, jedan od potomaka žrtava „Odreda 731”, pokazuje fotografiju svoje obitelji iz 1938. u Tokiju, 20. srpnja 2005. Dan prije toga tokijski sud je odbio tužbu 180 kineskih državljana koji su zahtijevali ispriku i materijalnu kompenzaciju za mučenja kojima su njihovi preci bili podvrgnuti tijekom testiranja bakteriološkog oružja od strane Japana. Izvor: AP

U ljeto 1942. posebna ekspedicija poslana je na područje Trorječja (područje gdje se u rijeku Argun ulijevaju tri pritoke: Genhe, Telbur i Haul), koje je od davnina bilo pod utjecajem ruske kolonizacije. Cilj ekspedicije bio je ispitati mogućnosti primjene bakterija antraksa i slinavke u prirodnim uvjetima blizu područja vjerojatnih ratnih djelovanja duž granica Sovjetskog Saveza. Za vrijeme ove ekspedicije odvijali su se pokusi u kojima su rijeke i jezera zaraženi slinavke, a gotovo čitava travnata površina antraksom. To je zapravo bio neobjavljeni bakteriološki rat protiv SSSR-a, vođen pod paravanom eksperimenta. Nije isključeno da je i unutar SSSR-a japanska obavještajna služba obavljala diverzantske akcije, s ciljem likvidacija osoba koje su imale najznačajnije uloge u obrani zemlje.

Međutim, Sovjetska armija se na vrijeme pripremila za bakteriološke napade. Svi vojnici i oficiri Dalekoistočnog vojnog okruga bili su cijepljeni vrlo učinkovitim serumima protiv kuge i antraksa. Osim toga, u SSSR-u se 1944. počeo proizvoditi penicilin, a on se i danas koristi za liječenje antraksa. centralizirana dostava vode onemogućavala je da se voda inficira kolerom iz zaraženih izvora, a sovjetska veterinarska služba znala je operativno odvojiti i neutralizirati životinje oboljele od slinavke.

Proizvodnja bakterija, buha i štakora po planovima Shira Isiija dodatno je povećana u svibnju 1945. zbog početka novog rata između Japana i SSSR-a. Krajem sovjetsko-japanskog rata bakterija je već bilo tako mnogo, da je prema svjedočenju jednog pripadnika „Odreda 731” pomoću njih bilo moguće zaraziti čitavo čovječanstvo, samo ako bi se u idealnim uvjetima raznijele po cijelom svijetu.

U ruskom kvartu Harbina odredi Japanaca su demonstrativno lovili miševe i štakore, potvrđujući tako glasine, koje su se i bez toga odavno širile, da u Ping Fanu postoji tvornica za proizvodnju bakteriološkog oružja. Na taj način su htjeli upozoriti Sovjetski Savez da se Kvantunška vojska sprema za bakteriološki rat. To je, po njihovoj zamisli, trebalo zabrinuti zapovjedništvo sovjetskih trupa koje su se koncentrirale na granici s Mandžurijom i samim tim odgoditi početak ratnih operacija. No Sovjetski Savez je 9. kolovoza 1945. krenuo u ofenzivu protiv japanske vojske i sovjetske trupe su brzo oslobodile Mandžuriju, što je bio dokaz da bakteriološko oružje samo po sebi nije dovoljno za pobjedu u ratu protiv zemlje s modernom vojskom i visoko razvijenom ekonomijom i znanošću.

U noći između 10. i 11. kolovoza u „Odred 731” je stigla naredba da postupi „po vlastitom nahođenju”. Zapovjedništvo jedinice donijelo je odluku o povlačenju. Ishii je naredio da se prije povlačenja zametnu tragovi, tj. da se unište svi zarobljenici i spali sve što bi moglo biti iskorišteno za raskrinkavanje djelatnosti jedinice. Svi zarobljenici otrovani su cijanovodikom ili su strijeljani iz neposredne blizine, a tijela su im bačena u jamu i spaljena.

Tako je SSSR stavio točku na postojanje „Odreda 731”. Sovjetska strana je dokumente o njegovoj djelatnosti iznijela na sudskom procesu protiv japanskih ratnih zločinaca, održanom 1946.-48. No glavni tužitelj u tom procesu, Amerikanac G. Keenan, iskoristio je svoj položaj i spriječio da ti dokumenti izađu u javnost, i tako je spasio Japance od kazne.

Zapovjednik Kvantunške vojske general Yamada (treći s desna) prima od predstavnika Sovjetskog Saveza ultimatum o kapitulaciji (Cancun, kolovoz 1945.). Vojni sud Primorskog vojnog okruga Crvene armije osudio ga je na 25 godina u popravno-radnoj koloniji zbog „upravljanja zločinačkom djelatnošću odreda br. 731 i 100”.

Nikolaj Žukov-Verežnjikov (1908-1981), potpredsjednik Akademije medicinskih znanosti SSSR-a, zamjenik ministra zdravlja SSSR-a i jedan od glavnih sovjetskih stručnjaka za opasne zarazne bolesti, specijalist za epidemiologiju, genetiku i imunologiju kuge. Poznat je po tome što je svoje novo cjepivo protiv kuge 1942. prvo testirao na samom sebi: cijepio se i potom se izložio agensu ove bolesti. Za vrijem rata bio je načelnik epidemiološke službe na jugoistoku SSSR-a. Vjerojatno je on stajao iza mnogih rješenja Crvene armije koja su imala veze s „Odredom 731”.

U to vrijeme su se vlasti SAD-a i same pripremale za bakteriološki rat protiv socijalističkih zemalja. Amerikanci su pokrenuli svoj program razvoja biološkog oružja tek 1943. pa su im rezultati japanskih eksperimenata došli kao naručeni. Japanski bakteriolozi su tada pozvani da rade u američkim laboratorijima, gdje je završila i tajna dokumentacija „Odreda 731”, zajedno s određenim kulturama bakterija. Nekoliko tomova dokumenata s oznakom „Postoji u jednom primjerku, čuvati zauvijek” još uvijek se nalaze u vojnoj bazi Fort Detrick u Marylandu. Ta baza je u SAD-u poznata kao centar razvoja bakteriološkog oružja za američku vojsku.

Vlasti SSSR-a su 1950. u dva navrata pokretale pitanje formiranja posebnog međunarodnog suda za bakteriologe koji su počinili zločine, ali stožer američke vojske u Japanu dao je službeno priopćenje da je njegov kemijski odjel proveo „kompletnu istragu” i da ne može potvrditi informacije o pripremanju Japana za bakteriološki rat. Tako je većina pripadnika „Odreda 731” izbjegla sud i kaznu. Kažnjeni su samo oni koji nisu uspjeli pobjeći od Crvene armije.

Mnogi znanstvenici koji su preparirali žive ljude, u poslijeratnom Japanu postali su dekani na sveučilištima, akademici i biznismeni. Među njima su i bivši gradonačelnik Tokija, predsjednik japanskog medicinskog udruženja i visoki dužnosnici Nacionalnog instituta za zaštitu zdravlja. Vojnici i liječnici koji su vršili eksperimente na zarobljenim ženama nakon rata otvorili su privatno rodilište u Tokiju. Princ Takeda, bliski rođak cara Hirohitoa koji je osobno kontrolirao jedinicu, također je ostao nekažnjen i, štoviše, postavljen je na čelo japanskog Olimpijskog odbora uoči Igara 1964. A Shiro Ishii, mozak jedinice, spokojno je živio u Japanu i umro 1959.

Pripadnici „Odreda 731” i dan danas tvrde da je testiranje biološkog oružja na živim ljudima bilo opravdano. Jedan od njih je u intervjuu za New York Times izjavio: „Nema garancije da se nešto slično nikada neće ponoviti, jer u ratu se uvijek mora pobjeđivati”.