Lebensborn, tajni nacistički projekt „germaniziranja“ djece

Spomenik djeci „Lebensborn“ u Lidicama (Češka). Izvor: AFP

Spomenik djeci „Lebensborn“ u Lidicama (Češka). Izvor: AFP

U okviru programa „Lebensborn“ nacisti su od 1941. do 1944. iz Poljske, tadašnje Jugoslavije, Češke, Ukrajine, Rusije i drugih zemalja odveli stotine tisuća plavokose i plavooke djece kako bi od njih stvorili prave arijevce. Oni se još uvijek vode kao nestali, ali već odavno nitko ne traga za njima. Danas žive u Njemačkoj. Ne znaju odakle potječu i teško da će ikada saznati svoje pravo porijeklo.

Program „Lebensborn“ („Izvor Života“) pokrenut je 1935. u nacističkoj Njemačkoj. Njezin osnivač i glavni ideolog bio je Heinrich Himmler, jedan od najbližih Hitlerovih suradnika. Prema programu, roditelji djece koja su kasnije trebala upravljati svijetom morali su biti plavooki i svjetlokosi potomci arijevaca, vjerni esesovskim idealima. Dijete takvih roditelja trebalo je, kao i oni, imati plave oči i svijetlu kosu. Tako je vrhovno vodstvo nacističke Njemačke zamišljalo ljude budućnosti.

„Spašavanje djece od užasa rata“

Voditelj „Lebensborna“, standartenführer SS-a Max Zolman dobio je na Nürnberškom procesu manje od tri godine zatvora „za članstvo u SS-u“. Zolman je na sudu uspio dokazati da je „Lebensborn“ bila dobrotvorna organizacija koja uopće nije oduzimala djecu roditeljima, nego ih je „spašavala od užasa rata“.

Takvom opisu najviše su, osim Njemica, odgovarale žene iz skandinavskih zemalja, pogotovo Norvežanke. Smatralo se da su one „potomci drevnih Vikinga“ i čistokrvne arijevke koje za Führera mogu rađati „pravu“ djecu. Međutim, ni Norvežanke nisu mogle pomoći u planiranom tempu reprodukcije arijevske rase, te je početkom Drugog svjetskog rata iznesen prijedlog da se program proširiti i na pripadnike drugih nacija.

U okupiranim slavenskim zemljama bilo je mnogo djece plavih očiju i svijetle kose, koja su se mogla dovesti u Njemačku i odgojiti u arijevskom duhu. Tako su Nijemci s okupiranih teritorija počeli odvoditi djecu koja su izgledala „arijevski“. Njihove roditelje često su ubijali, a djecu su dopremali u posebna njemačka prihvatilišta.

Djeca iz Poljske postala su prve slavenske žrtve programa „Lebensborn“, jer su Himmler i njegovi poslušnici željeli „germanizirati“ Poljsku i potpuno uništiti nacionalnu svijest Poljaka. Prema podacima službene Varšave, u ratnim godinama u Njemačku je nasilno odvedeno od 150 do 200 tisuća dječaka i djevojčica iz Poljske.


Njemice nisu mogle održati potreban tempo rađanja djece „arijevskog izgleda“.

Djeca „nordijskog izgleda“ iz slavenskih zemalja (većinom iz Poljske i tadašnje Jugoslavije, ali i Češke, Ukrajine, Rusije i dr.) odvođena su u „Kinder KC“, tj. u dječji koncentracijski logor u poljskom gradu Lodzu, gdje se moglo smjestiti 20 tisuća logoraša. Tamo je na programu radio tim liječnika i drugih stručnjaka. Oni su određivali „rasnu vrijednost“ svakog djeteta. Budući arijevci morali su odgovarati „rasi gospodara“ po boji očiju i kose, obliku lubanje, tjelesnoj građi i dobrom zdravlju. „Odbačenu“ djecu čekala je smrt u plinskoj komori, a takve djece je, prema približnim procjenama, bilo 80%.

„Majka i dijete“

Preteča projekta „Lebensborn“ bila je organizacija „Majka i dijete“, osnovana 1934. Ona je samohranim njemačkim majkama osiguravala porođaj u sirotištima, a zatim je država preuzimala brigu o majci i djetetu. Organizacija „Majka i dijete“ bila je sastavni dio službene nacističke demografske politike čiji je cilj bio smanjenje broja abortusa i povećanje broja budućih vojnika Reicha.

„Odobrena“ djeca u dobi od dva mjeseca do šest godina prebacivana su iz logora „Kinder KC“ u privremena prihvatilišta. Tamo su ulazili u program „početne germanizacije“, tj. dobivali su nova, njemačka imena i dokumente u kojima su označeni kao „siročad čiji su roditelji poginuli za Führera i veliku Njemačku“. Zatim su učili njemački, i okrutno su ih fizički kažnjavali za govor na materinjem jeziku. Tako je kod djece stvaran uvjetni refleks da samo ako govore njemački neće biti kažnjeni. Inače, djeca su tamo bila dobro njegovana i hranjena, brinulo se za njihovo zdravlje i ponavljalo im se da „sve to imaju zato što su izabrani, zato što su predstavnici arijevske rase“.

„Germanizacija“ je najčešće trajala tri do četiri mjeseca, nakon čega su njemačke obitelji usvajale tu djecu, a od posvojitelja se skrivalo slavensko podrijetlo usvojenog djeteta. Budući da je „Lebensborn“ u početku pokrenut kao mreža sirotišta za vanbračnu njemačku djecu, usvojitelji su bili uvjereni da usvajaju djecu „arijevske krvi“. Inspektori SS-a i liječnici „Lebensborna“ redovito su posjećivali obitelji koje su usvojile dijete i provjeravali uvjete njegovog života i odgoja u „arijevskom duhu“.

Nakon pobjede 1945. stotine tisuća slavenske djece našlo se u zoni Njemačke u koju je ušla američka vojska. Tada su Amerikanci došli u posjed manjeg dijela dosjea „Lebensborn“. Istražni organi američke vojske proveli su istragu 1947. i saslušali djecu koju su esesovci doveli iz slavenskih zemalja te ih pitali žele li se vratiti domovima. No sasvim mala djeca nisu se sjećala svoje prošlosti, zaboravila su materinji jezik, iskreno su sebe doživljavala kao Nijemce i bojala su se odvajanja od posvojitelja. Nešto starija djeca bila su uspješno „germanizirana“. „Lebensborn“ ih je zauvijek uvjerio da su arijevci. Saveznici su brzo prekinuli tu istragu, a u domovine se vratilo svega dva do tri posto „preodgojene“ djece.

Danas u Njemačkoj živi stotine tisuća potomaka slavenske djece koja su dovedena tijekom rata. Oni ne znaju odakle potječu i teško da će ikada saznati svoje pravo porijeklo.