Kako živi srednja klasa u Rusiji?

Foto: Corbis / FotoSA

Foto: Corbis / FotoSA

Svjetska banka uključila je Rusiju u listu država s najvišom razinom prihoda. Prosječni nacionalni prihod na jednog čovjeka je nešto veći od tisuću dolara na mjesec. Broj se siromašnih, prema podacima Svjetske banke, smanjio s 30 na 17 milijuna. Može li se naposljetku opisati obični ruski bogataš? Dakle, ne naftni ili medijski magnat. O tome razgovaramo s direktoricom Instituta za društvenu analizu i prognozu akademije narodnog gospodarstva, doktoricom ekonomskih znanosti Tatjanom Malevom.

Tko danas zadaje standarde bogatog života?

Tatjana Maleva: U Rusiji, kao i u mnogim drugim državama, zadaje ga srednja klasa. Ona je malena, ali ipak postoji. Između predstavnika moskovske i peterburške srednje klase, koji često večeraju u restoranima te se odmaraju u inozemstvu, i prosječnim Rusom može postojati „ogromna distanca“, ali upravo moskovska i peterburška srednja klasa zadaju potrošačke standarde i način života.

Vjerojatno je to vlastiti stan, pa makar on kupljen na hipoteku...

Moskovska i peterburška srednja klasa zadaju potrošačke standarde i način života

T. M.: To je crta našeg mentaliteta: treba obavezno imati vlastiti stan. U bogatoj Norveškoj, SAD-u, državama Srednje Europe bogati ljudi često unajmljuju stan. Kupuju ga tek sredinom ili na kraju života. Misle da je nelogično kupovati skupi stan u periodu formiranja obitelji. Nama je pak potreban vlastiti stan, između ostalog i zato što je to jedino sredstvo ulaganja kapitala.

Također novi strani automobil?

T. M.: U Moskvi – da, a u Sibiru je i dvogodišnji, trogodišnji automobil znak bogatstva.

Mislim da gadgeti imaju veći prestiž od kućne tehnike?

T. M.: Gadgeti nisu pokazatelj razine prihoda. Čak u slabo imućnoj obitelji gdje nema najosnovnijih uvjeta, gadget ipak postoji u kući. Gadgeti su prije znak informacijskog društva i mladosti. Znam velike poduzetnike bez iPada. iPad je znak uzrasta, a ne bogatstva.

Gubi se vrijednost kućne tehnike koja te oslobađa od svakodnevnih poslova?

T. M.: Da, tehnika je pojeftinila i prestala biti simbol. Znak imućnosti je prije stroj za pranje suđa nego veš mašina.

Fitness?

T. M.: Vrijednost bavljenja sportom u „srednjoj klasi“ je velika, no s fitnessom se svi počnu baviti a onda prestanu. On nije toliko skup koliko je zapravo neprikladan, cijenjen je onda ako se nalazi na dva koraka od kuće.

Vrijednost frizerskih i kozmetičkih usluga?

T. M.: To je sve za nezaposlene žene naše elite. Naravno, manikir i šišanje su bitni, ali zar će normalna zaposlena žena imati 8 sati za salon ljepote? 

Kakav posao cijeni ruska srednja klasa?

T. M.: Prije svega stabilan, ne mora biti jako dobro plaćen. Prije 20 godina kratki, riskantni i visoko plaćeni poslovi bili su privlačniji. Danas je važnije da je posao osiguran u radnom ugovoru te da jamči uvjete iz Radnog kodeksa.

Ulaže li srednja klasa u obrazovanje?

Manikura i šišanje su bitni, ali zar će normalna zaposlena žena imati 8 sati za salon ljepote?

T. M.: I da, i ne. Da, zato što se kod nas jako cijeni kakvo obrazovanje imaju vlastita djeca. U moskovskoj i peterburškoj srednjoj klasi ima jako puno „ludih“ majki koje čitavo vrijeme traže najbolje dječje vrtiće, škole i fakultete za svoju djecu.

Ne, zato što je dodatno obrazovanje, boom različitih tečajeva o kojima svi pričaju zapravo mit. Samo 3% od radnog stanovništva Moskve pohađa različite tečajeve koji se nude. Jako se malo ljudi odlučuje na neko dodatno obrazovanje.

Ljudima srednje dobi ne dolazi u glavu da puno tog još moraju naučiti. Vjerujemo da se sjajno služimo internetom, no za nešto će Amerikancu prosječno trebati 7 sekundi da pronađe na internetu, mi „čačkamo“ 11 minuta po kompjuteru.