Kako su se posvađali Vladimir Putin i Barack Obama

Irački rat

U 2003. Washington je pokrenuo rat protiv Iraka usprkos većini mišljenja u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda. Osim Vladimira Putina, koji je rat nazvao „velikom političkom pogreškom“, protiv vojne kampanje oštro su istupili također francuski predsjednik Jacques Chiraci njemački kancelar GerhardSchröder. Reakcija Kremlja bila je prilično suzdržana.

Kao povod za rat bile tvrdnje da Saddam Hussein posjeduje oružje za masovno uništenje, uključujući kemijsko. Kao dokaz američki državni tajnik Colin Powell demonstrirao je na skupu Vijeća sigurnosti epruvetu s nekim bijelim praškom. 2005. direktor Vanjske obavještajne službe Sergej Lebedev je primijetio da je Rusija tad informirala američke vlasti da Bagdad nema kemijsko naoružanje. Kasnije je to priznao i sam Powell.  

„Kad sam imao referat (o postojanju oružja za masovno uništenje) u veljači 2003., temeljio sam svoje tvrdnje na najboljoj informaciji koju mi je dala na raspolaganje CIA. Na žalost, kasnije se pokazalo da su izvori bili netočni i neistiniti. Duboko sam razočaran i žalim zbog toga.“

(bivši državni tajnik SAD-a Colin Powell)

Govor Dicka Cheneya u Vilniusu

Obama, gospodar prstenova Obamina doktrina „dva prstena“ ima cilj očuvati američku prevlast u novom multipolarnom svijetu i blokirati kinesku prevlast u Aziji.

Govor s kojim je vicepredsjednik Dick Cheney istupio 4. svibnja 2006. u Vilniusu gotovo su odmah počeli uspoređivati s govorom britanskog premijera Churchilla u Missouriju s kojim zapravo započinje hladni rat. Tek što su završile „obojene revolucije“ u Gruziji i Ukrajini, Cheney je primijetio da se to „isto može dogoditi i u Moskvi“.  

Govor Cheneya bio je, između ostalog, i reakcija na to što će se kasnije nazvati „plinskom ucjenom“ koju je Moskva počela primjenjivati protiv svojih ne baš odanih partnera na postsovjetskom prostoru.

„Ozbiljno smo uznemireni činjenicom da Rusija koristi svoje mineralne resurse kao vanjskopolitičko oružje pritiska, da u Rusiji dolazi do kršenja ljudskih prava te da se prilično destruktivno ponaša na međunarodnoj sceni.“

(vicepredsjednik SAD-a Dick Cheney) 

Minhenski govor Vladimira Putina

10. veljače 2007. slijedi zapravo Putinov odgovor Cheneyu na Minhenskoj konferenciji za pitanja sigurnosti. Putin je pokazao veliko nezadovoljstvo širenjem NATO-a te okrivio SAD i Europljane zbog intervencije u unutarnje poslove drugih država. Ruski predsjednici nisu tako oštro govorili o Americi i Zapadu još od komunističkih vremena.

Nakon minhenskog govora odnosi između Rusije i SAD-a spustili su se na najnižu razinu od vremena perestrojke.

„Mislim da je jasno: proces širenja NATO-a nema nikakve veze s modernizacijom same alijanse ili osiguranja sigurnosti u Europi. Upravo suprotno, to je čimbenik koji ozbiljno provocira, smanjuje razinu uzajamnog povjerenja. Imamo potpuno pravo otvoreno upitati: protiv koga je to širenje? I što se dogodilo s onim izjavama zapadnih partnera nakon raspuštanja Varšavskog sporazuma? Gdje su sad nestale te izjave?“

(predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin)

Građanski rat u Siriji

U 2011., za vrijeme mandata Dmitrija Medvedeva, Rusija je prilično lako ustupila Libiju. Pritom se u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda govorilo samo o stvaranju nad Džamahirijom takozvane zone zabrane letenja, ali se pod tim prijedlogom zapravo dalo dopuštenje za potpunu vojnu intervenciju. Na kraju su po pitanju Sirije Rusija i Kina zauzele žešću poziciju. One su zabranile stvaranje nove „zone zabrane letenja“, što je omogućilo da Bašar Asad sačuva svoj režim.

Lavrov i Kerry o bolnim pitanjima Ministar vanjskih poslova Ruske Federacije Sergej Lavrov i njegov novi američki kolega John Kerry susreli su se prvi put. Razgovarali su o svim najbolnijim pitanjima rusko-američkih odnosa: Siriji, posvajanju ruske djece i američkoj proturaketnoj obrani (PRO) u Europi.

Nesuglasice između SAD-a i Rusije po pitanju Siriju su ogromne. Barack Obama smatra da je Asad već odavno „prešao crvenu liniju“. Opoziciju naoružavaju, a nesuglasnost Moskve vide kao nastranu tvrdoglavnost azijske autokracije. Putin sa svoje strane zamjera partnerima to što su licemjerni, zauzima se za pregovore, ali istovremene šalje na Sredozemlje nekoliko brodova Vojno-morske flote.

„Predstavnici SAD-a izjavljuju kako ne očekuju da će doći do promjena pozicija Rusije i Kine. Odnosno bez uvijanja govore da Washington vidi smirivanje sirijske krize isključivo ako se ispune američki uvjeti. Istovremeno se izjavljuje da SAD nastavlja svoje napore po pitanju vršenja pritiska na sirijsku vlast. Daju se izravne direktive što treba napraviti sirijska opozicija kako bi formirala svoju vlast, a također i o tome tko treba ući u tu vlast.“

(predstavnik Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije Aleksandar Lukaševič)  

Ruski tekst na sajtu Ruskog reportera.