Berlinski kongres, prva „balkanizacija”

Berlinski kongres trajao je mjesec dana (od 13. lipnja do 13. srpnja 1878.) i bavio se pitanjima prekrajanja Balkana. Osim toga što je označio kraj Velike istočne krize (1875.-1878.), tijekom koje je vođeno nekoliko ratova (uključujući i rusko-turski), taj dokument bio je i prva mirovna inicijativa na Balkanu.

Na ovom kongresu pravno je potvrđena neovisnost Srbije, Crne Gore i Rumunjske, udareni su temelji bugarske nacionalne državnosti i formulirani novi principi međusobnih odnosa velikih sila kada je riječ o balkanskom pitanju. Doduše, u ruskom javnom mnijenju tog doba Berlinski ugovor dočekan je hladnije od prethodnog, Sanstefanskog preliminarnog rusko-turskog sporazuma, koji je bio u većoj mjeri „proruski” i „probugarski”, ali to nimalo ne umanjuje značaj ovog dokumenta. On kao povijesna činjenica ima veliki značaj i danas, kada na Balkanu tinjaju i razbuktavaju se nova opasna žarišta konflikata.

Govoreći o Berlinskom kongresu kao prvoj balkanskoj mirovnoj inicijativi, valja prije svega istaknuti ogroman posao koji napravljen u pripremnoj fazi konferencije, a u kojem su sudjelovale gotovo sve članice kongresa, tj. cijeli „koncert velikih sila”, što ponekad i u naše vrijeme toliko nedostaje svjetskoj zajednici.

Sam kongres bio je nešto nalik vrhu ledenog brijega koji je ispod površine od očiju javnosti skrivao bilateralne i multilateralne nagodbe, usuglašavanja i uzajamne ustupke. Na inicijativu njemačkog „željeznog kancelara” Otta Von Bismarcka, koji je predsjedao kongresom, sudionici foruma na sve su načine izbjegavali diskusije na otvorenim sjednicama. Čim bi se primijetilo da o nekom pitanju postoje suprotna mišljenja, dotično pitanje je skidano s dnevnog reda i prenošeno na razinu privatnih pregovora između zainteresiranih delegacija. I tek kada bi delegacije postigle suglasnost, pitanje je ponovo postavljano „radi formalnog formuliranja rješenja”. Štoviše, po svjedočenju Sidneya Faya, američkog eksperta za povijest međunarodnih odnosa, „gotovo sva fundamentalna pitanja regulirana su prije početka kongresa, tijekom raznih preliminarnih pregovora, tako da je na kongresu preostalo samo registrirati rješenja koja je Bismarck već prethodno isposlovao”.

Ne dozvoliti da se na Balkanu stvori regionalna supersila - to je zapravo bio ključni princip za ogromnu većinu sudionika Berlinskog kongresa. Time je, između ostalog, bila uvjetovana i odluka o sužavanju granica „Sanstefanske” Bugarske i smanjenju stupnja njene autonomije.

Treba podsjetiti da je Berlinskim ugovorom na Balkanu stvoren niz neovisnih nacionalnih država i da je činjenično upravo ovaj sporazum u čitavoj povijesti svjetske diplomacije postao prvi dokument koji predviđa međunarodno-pravno osiguravanje prava za nacionalne manjine. Naravno, jedan dokument, pa čak i ovako važan, nije mogao riješiti krajnje složene međuetničke probleme na Balkanskom poluotoku.

Balkan je jedna od onih regija na zemaljskoj kugli gdje povlačenje granica po etničkom principu (kao što je pokušano u Berlinu) ne može riješiti međuetničke probleme. Uostalom, i same etničke granice su često uvjetne, tj. ne vode računa o etnogenezi, kao ni o objektivnim kulturnopovijesnim osobitostima različitih dijelova jedno te istog etnosa, podijeljenog državnim, religioznim, prirodnim i drugim granicama.

Teškoće u reguliranju etničkih i pograničnih pitanja postoje i u naše vrijeme, kada ulogu „koncerta velikih sila” u znatnoj mjeri vrši Vijeće sigurnosti UN-a. Ponekad napori ovog tijela nisu dovoljni, kako ističe Aleksandar Karasjov, znanstveni novak i stručnjak za Balkan na Institutu za slavistiku Ruske akademije znanosti:

„Vijeće sigurnosti UN-a treba pokušati pronaći rješenje koje bi zadovoljilo i svjetsku javnost, tj. međunarodnu zajednicu, i zainteresirane strane. Na primjeru kosovskog konflikta vidimo koliko je taj zadatak složen jer Srbija ne priznaje neovisnost Kosova, a administracija Kosova sa svoje strane na svaki način želi primorati srpsku manjinu na priznanje te neovisnosti. Uz sve to, SAD i niz drugih zapadnih sila od samog početka su podržavale kosovske Albance. To je praktički onemogućavalo pronalaženje kompromisnih rješenja.”

Vratimo se 135 godina unatrag. Berlinski ugovor primjer je svojevrsne nasilne „balkanizacije” koja se provodi „odozgo”, kad se od jedne Bugarske rade dvije, i njihove granice se umjetno sužavaju, i kada je srpski etnos zapravo podijeljen na tri dijela. Velike sile u ulozi „mirotvoraca” su na Balkanu napravile mozaik od nezavisnih, autonomnih, okupiranih i drugih država, teritorija i oblasti, i u najboljim tradicijama geopolitičke kombinatorike pobrinule se da sačuvaju neprikosnovenost „svetinje nad svetinjama”, tj. balkanskih prometnica. Dunav kao glavna balkanska vodena arterija proglašen je za neutralni teritorij po kojem slobodno mogu ploviti brodovi od Đerdapske klisure do ušća. Prolazak vojnih brodova kroz Crnomorsko more i dalje je bio zabranjen, pa je čak i luka Batumi, koja je tom prilikom predana Rusiji, dobila status „porto franco” (slobodne trgovačke luke) a njome su trebali ploviti isključivo trgovački brodovi.

Berlinski ugovor regulirao je čitav niz važnih regionalnih pitanja, ali je istovremeno na nemirnoj balkanskoj zemlji ostavio dosta starih neraspetljanih suprotnosti, a nove je zapetljao u kosovski, makedonski i bosanski čvor. Bugarska se nije mogla pomiriti niti s umjetnim stvaranjem Istočne Rumelije, ni s predajom Sjeverne Dobrudže Rumunjskoj, niti s vraćanjem makedonskih teritorija Osmanskoj imperiji. U tim pitanjima Srbija i Grčka mogle su postati potencijalne saveznice Bugarske, ali objektivno su morale postati i njezini najljući neprijatelji prilikom kasnije podjele oslobođenih teritorija. Balkanski ratovi 1912.-1913. samo su ilustrirali te proturječne strane odluka donesenih u Berlinu.

Drugo negativno „dostignuće” Berlinskog kongresa je austrijsko-srpska konfrontacija, najprije u vezi s Bosnom i Hercegovinom, a zatim i u vezi s drugim balkanskim pitanjima. Stvoreno je klupko uzajamnih suprotnosti, optužbi i sumnji koje je bilo sudbonosno za čitavu Europu u vrelim ljetnim danima 1914. godine.

I naposlijetku, još jedan (i vjerojatno najvažniji) rezultat Berlinskog kongresa i svega što ga je pratilo bila je izmjena globalne konstelacije snaga u Europi. Kongres iz 1878. posljednji je međunarodni forum na kojem djelovanje velikih sila nije bilo opterećeno blokovskom pripadnošću. Već idućee godine posebni odnosi između Berlina i Beča potvrđeni su saveznim ugovorom. „Koncert” u kojem je svaka od šest velikih sila nastupala kao solist zauvijek je otišao u prošlost. Tada su neriješeni ili jednostrano riješeni balkanski problemi postali taoci globalne konfrontacije.