Kako su se mijenjali masovni prosvjedi u posljednjih četvrt stoljeća

Krajem 80-ih čitav svijet je zahvatio veliki val demokratizacije i revolucije. Poticaj su mu dali sovjetska perestrojka i promjene u SSSR-u. Ne radi se samo o revolucijama u Istočnoj Europi, nego i o demokratskim promjenana, recimo, u Južnoj Koreji ili Južnoafričkoj Republici. Revolucija je zarazna stvar, ona provocira epidemije, ali same revolucije evoluiraju i mijenjaju se. Kako su se mijenjali sadržaj i stilistika svjetskih revolucija u posljednjih 20-25 godina?
Izvor: Wikipedija

Najkrvavija „baršunasta revolucija“

Rumunjska revolucija iz prosinca 1989. djelomično podsjeća na mirne antikomunističke nemire u Istočnoj Europi koje su pratile odlazak SSSR-a iz područja svojeg utjecaja i kraj hladnog rata. Zapravo termin „baršunasta revolucija“ isprva se odnosio samo na događaje koji su se dogodili u studenom i prosincu te godine u Čehoslovačkoj.    

„Baršunastim revolucijama“ danas ne nazivaju samo mirne preokrete, nego i u značajnoj mjeri „umjetne“, dirigirane događaje za razliku od starih klasičnih revolucija koje su bile više „stihijske“ i nepredvidljivije.

U jednom trenutku se pokazalo da je europska civilizacija „ukrotila“ stihiju bunta, naučila provoditi revolucije na civilizirani i mirni način. U tom smislu rumunjska revolucija je bila starijeg tipa: Nicolae Ceauşescu nije dao vlast usprkos velikom buntu građana, nego je naredio da se ubija. Ministar obrane Vasile Milea odbio je to učiniti, pa je i sam bio ubijen. Započeli su krvavi sukobi u kojima je vojska prešla na stranu prosvjednika, a služba sigurnosti „Sekuritate“ nastavila se boriti čak i nakon što je uhićen Ceauşescu. U sukobima je poginulo više tisuća ljudi.

 

Posljednja ruska revolucija

Ruska revolucija bila je upravo „baršunasta“; Državni komitet za izvanredne situacije nije se usudio dati jasnu naredbu o jurišu na Bijelu kuću i uhićenju opozicijskih lidera. „U Državnom komitetu za izvanredne situacije nije bilo lidera. Nije bilo autoritarnog čovjeka čije bi mišljenje bio motor i signal za akciju“, prisjetio se Boris Jeljcin. I pučisti, i potom Mihail Gorbačov predali su vlast. Međutim, čitava stvar nije, na žalost, završila bez žrtava – poginula su tri čovjeka koji su pokušali zaustaviti premještanje kolone tenkova: Dmitrij Komar, Vladimir Usov i Ilja Kričevski.  

 

Kraj naše „naivne“ demokracije


Izvor: ITAR-TASS

Ako se događaji iz 1991. mogu opisivati kao revolucija, onda je 1993. u Moskvi bio „baršunasti“ građanski rat. Taj pridjev „baršunasti“ treba, naravno, uvjetno shvatiti: poginulo je više od stotinu ljudi (do danas se vode rasprave o točnom broju poginulih), a više stotina je bilo ranjeno. Ta njezina „baršunasta“ osobina i suvremenost izrazile su se u određenoj postmodernističkoj teatralnosti: osim suprotstavljenih strana bila je još treća masovna strana – gledatelji i besposličari od kojih su mnogi također nastradali.

Nakon granatiranja Bijele kuće počela su čišćenja po čitavoj Moskvi, a liberalna strana odjednom se počela okruživati čuvarima, vrlo rigoroznim sustavima sigurnosti. Može se reći da je upravo tad završio naivno-demokratski period naše povijesti.  

Nakon toga u narodu nestaje vjera „u tržište“ i „demokraciju“, a sama demokracija postaje sve više dekorativna.  

 

„Revolucija ruža“

Gruzijska „revolucija ruža“ – to je prava inovacija u teoriji i praksi revolucija. Naravno, njoj je metodološki i stilistički prethodila „Bager revolucija“ (2000.) u Jugoslaviji protiv Slobodana Miloševića: u oči upada sličnost simbola, parola i prisutnost srpske strane koja je prenosila iskustvo.

Ipak revolucija u Beogradu je ipak bila u određenom smislu završni dio rata NATO-a na Balkanu, vanjski interes je bio očigledan i neprikriven. Gruzijska revolucija je bitno suvremenija i mirnija, u njoj je vanjski čimbenik bio slabašan, prigovori prosvjednika su bili pravedni, a njezine tehničke metode bile su zasjenjene iskrenošću ljudi koji su izašli na ulice.

Proturječni aspekti te revolucije nisu se odmah pojavili. Većina naroda u prvim je godinama izuzetno voljela Mihaila Saakašvilija.  

 

„Narančasta revolucija“

„Narančasta revolucija“ u Ukrajini je najveća revolucija nove generacije koja je pobijedila u velikoj, složenoj državi u kojoj daleko od tog da je čitav narod podržavao opozicijskog kandidata i predsjednika Viktora Juščenka. Ipak pokazalo se da su prijelazni režimi, koji „teže demokraciji“ na područjima za koje nije karakteristična zapadna demokracija, izuzetno ranjivi.

Ta je revolucija izazvala pravi šok i paniku u mnogim državama, uključujući Rusiju, države Središnje Azije, Kavkaza. To je vrh evolucije nakon kojeg se započinju svjesno razrađivati kontratehnologije, preventivne metode borbe protiv „narančaste prijetnje“. 

 

Kirgiski bunt


Izvor: Vlad Ušakov / Rossijskaja gazeta

Kirgiski ustanak – to je mutacija unutar tradicije „obojenih revolucija“ (Revolucija u Gruziji 2003., Narančasta revolucija u Ukrajini 2004., Revolucija tulipana u Kirgistanu 2005. opred.). Sve je bilo po pravilima: izbori su bili povod, a nezadovoljstvo slabom, klanovskom, polautoritarnom vlašću – uzrok. Ali sve je otišlo u drugom smjeru, mirna tehnološka revolucija pretvorila se u bunt i konflikte između regija država, između poduzetnih i kriminalnih zajednica, klanovskih proturječnosti, divljih pogroma.   

Tim više, čitava stvar nije se svela na samo jednu „revoluciju tulipana“. Revolucionarni predsjednik Kurmanbek Bakijev bio je svrgnut nakon još jedne revolucije, a njegovu vlast karakterizirala je još neobuzdanija korupcija nego za vrijeme Akajeva što su, sudeći prema dokumantima WikiLeaksa, priznali čak njegovi saveznici u SAD-u.  


„Occupy Wall Street“

Epoha „obojenih revolucija“ je najvjerojatnije završena. Prosvjedi nakon krize evoluirali su na najrazličitije načine, no onaj najvažniji je svakako svjetski „occupy“. To nisu bili prosvjedi u demokratskim državama protiv autoritarnog vladara (takvog tamo nema), nego protiv temelja i sustava vlasti kao takve. To je povratak lijevom socijalnom programu prošlog stoljeća, ali s „obojenim“ elementima arta, igre i određene doze formalnosti. Karakteristična crta je principijelno neprihvaćanje liderstva jednog vođe ili jedne stranke.    

 

Ususret komunizmu

Zanimljivo da su grčki (a djelomično španjolski, talijanski i portugalski) prosvjedili vratili povijest revolucija klasnoj problematici prošlog stoljeća. Nije bez razloga to što tu igraju bitnu ulogu komunistički (i nacionalistički) pokreti. Sa suvremenom situacijom grčke prosvjede približava bitan element igre i formalnosti: prosvjedi su u stanju smijeniti vlast, ali uopće ne utječu na politiku. Stvarna vlast se ipak nalazi na razini EU-a i velikih kredita. Europski politolozi razmatraju tu situaciju kao izazov samoj ideji demokracije: kakva je uloga naroda i izbora, ako ne mogu donositi najvažnije odluke?   


Arapske revolucije
  


Nemiri u Egiptu. Izvor: Reuters

„Arapsko proljeće“ je vrijeme sinteze novih („obojenih“, tehnoloških, s korištenjem najnovijih medijskih i marketinških tehnologija) revolucija s klasičnim nepredvidljivim revolucijama koje su povezane s nasiljem. Također, u čitavom nizu slučajeva dolazi do neposredne strane intervencije (Libija, Sirija).  

U određenom smislu to je kraj „novog prekrasnog svijeta“ u kojem se stihija podčinjava ljudskoj volji i „blagoj snazi“. U tim slučajevima odlučujuća snaga je žestoka. I nedavna ponovljena revolucija u Egiptu (vojni preokret) pokazuje da nove revolucionarne tehnologije odlično funkcioniraju kad treba smijeniti autoritarni režim, ali nipošto ne odgovaraju na pitanja što te države moraju dalje napraviti.


Bolotna

Prosvjedi u Moskvi i Sankt-Peterburgu imaju s gledišta povijesti revolucija složenu strukturu. Oni nesumnjivo imaju stilistiku i „obojenih revolucija“, i „occupy“ pokreta, čak u nekoj mjeri i klasnu logiku. No upravo suvremena, pomalo virtualna stilistika lišava te prosvjede „zemlje“, „temelja“, svojeg lica. Zbog toga je teško reći kamo će nas dalje odvesti povijest. 

Ruski tekst na sajtu Ruskog reportera.