Sudbine ubojica posljednjeg ruskog cara

Čak ni danas, nakon 95 godina, ne znamo točan broj ljudi koji su sudjelovali u ubojstvu posljednjeg ruskog cara Nikolaja II. Prema jednoj verziji bilo ih je osmero, prema drugoj jedanaestoro, isto onoliko koliko je bilo žrtava. No jedno je izvjesno: tu grupu ubojica vodila su dvojica – Jurovski i Medvedev-Kudrin. Obojica su naposljetku napisali memoare u kojima se u tančine opisuje noć strijeljanja. Obojica su se ponosili svojom povijesnom ulogom. Obojica su do kraja života imali visoke dužnosti te su bili poštovani članovi sovjetskog društva.

Jakov Mihajlovski Jurovski (1878.-1938.) bio je 1918. zapovjednik Ipatjevskog doma u Sverdlovsku gdje su držali carsku obitelj te je bio na čelu streljačkog odreda. On sam tvrdi da je ubio bio cara. Sudjelovanje Židova u ubojstvu cara dalo je nacionalistima povod da pišu kako su „našeg cara inovjerci ubili“. Zapravo bilo je samo dvoje Židova: Jurovski i letonski strijelac Celjms za kojeg se nikad nije utvrdilo je li sudjelovao u ubojstvu. 

Budući da je draguljar po zanimanju, Jurovski je želio te noći naći carsko drago kamenje. I zaista ga je našao: nakon što je pregledao leševe, ispostavilo se da su dragocjenosti težine pola puda (stara ruska težinska mjera koja iznosi 16,38 kg op. prev.) bile zašivene u carsku odjeću. Jurovski je sve dragocjenosti dao zapovjedniku moskovskog Kremlja. Prvi boljševici bili su prilično nesebični ljudi, ali maksimalno surovi.  

Suteren Ipatjevskog doma gdje je izvršeno ubojstvo ruske carske obitelji. Izvor: arhiv

Kasnije je služio na dužnosti predsjednika Uralskog komiteta za izvanredne situacije (preteča NKVD-a i KGB-a op. red.), voditelja Odjela za dragocjeno kamenje u Državnom fondu, direktora Politehničkog muzeja u Moskvi. Sve su to bile jako visoke i strateški važne dužnosti tijekom prvih godina sovjetske vlasti.

Jurovski je umro u kremaljskoj bolnici u koju su mogli dospjeti samo odabrani, posebni državni činovnici. Dijagnoza: perforacija crijeva. Prema svjedočanstvima očevidaca, umro je u teškim bolovima. 

Audio-fotogalerija: Posljednji bal dinastije Romanovih

Mihail Aleksandrovič Medvedev-Kudrin (1891.-1964.) također je poslije revolucije zauzimao visoke dužnosti. Bio je, recimo, pomoćnik voditelja Prvog odjela NKVD-a. U tridesetim godinama 20. st. putovao je po provincijskim fakultetima, prepričavao ubojstvo Nikolaja II. Krajem pedesetih dobio je mirovinu od 4 500 rubalja. Na susretu sa studentima pravnog fakulteta MGU-a sa zadovoljstvom je pričao kako su 1918. štedjeli metke te su neprijatelje radničke klase dokrajčivali bajonetima. 

Medvedev je dogurao do titule pukovnika. Pred smrt ostavio je detaljne memoare o ubojstvu carske obitelji, koji su bili namijenjeni tadašnjem državniku SSSR-a Nikolaju Hruščovu (neobjavljen rukopis pod nazivom „Vrtlozi neprijateljski“). U memoarima osporava glavnu ulugu Jurovskog te sve zasluge u likvidaciji carske obitelji pripisuje sebi.

Medvedeva su sahranili s vojničkim počastima na Novodevičjem groblju, u najprestižnijoj ruskoj nekropoli. Medvedev je u oporuci ostavio Hurščovu Browning s kojim je ubijen Nikolaj.

Lik Nikolaja II. u postsovjetskoj Rusiji Lik posljednjeg cara Nikolaja II. u postsovjetskoj Rusiji preživio je tri vidljive promjene. Na početku devedesetih na Nikolaja II. se gledalo kroz percepciju perioda „perestrojke“. Smaknuće Nikolaja, njegove djece i sluga shvaćala se tad kao proricanje čitave daljnje povijesti sovjetskih represija u njihovoj nemilosrdnosti. U tom periodu nije postojalo veliko zanimanje za njegovu vladavinu, za njegovu politiku. A njegov melankolični i politički slab lik se nije osporavao.

Nakon očeve smrti Medvedevljev sin nagovorio je Nikulinovog sina da snimi na radiju svoja svjedočenja. Smatra se da je samo Nikulin bio svjedok posmrtne identifikacije tijela obitelji Romanov: „Sjećam se da je 1936., još dok sam bio malen, Jakov Mihajlovič Jurovski dolazio k nama i nešto pisao... Sjećam se da su tata i on raspravljali, ponekad se i svađali oko toga tko je prvi pucao u Nikolaja... Moj otac je pričao da je on, a Jurovski je tvrdio suprotno...“

A zatim je Radzinski, još jedan član iz streljačkog odreda, snimio svoje uspomene na magnetofon: „Jedan čovjek se s užetom spustio u vodu i vukao leševe iz vode. Prvo su izvukli Nikolaja. Voda je bila tako hladna da su obrazi na licima leževa bili crveni. Doslovno kao da su živi... Kamion je zapeo u blatu, jedva smo ga izvukli van... I odjednom nam je pala misao koju smo potom ostvarili... Shvatili smo da nećemo pronaći bolje mjesto... Raskopali smo tu zaraslu travu... polili leševe sumpornom kiselinom... unakazili ih... Nedaleko je bila željeznica... Donijeli smo gnjile željezničke pragove kako bi sakrili grobnicu. Pokopali smo samo dio ustrijeljenih, druge smo zapalili. Nikolaja smo zapalili, toga se sigurno sjećam. I Botkina. A čini mi se i Alekseja...“

Početkom osamdesetih ispovjede ubojica cara volio je navečer slušati šef KGB-a Andropov. Govori se da se te snimke i danas čuvaju u arhivima ruskih tajnih službi.