Za mir u Siriji potreban je dijalog unutar opozicije

Mihail Margelov, predsjednik Međunarodnog komiteta Vijeća Ruske Federacije i specijalni predsjednik Rusije za suradnju s afričkim državama, govori za Eho Moskve o perspektivama razvoja krize u Siriji i ulozi Irana u tom konfliktu.
Mihail Margelov, predsjednik Međunarodnog komiteta Vijeća Ruske Federacije i specijalni predsjednik Rusije za suradnju s afričkim državama. Izvor: Rossijskaja gazeta

Završen je summit „velike osmorke“. Možete li ukratko iznijeti sadašnje pozicije Rusije i zapadnih zemalja po pitanju situacije u Siriji?

Ne vidim principijelnu razliku u poziciji Rusije i zapadnih strana po pitanju Sirije. I mi i naši zapadni partneri smo uznemireni s onim što se tamo događa.

Nipošto ne branimo Bašar al-Asada i njegovu vladu, isto tako ne veličamo ni fragmentarne grupe sirijske opozicije koji se bore protiv Asadovog režima. Istupamo za to da svi započnu govoriti jedni s drugima. Zato što kad govorimo o političkom dijalogu u Siriju, to nije samo dijalog između opozcije i vlade. To je i dijalog u redovima opozicije.

U redovima opozicije mora nastati neki konsenzus i neko razumijevanje, spremnost na prijelazni period, na prijelaznu vladu koja će se sastojati iz predstavnika sadašnjeg režima i onih koji su protiv njega. Zasad je to jako nepouzdano i nestvarno.

Vidite li među opozicijom lidere ili neku grupu koja bi mogla preuzeti vlast i uspostaviti red nakon što Asadov režim padne?

Imam osjećaj da na toj strani, na opozicijskoj strani nema karizmatičnih lidera. Iza Bašara al-Asada stoji povijest vladajuće strane. Iza njega stoji zajednica Alawita. Odmah ti je jasno s kim imaš posla. A što se tiče opozicije, ne vidim nikog tko bi mogao postati njihov lider, simbol.

Ne mislite da su dani Asadovog režima odbrojani?

Nisu, jer Asadov režim trenutno ima značajnije vojne uspjehe od opozicije. Zatim tu veliku ulogu igra i Iran koji je rekao da će podržati Asada. I čini mi se da se na ovom balansu, nestalnoj ravnoteži koja postoji u Siriji, mogu graditi temelji za provođenje međunarodne konferencije. Kad nema očite dominacije ni vlade ni opozicije, taj balans omogućuje međunarodnoj zajednici da se uključi u čitavu stvar kao posrednik.   

Govorili ste o Iranu i njegovoj podršci sirijskom režimu Asada. Hasan Rohani izabran je za predsjednika Irana, njega smatraju više-manje liberalnim i sklonim pregovorima sa Zapadom. Što ako Iran prestane podržavati Asada?

Ruska vlada ne vjeruje u skorašnji pad Asada.

Što se tiče Rohanija, čini se da je prilično iskusan pregovarač. Vodio je pregovore o iranskom nuklearnom programu s međunarodnom zajednicom. On je antipod Ahmadinežada. U tom je smislu dosta problematično za Zapad poduzeti oštre mjere protiv Irana, jer je od Rohanija puno teže napraviti neprijatelja i vraga nego što se to moglo uraditi s Ahmadinežadom. Rohani je ipak čovjek koji je komunicirao s Međunarodnom agencijom za atomsku energiju i Ujedinjenim narodima. To je političar s kojim moraš sjesti za stol i pregovarati.

A želi li on sjesti za stol i pregovorati s Amerikancima?

On je dao jako oštre izjave nakon što su objavljeni rezultati predsjedničkih izbora. Mislim da su zapadne zemlje izgubile prednost i čini mi se da Iran sad može odigrati onu tradicionalnu, mudru stratešku istočnu politiku. 

No hoće li Iranci podržavati Siriju?

Ne radi se o tome hoće li Iran podržati Asada. Radi se podršci šijita. Za Iran je to principijelno važno. Za Iran je također važno to da je konflikt u Siriji za njih zapravo područje bitke s najmoćnijom sunitskom državom. S Turskom. Arapsko proljeće je postalo teren na kojem se suprotstavljaju najmoćnija šijitska država Iran i sunitska država Turska ne bi li uspostavili dominaciju u muslimanskom svijetu. 

Sirija je za Iran principijelno pitanje. I čini mi se da Rohani neće odmah okrenuti leđa vladajućem režimu. Vjerojatno će biti mekši u retorici, vještiji u formulacijama. No nipošto neće oslabiti utjecaj Irana u Siriji.