Navršilo se 50 godina od „vruće linije“ između Washingtona i Moskve

Vruća linija između Washingtona i Moskve bila je uspostavljena 1963. nakon završetka Karipske krize, kad je Amerikancima bilo potrebno punih 12 sati kako bi dešifrirali poruke Nikite Hruščova Johnu Kennedyu te se koristila kao izvanredna veza lidera velikih država tijekom vrhunca „hladnog rata“. 

Postoji puno mitova o liniji, počevši već i od samog njezinog naziva. Ona u početku nije bila ni izravna (veza se ostvarivala preko kabela koji je prolazio po dnu Atlantskog oceana a potom preko Londona, Kopenhagena, Stockholma i Helsinkija, a tek od 1978. putem međunarodnih satelitskih sustava), ni telefonska. Poruke koje su čelnici država razmjenjivali bile su tekstualne. One su se slale preko teleprintera, a telefonska veza bila je uspostavljena tek početkom 70-ih tijekom vladavine Leonida Brežnjeva.     

Linija se odavno više ne koristi (danas predsjednici komuniciraju na izravnoj telefonskoj vezi), ali je u odličnom stanju. Jučer su na stranicama američkog izdanja dnevnog lista „The Washington Post“ bile objavljene uspomene bivšeg šefa „situacijske sobe“ Bijele kuće Michaela Bohna koji je radio u vrijeme predsjednika Lyndona Johnsona, Richarda Nixona i Jimmyja Cartera. Tijekom zaoštravanja sukoba oni su često razmjenjivali poruke sa sovjetskim predsjednicima. 

Prvo probno pismo bilo je poslano 30. 8. 1963. Amerikanci su poslali u Moskvu frazu „Brza, smeđa lisica preskočila je preko leđa lijenog psa“ („The quick brown fox jumped over the lazy dog’s back“) – ona je imala sva slova engleske abecede. Linija je punom snagom počela raditi tijekom prvih dana arapsko-izraelskog rata. Tad je bilo predano oko 20 poruka. Kako se prisjeća Bohn, američki ministar obrane Robert McNamara probudio je u sedam ujutro Johnsona s viješću da je „na vrućoj liniji“ došla poruka od sovjetskog premijera Kosigina. Ovaj je tražio da se vrši pritisak na Izrael kako bi se zaustavio rat na Bliskom istoku. Amerikanci su se odmah bacili na sastavljanje odgovora i čak su poslali sovjetskoj strani jedan prethodni upit. Naime, zanimalo ih je kako pravilno osloviti primatelja poruke. Iz Moskve je stigao odgovor: „Druže Kosigin“.

Predsjednici SAD-a i SSSR-a razmjenjivali su poruke i 1971. po pitanju zaoštravanja indijsko-pakistanske situacije i 1979., kad su Amerikanci prosvjedovali protiv uvođenja sovjetskih vojski u Afganistan. Zaprijetivši „ozbiljnim posljedicama“ Sovjetskom Savezu, američki predsjednik je završio pismo Brežnjevu potpuno diplomatski: „Sve najbolje, Jimmy Carter“. Uzgred rečeno, „crveni telefon“ se koristio i u mirnodopskim prilikama. Recimo, Johnson je na liniji predavao Sovjetskom Savezu informacije o lansiranjima američkih svemirskih brodova Apollon.  

1985. „vrućoj liniji“ dodan je još faks. Upravo je putem njega Ronald Reagan dobio opširnu poruku koju je Gorbačov rukom napisao. Gorbačovljev rukopis zadao je, prema riječima Bonna, velike glavobolje američkim prevoditeljima. Gorbačov i Reagan bili su zadnji predsjednici koji su koristili tu liniju. 1991. bila je uspostavljena izravna telefonska veza na kojoj su komunicirali Boris Jeljcin i George W. Bush.