Gruzija pozvana da „prihvati realnost”

Dvostruka igra novog gruzijskog političkog vodstva vidljiva je i u unutarnjoj politici i u odnosima s Rusijom. Izvor: Reuters

Dvostruka igra novog gruzijskog političkog vodstva vidljiva je i u unutarnjoj politici i u odnosima s Rusijom. Izvor: Reuters

Za pravo obnavljanje odnosa Gruzije i Rusije još uvijek ne postoji jasna spremnost. Novi premijer Bidzina Ivanišvili, iako za katastrofu „08.08.08.” okrivljuje predsjednika Mihaila Saakašvilija osobno, i dalje poziva na „oslobođenje okupiranih područja”, dok Moskva poziva Tbilisi da „prizna realnost” - tj. suverenitet svojih bivših autonomnih pokrajina.

Dužnosnici Moskve i Tbilisija još jednu godišnjicu od rusko-gruzijskog rata (2008.) dočekuju uz stavove koji se ne razlikuju od onih koje su imali prije pet godina. Nova gruzijska vlada koju predvodi Bidzina Ivanišvili, iako za katastrofu „08.08.08.” okrivljuje predsjednika Mihaila Saakašvilija osobno, istovremeno i dalje naziva Rusiju okupatorom i zaklinje se da će Abhazija i Južna Osetija svakako biti „oslobođene”. Doduše, bez novog rata - nego isključivo mirnim putem.

Dvostruka igra novog gruzijskog političkog vodstva vidljiva je i u odnosima s Rusijom. S jedne strane, Ivanišvili ističe da se prekinuti diplomatski odnosi s Moskvom ne mogu obnoviti sve dok „ne budu povučene ruske trupe s gruzijskog teritorija”, odnosno Abhazije i Južne Osetije, koje Tbilisi i dalje smatra svojima. S druge strane, on isto tako govori i o potrebi značajnog poboljšanja odnosa s Rusijom.

Moskva pristaje na obnavljanje diplomatskih odnosa također pod određenim uvjetima: Gruzija treba priznati novu realnost, odnosno prihvatiti suverenitet svojih bivših autonomnih pokrajina.

Rat u Južnoj Osetiji: pozicije strana nakon pet godina
8. kolovoza 2008. gruzijske vlasti su prodrijele u Južnu Osetiju. Tog dana su Chinvali i baza ruskih mirotvoraca bili teško bombardirani. Uskoro su započele borbe u glavnom gradu Južne Osetije. Bilo je na stotine civilnih žrtava, ubijeni su ruski mirotvorci. Za nekoliko sati premještena je u republiku ruska vojska koja je istisnula gruzijsku vojsku iza granica Južne Osetije. 13. kolovoza predsjednici Južne Osetije i Gruzije Eduard Kokojti i Mihail Saakašvili pristali su na principe reguliranja situacije koje su predložili tadašnji francuski i ruski predsjednici Nicolas Sarkozy i Dmitrij Medvedev.

Strogo formulirani zahtjevi koji jedan drugog isključuju ne ulijevaju nadu da će se u bližoj budućnosti na veleposlanstvu u Moskvi zavijoriti gruzijska, a u Tbilisiju ruska zastava.

Kontakti između Moskve i Tbilisija sada se ostvaruju na dva načina, Ženevskim multilateralnim konzultacijama za prevladavanje napetosti u Abhaziji i Južnoj Osetiji koje se održavaju svakih 1-2 mjeseca, i izravnim pregovorima o ekonomskim i humanitarnim pitanjima između zamjenika ruskog ministra vanjskih poslova Grigorija Karašina i specijalnog predstavnika gruzijskog premijera za odnose s Rusijom Zuraba Abašidzea, koji se održavaju u Pragu, ali rjeđe nego susreti u Ženevi.

Naravno da nije normalno kada susjedi ne razgovaraju jedni s drugima. Međutim, kada se na situaciju pogleda sa stanovišta ruskog i gruzijskog društva, postaje jasno da se obnovi diplomatskih odnosa ne pridaje veliki značaj. Ne postoji jasan stav, a prije svega društvena potreba koja bi potaknula vodstvo obje zemlje na rješavanje tog pitanja.

Za rusku stranu nepostojanje diplomatske misije u Tbilisiju ima više formalni predznak. Rusi u Gruziji nemaju nikakve probleme - za ulazak u zemlju nije im čak potrebna ni viza, ruske investicije su tamo dobrodošle ne manje nego američke ili bilo koje druge, a tržište je prepuno ruskih proizvoda. Dostojevski i Puškin kao i prije za Gruzijce predstavljaju vrhunac ljudskog stvaralaštva. U Gruziji se emitiraju ruski TV kanali, dok lokalni s određenim ustručavanjem ipak emitiraju ruske filmove bez prijevoda. Pa ni obraćanje nekom prolazniku na ulici na ruskom jeziku ne bi trebalo izazvati bilo kakve neugodnosti.

Gruzijska strana se, međutim, zbog prekida diplomatskih odnosa suočava s određenim poteškoćama. Treba se samo prisjetiti da određeni broj državljana Gruzije iz različitih razloga većinu vremena i dalje provodi na području Rusije, a svaki problem koji nastane moraju rješavaju preko švicarskog veleposlanstva. No ako Rusija, kako se predviđa, ukine ili barem ublaži vizni režim za građane Gruzije (za običnog građanina te zemlje izuzetno je teško dobiti dozvolu za ulazak u Rusku Federaciju), gruzijske vlasti mogu se koliko god žele držati navedenih preduvjeta za obnovu diplomatskih odnosa s Moskvom - s praktične strane ne postoje vidljivi gubici.

Što se može zaključiti nakon pet godina od rusko-gruzijskog sukoba?
Rusko-gruzijski sukob od prije pet godina čini se kao već daleka prošlost. Suvremena politika toliko je ispunjena događajima da čak takvi izvanredni događaji kao što je oružani sukob dviju država brzo odlaze na drugi plan. U međuvremenu se dosta tog promijenilo: i u Gruziji, i u Rusiji, i u ostalim državama koje su posredno bile sudionice tog konflikta.

Rusija je otvorila svoje tržište za gruzijske proizvode, a umjesto charter-letova uskoro bi trebala uspostaviti redovan zračni promet, dok je kopneni i vodeni promet već pokrenut. S kojom drugom zemljom Gruzija ima svestranije odnose? Teško je pronaći sličan primjer, posebno u „svakodnevnom” smislu. Na primjer, na tržištima poljoprivrednih proizvoda kod susjeda - Azerbejdžana i Turske koje Tbilisi svrstava u strateške partnere, gruzijskih proizvoda gotovo uopće nema. A sa Zapadom, u koji se Gruzija toliko uzda, odnosi su još složeniji zbog konkurencije i njegove zaštite svojih proizvođača. Stoga je za Gruziju rusko tržište nezamjenjivo, a povratak na njega - od izuzetnog značaja za gruzijsku privredu.

Mora se priznati da bi bilo naivno očekivati ​​da će poboljšanje rusko-gruzijskih odnosa ići samo uzlaznom putanjom. Smjenom vlasti u Gruziji nisu se izmijenili i njeni vanjskopolitički ciljevi. Prema riječima Ivanišvilija, njihov prioritet svakako i dalje ostaje pridruživanje NATO-u i drugim zapadnim strukturama. A sudeći po nedavnom intervjuu premijera Dmitrija Medvedeva za gruzijsku TV kompaniju Rustavi 2, Moskvi nikako ne odgovara eventualni ulazak Gruzije u NATO i ona na to uopće neće gledati blagonaklono. Može se dogoditi da se u određenom trenutku kod gruzijskih proizvoda za rusko tržište pažljivom analizom ponovo ustanove štetne tvari za ljudski organizam, ili recimo u avionima iz Tbilisija za Rusiju nepoželjni pojedinci. A to, kako pokazuje iskustvo u prošlom desetljeću rusko-gruzijskih odnosa, može biti samo uvod u novu međudržavnu krizu.