Lik Nikolaja II. u postsovjetskoj Rusiji

Izvor: ITAR-TASS

Izvor: ITAR-TASS

Lik posljednjeg cara Nikolaja II. u postsovjetskoj Rusiji preživio je tri vidljive promjene. Na početku devedesetih na Nikolaja II. se gledalo kroz percepciju perioda „perestrojke“. Smaknuće Nikolaja, njegove djece i sluga shvaćala se tad kao proricanje čitave daljnje povijesti sovjetskih represija u njihovoj nemilosrdnosti. U tom periodu nije postojalo veliko zanimanje za njegovu vladavinu, za njegovu politiku. A njegov melankolični i politički slab lik se nije osporavao.

No u prvoj polovici devedesetih godina, u Rusiju je započela aktivno prodirati književnost emigrantske Ruske pravoslavne crkve, a u njoj je Nikolaj bio proglašen svecem još 1981. godine. Od tog trenutka u Rusiji se mjestimice počinje poštivati posljednji car kao svetac. Početkom devedesetih Moskovski patrijarhat je bio protiv proglašavanja Nikolaja svecem. Specijalna komisija imala je svoje prigovore. Oni su se ticali abdikacije koja je bila nedopustiva po crkvenim kanonima. I Nikolajeve unutrašnje politike u pogledu Crkve. Bez obzira na želju episkopata, on se protivio obnovi patrijarhata koje je bilo ukinuto još pri Petru Velikom.   

Rasprave o kanonizaciji izazvale su čitavo more literature. U Rusiji su tad ponovno izdali emigrantsku knjigu „Car Nikolaj kao čovjek sa snažnom voljom“. Pojavili su se mnogobrojni članci i dokumentarni filmovi koji su rehabilitirali Nikolaja kao dobrog obiteljskog čovjeka, mudrog „narodnog cara“. U prvim godinama nakon pada sovjetskog bloka Nikolaj je bio jedan od mnogih političkih žrtava komunizma. No u drugoj polovici devedesetih njegov je lik poprimio novi smisao. 

Audio-fotogalerija:
Posljednji bal dinastije Romanovih

Nakon 1996. liberalne pozicije u Rusiji su bile uzdrmane. Drugi Jeljcinov mandat praćen je dubokim društvenim raskolom. Nestale su nade za brzu integraciju u zapadni svijet nakon komunizma. I Nikolaj II. postaje važan simbol konzervativnog otpora te simbol svete ruske vlasti, koja čuva narod i vjeru od svjetske urote bezbožne zapadne civilizacije. Politički koraci Nikolaja tumače se unutar svjetske borbe za očuvanje jedinstveno pravilnog kršćanstva – „vjere Trećeg Rima“. 

Tema carske obitelji u devedesetim ne silazi sa stranica časopisa i zbog toga što je Jeljcin osnovao 1993. komisiju za indentifikaciju posmrtnih ostataka. Mnogobrojne rasprave i stručne analize završile su državnom svečanošću pokapanja ostataka u 1998. godini. Pritom je dio publike i nakon državne odluke nastavio osporavao njihovu autentičnost. To traje i dan-danas.  

Nikolajeva sudbina imala je za Jeljcina i osobni karakter. Jeljcin je bio na čelu Komunističke partije u Sverdlovskoj oblasti (Ekaterinburg) upravo u onim godinama, kad je donesena odluka da se uništi zgrada (Ipatjevski dom) u kojem su strijeljali carsku obitelj. Zbog toga je davao veliki značaj povijesnom liku Nikolaja II. i njegovoj obitelji. 

Crkva boje carevićeve krvi
Prelijepa i strašna Crkva carevića Dimitrija na krvi u Ugliču arhitektonska je metafora broda koji plovi morem života. Prikazuje brojne scene iz sjećanja na jedno od najstrašnijih doba ruske povijesti.

Putinovim dolaskom na vlast oslabila je čitava priča oko Nikolaja u kremaljskom „političkom sjećanju“. Putina nije previše zanimao period ruske povijesti prije Sovjeta. Preuzeo je od Jeljcina podijeljeno društvo. Očevi-osnivači postsovjetske Rusije nisu uspjeli, kako je to bilo u drugim državama bivšeg „istočnog bloka“, brzo uništiti komunističko nasljeđe. Putin je odmah pokušao izgraditi politiku simboličke obustave „dugog ruskog građanskog rata u 20. stoljeću“ te pomiriti „bijele“ i „crvene“. S jedne strane, ostavio je staru sovjetsku himnu. A s druge, družio se s rojalistički usmjerenim Solženjicinom, prenio u Danilov manastir prah bijelih generala koji su umrli u emigraciji.  

Nakon što se njegov politički režim učvrstio u 2005., Putin i njegova vlast pokušali su stvoriti neki zajednički panteon simbola ruske veličine. U njega su ulazili Aleksandar Nevski, Staljin, Lenjin, Jurij Gagarin, najpopularniji ruski svetac Serafim Sarovski, maršal Žukov. U taj panteon dospio je i Nikolaj II.

Ipatijevski manastir, kolijevka Romanovih
Sveto-Trojicki muški Ipatijevski manastir u gradu Kostromi našao se prije 400 godina u središtu jednog od najsudbonosnijih događaja u povijesti Rusije: završetka Smutnog doba, protjerivanja stranih osvajača i uspostavljanje ruske državnosti uz dolazak dinastije Romanovih na rusko prijestolje.

Čitava druga polovina dvijetisućitih bila je ispunjena televizijskim debatama o Staljinovoj veličini i njegovih generala. Ruska povijest se ponovno počela tumačiti kao povijest „snažne vlasti“. Putinov pristup povijesti lišen je topline. On se prema njoj odnosi „menadžerski“, tehnološki. Zbog toga se danas Nikolaj II., kao posljednji car i nositelj posebnog shvaćanja ruske vlasti, ne izdvaja među drugim ruskim vladaocima. Za suvremeno rusko službeno glasilo puno je važnija pobjeda u Drugom svjetskom ratu i Staljinova uloga, nego ekonomski napredak tijekom vladavine Nikolaja II. Zato je lik Nikolaja u službenom glasilu sad samo jedan od mnogih likova ruskih vladaoca, prethodnika putinskog „prosvijećenog autoritarizma“.   

Oblikovanje postsovjetske građanske nacije nije završeno, društvena podjela i dalje postoji. Još uvijek se nije dogodilo pomirenje s vlastitom poviješću. Ona sad nije „dom“, nego „područje borbe“. U 1994. prema rezultatima ankete „Tko je za vas od povijesnih ličnosti pravi ruski patriot?“, Nikolaj II. nije dospio čak ni u prvih deset. Samo ga je 5% ubrojilo među patriote.  

Ali situacija se do 2013. bitno promijenila. Posljednja anketa Levade-centra je pokazala da 3% Rusa pozitivno ocjenjuje ulogu Jeljcina i Gorbačova. Nikolaj II (14%), Staljin (13%) i Breženjev (13%) imaju veliku prednost pred njima. Pritom Nikolaj ima najniži niski antirejting. Njega poštuju, ali ga ne smatraju tiraninom ni zlikovcem. Nakon što je postao predsjednik Ruske Federacije po treći put, Putin je naredio ruskim povjesničarima da pokušaju napisati dosljednu i, kako se izrazio, „neproturječnu“ rusku povijest. Zasad se ne zna kako će ona gledati na vlast Nikolaja II.