Zbog čega se u Rusiji ne vole pozdravljati

Izvor: Fotolia / PhotoXPress.ru

Izvor: Fotolia / PhotoXPress.ru

Vjerojatno ste često obraćali pozornost na to kako se u Rusiji čudno pozdravljaju. Čini se da postoji čitava teorija i praksa pozdrava: kako pozdraviti, s kim se pozdraviti, i ono što je još važnije: s kim se ne pozdraviti. Na mojem se stubištu, recimo, susjedi nikad ne pozdravljaju.

A sad se prisjetite kako se ljudi pozdravljaju na Zapadu. Ujutro izađete iz svoje hotelske sobe i susretnete čovjeka koji živi pored vas. Pozdravljate se. U liftu ste u koji ulaze ljudi. Oni vas vide prvi put (i najvjerojatnije zadnji), no obavezno izgovaraju: „Morning“, „Hello“... A prolaznici, koji međusobno razmjenjuju poglede u restoranu ili parku, pozdravljaju se ili se jednostavno smiješe jedno drugom. Ponekad čak kimnu glavom u znak pozdrava. U pozdravu zapadnjaci ne vide ništa značajno, za njih je to puka formalnost. U Rusiji ta „ceremonija“ ima kudikamo veću ulogu.

„To su karakteristike pojedine kulture: zapadni ljudi pozdrav zaista smatraju pravilom. On im dođe kao jutarnje pranje zubi. Ako uzmemo ruski mentalitet, onda što bi značio pozdrav u toj kulturi? To je kao kad zaželiš nekome zdravlje, blagostanje“, objašnjava psihoanalitičar Karina Matvejeva, član Europske konfederacije psihoanalitičkih psihoterapeuta Rusije. Odnosno ruski pozdrav ima veću smisaonu i emocionalnu težinu, a to odmah pretpostavlja da ne želiš svakome na ulici zaželjeti sreću i zdravlje.

Recimo iskreno, u Rusiji se ne vole pozdravljati. Iz toga proizlazi i „malobrojnost“ osmijeha, ne postojanje želje da s nekim na ulici razmijenite srdačan pogled. 

Ako je s pozdravom na stubištu manje-više sve jasno, onda na poslu nastaju zanimljivi „incidenti“. Po društvenim mrežama kola jedna sličica, koja započinje tradicionalnom frazom „U tom neugodnom trenutku“ i nastavlja se „kad si ti pružio ruku, a s tobom se nisu rukovali“. Sudeći po količini lajkanja i postova, igoriranje pozdrava je česta stvar i ona čovjeka baca u depresiju. To je svojevrsni društveni strah.

Ili drugi slučaj: u uredu vidite čovjeka, ali ga ne znate. I ne znate trebate li ga pozdraviti ili naprosto drsko proći mimo njega. Isprva se pravite kao da se ne primjećujete. Potom se polako počinjete rastezati ne biste li čovjeku dali do znanja da ste ovdje, želite kroz neko vrijeme prijeći na ritual pozdravljanja s njim. No taj vas čovjek kojeg ste pozdravili nije ni primijetio. Ili se možda samo pravio da vas nije primijetio? I onda dolazi do neprikrivenog bezobrazluka: čovjek vas gleda, vi kimate glavom, a on ravnodušno skreće pogled. No neke ljude koje dobro poznajete (recimo, išli ste s njima u isti razred, igrali se u djetinjstvu) ne želite pozdravljati, jer vas oni podsjećaju na negativne stvari u prošlosti. A događa se i suprotno. Pozdravljate se sto puta na dan s jednim te istim kolegom i ta vam situacija već ide na živce.

Ruski pozdrav ima veću smisaonu i emocionalnu težinu, a to odmah pretpostavlja da ne želiš svakome na ulici zaželjeti sreću i zdravlje.

Recimo iskreno, u Rusiji se ne vole pozdravljati. Iz toga proizlazi i „malobrojnost“ osmijeha, ne postojanje želje da s nekim na ulici razmijenite srdačan pogled. Rusi ne vole formalno prilaziti čak ni svakodnevnoj društvenoj praksi. Ravnodušni „Hello“ za nas je neprihvatljiv. Sjećam se kako se jedan se moj dobar poznanik, novinar po zanimanju, ljutio nakon što se vratio s poslovnog puta iz inozemstva: „Ma fućkam na to što se neiskreno smiješe. Barem se smiješe. A kod nas svi imaju neke smrknute njuške!“.

A možda se u tom nedostatku želje za pozdravom očituju naši društveni strahovi, naš infantilni pristup stvarnosti u kojem se družimo samo s onima koji nam se sviđaju? A ignoriramo one koji nam se ne sviđaju. Naravnu, na planu društvene komunikacije ruska zajednica nije tako razvijena kao europska ili američka. „Zbog čega tako volim New York? Jer ovdje možeš razgovarati s nepoznatim čovjekom“, rekla je junakinja jedne od holivudskih serija. U Moskvi se, recimo, takve stvari događaju, no jako rijetko. Ljudi kao da se trude što prije prijeći „društveno polje“, otrčati od kuće na posao, potom do restorana pa se ponovno vratiti kući. Naravno ne treba zaboraviti da se naši ljudi ne osjećaju zaštićeno. No bilo bi  sasvim nepravilno sociopatiju pripisivati samo toj činjenici. „Veliku ulogu ovdje igra odgoj. Čitavo djetinjstvo su nam tvrdili da se ne smije razgovarati s nepoznatima, a ponekad bi nas zbog toga i strogo kaznili. Taj stav koji smo dobili od roditelja, odnosno od ljudi koji su za nas u tom periodu bezuvjetni autoritet, ne gubi se s godinama. Nakon dugog perioda odrastanja čovjek jednostavno zaboravi na njega, no on ostaje na nesvjesnoj razini te i dalje stvara nevidljivu barijeru u komunikaciji“, objašnjava stručnjakinja za društvene strahove psihoterapeutkinja Marija Frolova.  

Psihoterapeuti trenutno bilježe rast agresije. „To da su ljudi, zbog različitih razloga, sve više zlonamjerni jedni prema drugima primjećuje se na mnogim kongresima i forumima. To je fenomen evolucije društva. Iako bih rekla da se točnije radi o degradaciji, budući da se zbog agresije usporava razvoja čovjeka i društva“, smatra Karina Matvejeva.   

Moskva je grad raznih krda u kojem svi s jednog mjesta na drugo idu u bezglavim gomilana. U glavnom gradu ne postoji jedinstveni gradski psihokulturni prostor, nema osjećaja zajedništva. Iako postoje pokušaji da se ono stvori (možemo navesti primjer Parka Gorkog). U najboljem slučaju ljudi jedni druge percipiraju neutralno, no najčešće s jedva prikrivenom agresijom.

Možda će se činiti paradoksalno, ali rast sreće ne samo da ne smanjuje agresiju nego ju, naprotiv, pojačava. Pokušaji da se unutarnje nezadovoljstvo nadomjesti natprosječnom potrošnjom dovodi samo do njezinog povećanja. Prelazak s duhovnih vrijednosti na materijalne sprečava nas da vidimo rješenja mnogih osobnih problema. A to se očituje u načinu kako se jedni prema drugima svakodnevno ophodimo.