Mursijeva ostavka neće izbaviti Egipat od problema

Hoće li svrgavanje Mohameda Mursija s vlasti biti korisno ili je to prokletstvo za Egipat? To je pitanje suviše svestrano da bi se na njega dao jedini mogući odgovor. Da, naravno, dogodila se nova egipatska revolucija. Ali kao bilo koja revolucija, uključujući i svrgavanje Hosija Mubaraka, zadovoljila je interese samo jednog dijela društva. No u kojoj mjeri ovo što se dogodilo prihvaća drugi dio društva, koji je još jučer glasovao za „prvog demokratski izabranog“ predsjednika i koji je na referendumu prihvatio konstituciju? Bez obzira na današnju euforiju, Egipat ulazi u period dugih i složenih potresa. A jedan od njegovih glavnih aspekata bit će uspjeh (na pozadini fragmentirane opozicije) pokreta Društva muslimanske braće.

Razlozi koji su nagnali dio egipatskog društva da se ponovno okrenu revolucionarnom nasilju čine se opravdanim. Antipredsjednička opozicija govori o „islamizaciji“ države, podcrtavajući nesposobnost Partije slobode i pravednosti za ostvarivanje nada građana. Da, naravno, uspostava sveopće kontrole nad institucijama države i uklanjanje političkih protivnika bio je najvažniji element djelovanja Društva muslimanske braće. No zar islam nije bio političko oružje protivnika nekadašnjeg predsjednika? Nije li „liberalna“ partija Novi Wafd (ulazeći u savez s tad zabranjenim Društvom muslimanske braće) uvela u Mubarakovu konstituciju odluku o Šarijatu kao „osnovnom izvoru“ zakonodavstva?

Ne treba misliti da opozicijske grupe nemaju nikakvu odgovornost za unutarnjopolitičku nestabilnosti i nepostojanje investicija. Ako oni i zauzmu vrh vladine piramide (no postoji li uopće lider kojeg priznaju sve opozicijske grupe), pred njima će se nalaziti isti problemi: sigurnost i ekonomija. Ti problemi se neće lako riješiti, jer će se nove vlasti morati složiti oko zajedničke platforme djelovanja, koja neće samo uključivati zahtjev za „svrgavanjem islamista“, nego i program gospodarskih reformi. Još više, dolazak opozicijskih grupa na vlast moguć je danas isključivo uz podršku vojske. U tom smislu ideja demokracije bit će zadugo diskreditirana u svijesti mnogih Egipćana.

Egipat danas proživljava jaki vanjski pritisak koji je u najmanju ruku proturječan. Ako Zapad traži povratak države na put „demokratskog razvoja“, onda regionalni susjedi (države Zaljeva) proživljavaju olakšanje u svezi sa završetkom vladavine Mursija. Pozicija Zapada je razumljiva! Ali još neviđena topla telegrafska čestitka saudijskog monarha Adliju Mansuru i Abdulu Fatahu al-Sisiju, koja naglašava da je Egipat naposljetku „izašao iz tame podzemlja“, samo dokazuje na koji se način saudijska vlast odnosila prema Društvu braće muslimana i njegovim „nacionalnim sekcijama“ u drugim državama arapskog svijeta. Međutim, i ta je pozicija razumljiva, Saudijska Arabija, koja je predlagala svijetu koncepciju „salafitske države“ teško da se mogla pomiriti s izazovom koji joj je postavila politička sila koja je došla na vlast zahvaljujući demokratskim procesom sa Zapada. 

Egipatska drama: pogled iz Moskve U kontekstu uzavrele unutrašnjopolitičke konfrontacije u Egiptu i dramatičnih događaja koji sustižu jedni druge, „Ruski vjesnik“ pripremio je pregled mišljenja ruskih stručnjaka o budućnosti najveće zemlje na Bliskom Istoku. Je li zemlja na rubu građanskog rata i treba li Egipćanima demokracija?

Čini se da je taj izazov danas uspješno uklonjen, ako citiramo onaj isti telegram, „rukama hrabrih muževa naoružanih snaga“. U državama Zaljeva potajno bi htjeli islamiste, slijedeći iskustvo s alžirskim Frontom islamskog spasa, baciti u smetlište povijesti. Hoće li se tad na Egiptom lijevati saudijska, emiratska, kuvajtska i katarska „zlatna kiša“? Egipat će najvjerojatnije dobiti pomoć od država Zaljeva, koje su u toj državi uvijek vidjele strateškog saveznika. No hoće li ona biti dovoljna da se savladaju posljedice sadašnje kritične situacije u ekonomiji. Egipat, za razliku od Alžira, nema toliko značajnih izvora strateških sirovina? Može li Egipat, oslanjajući se na tu pomoć, odustati od apela Međunarodnom valutnom fondu s njegovim rigoroznim receptima savladavanja krize. I još više, ako imamo u vidu svu tu raznolikost vanjskog pritiska u situaciji nakon „druge egipatske revolucije“, onda bi vrijedilo priznati da će očekivani period potresa za Egipat biti suroviji nego što se danas može pretpostaviti.

Ruski stručnjaci govore danas o „približavanju kraja islamskih vlasti“ u arapskom svijetu. To je mišljenje djelomično u pravu. Broj država u kojima je vlast usmjerena na religiju je smanjen, pa i događaji u Egiptu su svakako signal za druge „nacionalne“ sekcije Društva muslimanske braće. No problem je ipak kompliciraniji. Ruski stručnjaci kad ocjenjuju „drugu egipatsku revoluciju“ uopće ne polaze od razloga koji imaju neposredan odnos s arapskim svijetom, nego od skrivenih ili otvorenih bojazni koje su povezane s mogućnosti vanjskog (i, naravno, negativnog) utjecaja „netradicionalnog za Rusiju islama“ na rusku muslimansku zajednicu. No nije loše i na drugačiji način postaviti pitanje – period dugih i složenih potresa u koji ulazi Egipat, tražit će od Rusije (ako želi sačuvati svoj status, recimo, članice G8) da aktivno sudjeluje u stvarima te države.

Grigorij Kosač je profesor Ruskog državnog humanističkog fakulteta