Europska unija se još neko vrijeme neće širiti

Danas Europska unija proživljava ozbiljne ekonomske i financijske poteškoće. Otkad joj se Hrvatska priključila njihov broj se još više povećao. Koje probleme treba najprije rješavati? I mogu li danas države ujedinjene Europe pomoći svojem novom članu? 

Europska unija zapravo nema velikih ekonomskih problema. U opasnosti se nalazi Eurozona i jako je važno razlikovati ta dva pojma. Ali nećemo ni zanemariti činjenicu da se pritom neke države Eurozone nalaze u prilično dobro stanju. Recimo, Estonija pokazuje jako brz rast. Poljska je jedina država u Europi koja već pet godina održava jednak tempo rasta. Doduše, ona je član Europske unije, ali ne ulazi u Eurozonu.  

Zbog toga nije sasvim pravilno tvrditi da Europska unija ima velike ekonomske probleme. Pogledajte Francusku i Njemačku, osnovu Europe. Njemačka se lako oporavila od krize i uspješno provela niz ekonomskih reformi. A Francuska je odabrala predsjednika socijalista i pokušava povećati poreze. Njemačka ponovno postaje lokomotiva rasta u Europi, a Francuska se pretvara u „europskog bolesnika“.

Ne mislim da će se prilike u Europskoj uniji izmijeniti otkad je Hrvatska u europskoj zajednici. To je malena država, smještena na periferiji, teško da može utjecati na Europsku uniju. Nije baš izgledno da će se Hrvatska u dogledno vrijeme naći u Eurozoni; pa ni ona sama to ne želi.

Problem s kojim se bori Europska unija star je kao i svijet. To je problem stvaranja fiskalnog saveza zajedno s monetarnim, a također i stvaranja političke strukture u EU. Zasad su problemi s eurom pokazali da Europska unija teži potpunoj integraciji, budući da dvojno članstvo EU/Eurozona ne funkcionira. U budućnosti se Hrvatska može priključiti monetarnoj zajednici ili će ući, a to je vjerojatnije, među one države koje čuvaju svoju vlastitu valutu. Vrijeme će reći svoje.

Što će Hrvatska dobiti od ulaska u EU? Što stanovnici države žele dobiti od Europske unije a što žele predložiti svojim susjedima?

Hrvatska će dobiti sve prednosti slobodne trgovine s državama EU-a, iako bez nekih prednosti Schengenske zone. Najveća prednost je ta da će „regionalni fondovi EU-a osiguravati do 70% društvenih investicija u Hrvatskoj“. Dolazak novca iz Bruxellesa u Zagreb potaknut će unutarnje investicije, iako još ostaje, kao i uvijek u EU, vidjeti hoće li to biti čisti dobitak (kad dođu investicije koje se ne mogu dobiti ni na jedan drugi način) ili čisti gubitak (kad bi bilo korisnije upotrijebiti taj novac na nekom drugom mjestu). 

Hrvatsku ne očekuje ništa dobro u Europskoj uniji Bez obzira na optimistična očekivanja jednog dijela hrvatske političke elite, Hrvatsku u Europskoj uniji ne očekuje tako vedra budućnost kako se to moglo očekivati.

Teško je odgovoriti na pitanje što Hrvatska može predložiti Europi. Ona nije takav veliki igrač kao Bugarska ili Rumunjska. Ako sve ispadne dobro, onda će ulazak Hrvatske u EU pokazati da se Europska unija može širiti i u teškim vremenima. To može biti dobar znak za ostale države u regiji, to znači da one mogu  provesti reforme i pridružiti se zajednici.

Hoće li se ulazak Hrvatske u EU odraziti na hrvatsko-ruske odnose?

Sumnjam. Hrvatske je uvijek bila, zbog svojeg geografskog položaja, orijentirana na Zapad. Za razliku od Srbije koja je uvijek imala bliske odnose s Moskvom. Na Rusiju otpada samo 7% hrvatskog izvoza, na EU otpada više od 60%.

Problem mogu postati rigorozniji standardi za prehrambene proizvode, potom sanitarni i fitosanitarni zahtjevi koji su određeni u dokumentima EU-a. No budući da je Rusija već član WTO-a, to također ne bi trebao biti neki veći problem. Zbog toga ne očekujem velike promjene. Hrvatska je već godinama usmjerena na EU, takva je bila politika države, a prošli mjesec je došlo samo do formalnog priznanja njezinih težnji. Zato se odnosi s Rusijom, neovisno o običnim problemima u odnosima Rusije i EU-a, neće bitno promijeniti.

Proces širenja Europske unije se nastavlja. Što mislite, postoje li šanse da se države nekadašnjeg SSSR-a jednog dana pridruže europskoj zajednici? 

U dogledno vrijeme ni jedna država Središnje Azije nema nikakvih šansi za ulazak u EU. Zakavkazje u najboljem slučaju u dalekoj budućnosti, budući da Azerbejdžanu nije potrebna Europa, a Europi nije potrebna Armenija. Ostaju samo Rusija, Ukrajina, Bjelorusija i Moldavija. Bjelorusija neće ući u EU sve dok je Lukašenko na vlasti. Rusija vjerojatno nikad neće biti član EU-a, jer glavni dio njezinog teritorija ne pripada Europi.

Ostaju još Ukrajina i Moldavija. Europska unija bi željela vidjeti Ukrajinu među svojim članicama, ali je danas ukrajinska ekonomija u takvom stanju da se teško može očekivati da će u narednih deset godina ući u zajednicu. Osim toga, politička proganjanja Julije Timošenko ohladila su Bruxelles.

Dakle, tu je još malena Moldavija koja svakako može biti kandidat, ako se uzme u obzir da je Rumunjska već stupila u EU. No ako uzmemo u obzir probleme s Pridnjestrovljem i činjenicu da je država još uvijek relativno jako siromašna te da još mora puno toga napraviti na planu borbe s korupcijom, teško da možemo u sljedećih 15-ak godina očekivati njezin ulazak u EU.

Osima toga, tu je i Turska koja već odavno čeka prihvaćanje u EU. Nitko neće ući u EU prije Turske. I naposljetku: ako uzmemo u obzir sve poteškoće u samoj eurozoni, Europa nije baš raspoložena za širenje. Europa je danas već jako velika i ona će takva biti još jedno određeno vrijeme.

Ruski tekst na TPP-inform.