Kamo su nestali nekadašnji pionirski kampovi

Prema podacima Ruskog centra za istraživanje javnog mnijenja, 42% djece provelo je ljeto kod kuće. 19% školaraca proveli su ljetne praznike na vikendici. Sociolozi tvrde da je samo 13% roditelja moglo poslati svoju djecu u dječji kamp. Još manje roditelja otišlo je na odmor sa svojom djecom: samo 9% otišlo je na Crno more, a u inozemstvo 5%. Nedostatak novca je glavni razlog „domaćeg“ odmora kod Rusa (49%).


Nakon raspada SSSR-a većina pionirskih kampova nije više imala financijsku podršku od strane države te je bila pretvorena u privatna turistička središka i pansione. Zato je veliki broj napuštenih kampova, koji se nalaze daleko od naseljenih mjesta u šumama bivših sovjetskih republika, prestao postojati. Izvor: ITAR-TASS

„Nema se tu što vidjeti“, ponavlja s tugom Akadij Nikolajevič, a i ja sam vidim da nije ništa ostalo od nekadašnje pionirske sreće.

Danas nitko ne zna koliko je bilo pionirskih kampova u Sovjetskom Savezu. Aktivisti projekta „Napušteni dječji pionirski kampovi“ tvrde da ih je 80-ih godina bilo oko 40 tisuća. Danas ih je ostalo, prema podacima aktivista, svega 2 tisuće. Uputili smo se u Sergijevo-posadski okrug u Moskovskoj oblasti i vlastitim očima vidjeli zaboravljenu pionirsku prošlost.

Arkadij Nikolajevič čuva tijekom čitave godine pionirski kamp Solnečni. Čini se da mu je drago što smo upali na „njegov“ teritorij. Ovdje je dvadeset godina u potpunoj samoći. Nekad je Solnečni pripadao vojnom resoru. Ovdje je daleke '91. posljednji put zatrubila pionirska truba. 

Na naš upit da nam pokaže kamp, stražar govori: „nema se tamo što vidjeti, sve su razgrabili“. Ali nakon što je malo razmislio, odlazi po ključeve.

Oni koji se žele okoristiti i dalje posjećuju Solnečni.  

„Ne dolaze pojedinačno, već u čitavoj gomili“, priča stražar dok se probijamo kroz gusto grmlje. „Provale, a onda mi to moramo ponovno zatvarati. Još bih shvatio da se tu ima nešto uzeti. Dok je bilo nečeg za maznuti, dolazili su odrasli. A sad se klinci tu muvaju“.  

Pionirski odredi osnivali su prve kampove od početka dvadesetih godina. Prvi kamp „Artek“ za odmor i ozdravljenje školaraca otvoren je 1925. godine. Izvor: ITAR-TASS

Korpus od opeke s olimpijskim medom preko čitavog zida – to su kuhinja i blagavaonica. Ogromni prozori, kvalitetni aluminijski okviri. Solidna zgrada, još ju uvijek nije načeo zub vremena. Trebalo bi samo odnijeti brdašca razbijenog stakla, oprati proze, pokositi travu i sve je kao novo. „Dobro došli!“.

„Samo polako, pazite da ne padnete“, upozorava nas Arkadij Nikolajevič, vodeći nas po mračnim hodnicima. Bacam pogled u jednu od soba – hladnjak s oznakom „Meso“, mašina za mljevenje mesa džinovskih razmjera, bijeli kuhinjski stol, na podu gumeni ćilim, kao da su nedavno ovdje pripremali kotleti. Doduše, ne miriši na kotlete. Zaudara na podrumsku memlu i plijesan.

„Nema se tu što vidjeti“, ponavlja s tugom Akadij Nikolajevič, a i ja sam vidim da nije ništa ostalo od nekadašnje pionirske sreće.

Arkadij Nikolajevič ne zna što će biti dalje sa Solnečnim.

„Dolazili su ovdje crkveni oci, željeli su napraviti bogosloviju, ali nisu im dali“, priča. „Sve se urušava. Iako je naš kamp u još dobrom stanju, pogledajte recimo kod naših susjeda – potpuno rasulo!“.

I zaista u susjednoj Romaški nailazimo na same ruševine. Kostur zgrade je još čitav, ali su potpuno razbijena stakla, voda kapa s plafona, sve to strašno podsjeća na „zonu“ Tarkovskog.

Za desetak kilometara, u šumskim gustišima skrivale su se drvene kućice. Svaki mještanin zna da se ovdje prije dvadeset godina nalazio kamp Družba. O čarobnom odmoru za djecu i unučad prisjećaju se s onom tugom koju smo primijetili i kod straža Solnečnog. Žale se da danas nemaš kamo odvesti svoju djecu. Ovdje više ništa ne podsjeća na nekadašnji kamp Družbu. Tri ljuta psa glasno su zalajala na nas, a zatim se odnekud materijalizirao čuvar Tolja.

„Tko vas je poslao? Samo jedan tren“, uzeo je mobitel u ruke. „Petre Anatoliču? Ovdje drugovi iz Ruske gazete. Tu se vucaraju, gledaju pionirske kampove“, zašutio je, slušajući naredbu. Zatim je, zadovoljan onim što je čuo, ponovno upitao: „znači da ih pošaljem daleko? Aha. U redu. Drugovi“, obraća nam se, „slobodni ste. Crta!“.  


U periodu od 2. svjetskog rata do devedesetih većina se sovjetskih kampova osnivala uz poduzeća i institucije za djecu suradnika. 
Izvor: ITAR-TASS

Ipak nazvali smo upravu Hotkova da bi saznali je li nas stražar Kozlov zakonski odbio pustiti na područje nekadašnjeg kampa. 

„Joj“, tužno je konstatirao zamjenik gradonačelnika Vjačeslav Morozkin. „Sve je po zakonu. Danas pionirski kampovi pripadaju privatnim osobama i oni vas mogu otjerati s vrata“.

U bivšem pionirskom kampu Ruske državne biblioteke Lenjin je živo. Rublje leprša na vjetru, u drvenim kućicama navučeni su zastori. Vrata su gostoljubivo otvorena, no tražimo, podučeni Toljom, rupicu u ogradi kroz koju ćemo se provući. Bez obzira na znakove života, u logoru je nekako sumnjivo tiho. Nakon što smo se ohrabrili, ulazimo u neku prostoriju koja je nekad bila klub, blagovaonica ili atelje. Unutra nailazimo na očite znakove renesanse – ostrugani drveni pod, novi stolovi, stolice. U uglu crveni pozdrav iz osamdesetih: hrpice prašnjavih crteža, profesionalne karikature s rimovanim objašnjenjima: „Jedan čudak se preforsirao, čitavu smjenu se iza bačve skrivao“. Odmah pored stoji jedna nakrivljena tablica „Izložba radova Dmitrija Rižkova, kružok umjetničkih kovača, 1981.“.

U osamdesetim godinama u SSSR-u je radilo četrdeset tisuća izvangradskih pionirskih kampova, gdje se svake godine odmaralo oko 10 milijuna djece. Izvor: ITAR-TASS

U susjedstvu je ovdje bilo šest kampova. U jednoj turi moglo se odmoriti oko dvije tisuće djece.

„Ne možete ni zamisliti što je ovdje bilo!', nostalgično govori Jurij Aleksandrovič. „Kad bi začuo trubu, nisi znao iz kojeg kampa dolazi – tvojeg ili iz susjedskog. Sad je ostala samo šuma s bodljikavom žicom. U '91. zatvoren je Sokol od moskovske kožare, nisu imali novaca za održavanje. Maznuli su sve. Susjed i ja smo trčali po noći, zvali policiju. U Avangardi nisu imali novaca za treću smjenu. Utovarili su sve stvari, i to je bilo to. Kamp Luč od tvornice za ležajeve je ostao bez šefa, tvornica je propala“.

Pionirski kamp Volodja Dubinin imao je najviše sreće. Preživio je do dvijetisućitih te proslavio svoju 50. godišnjicu postojanja. U dalekoj sovjetskoj prošlosti pripadao je poznatoj moskovskoj trgovini na Dobrininskom trgu. Novi vlasnici kupili su trgovinu zajedno s kampom.

„Tijekom jedne smjene kod nas se odmaralo 250 djece“, priča „noćni direktor“ Jurij Aleksandrovič. „Tamo je bio klub, plesni podij, ovdje bazen. Čak imamo i cijev na koju se podizala zastava“, rado pokazuje „svoje“ vlasništvo.

Blagovaonica s klasičnim natpisom „Dobar tek!“. Ovdje se sad okupljaju dioničari. Banja funkcionira i dan-danas.

„Košarkaško igralište mještani su doveli u red“, pokazuje nam naš vodič igralište koje je brižljivo posipano pijeskom. „Sami su predložili. Mnogi bivši pioniri dolaze ovdje gotovo svake godine, dovoze svoju djecu. Prošle je godine jedna sedamdesetogodišnja umirovljenica došla sa sinom i unukom. I sin priča: „evo, ovdje sam igrao nogomet, ovdje sam spavao, a unuka čak ni ne zna tko su ti pioniri, o kome on priča. Načelnici pionirskih odreda dolaze, dopisuju se preko interneta i nalaze se ovdje“.

 „Zbog čega vam to treba?“

„Pa kako zašto? Svi smo nekad to koristili, to je bilo naša zajednička imovina“, govori u nevjerici. „Moja kćerka je ovamo dolazila do drugog razreda srednje. Dođe, tuguje, prisjeća se, ovdje su pali prvo poljupci, prva prijateljstva“, konstatira „noćni direktor“.  


Koliko danas košta dječji kamp

Odmor za jedno dijete u poznatom Ruskom dječjem centru Orljonok stoji ove godine od 24 do 50 tisuća rubalja (od 4 do 8, 3 tisuća kuna). Cijena ovisi o periodu i kampu. Najskuplje je, naravno, za vrijeme ljetnih mjeseci.

Cijena odmora u nešto manje poznatom kampu „Artek“ (Ukrajina) varira od 40 do 72 tisuće rubalja (6,6 do 12 tisuća kuna).

Odmor u Podmoskovlju ne stoji ništa manje. Naprimjer, dječji stvaralački kamp „Novaja volna“ predlaže cijene od 27 tisuća rubalja (4,5 tisuća kuna). 

Tri tjedna odmora u kampu Posejdonov trozubac (Grčka) košta od 1265 do 1600 eura.