Crna gora - "mala Rusija"?

Rusko-crnogorska „zlatna groznica” trajala je do 2008. Cijene su u međuvremenu basnoslovno narasle. U 2004. se za 100 tisuća dolara na najboljim mjestima mogla kupiti pristojna trokatna kuća, ali već 2007. kvadratni je metar dosegao cijenu od 4-6 tisuća dolara. Na fotografiji: Perast. Izvor: milachich

Prvi koji su se zainteresirali za Crnu Goru bili su Irci - oni su počeli masovno kupovati kuće krajem 1980-ih. Nakon njih su stizali Britanci, Nijemci i bogati Skandinavci. Sada se, međutim, u toj zemlji doseljenici iz Zapadne Europe uopće ne primjećuju jer ih je sredinom prošlog desetljeća preplavio val Rusa.

Ipak, u Crnoj Gori ima mnogo manje stalno nastanjenih ruskih državljana u odnosu na sav ruski novac koji je uložen u crnogorske nekretnine. Za ruske državljane, a i za njihov novac, to predstavlja vrlo zgodno rasterećenje i bijeg od „brzog i skupog” života: lijepo je i toplo, a uz izvjesne iznimke i prilično sigurno - teško možete propasti, ali ne možete ni ozbiljno zaraditi. Uz to treba istaknuti da su Rusi u Crnoj Gori na neki način prisiljeni baviti se nekom poslovnom djelatnošću jer je to najsigurniji način za dobivanje boravišne dozvole (posjedovanje nekretnine nije dovoljno).

Opća pomama je prošla

„Trebali ste samo vidjeti kako je bilo prije osam godina!”, kaže Mihail Bočkarjov, izvršni tajnik ruske zajednice u Crnoj Gori. „Tekle su rijeke novca. Crnogorci su torbama vukli u banke po milijun dolara, svatko tko bi kupio ili prodao nešto - kuću, stan, ili nekakvu baraku - trudio se postati posrednik u nekoj novoj kupoprodaji. Kafići i restorani nisu se zatvarali po cijelu noć, za svakim stolom sjedili bi Rusi kojima su domaćini gledali prodati sve što mogu!”

Zaneseni ljepotom Crne Gore, „krupni kapitalci” nakon 2000. nagrnuli su u Crnu Goru. Zagrijani za kupnju vila krenuli su u još veće pothvate: Oleg Deripaska kupio je polovinu crnogorske industrije koju čini jedna tvornica aluminija u Podgorici i jedan rudnik boksita. Zatim je počeo graditi hotele i odmarališta. Sergej Polonski se upustio u izgradnju ogromnog hotela u blizini Budve.

Nakon toga na scenu je stupila i srednja klasa. Novinari, odvjetnici i službenici raznih profila vodili su po Moskvi beskrajne razgovore o tome gdje će se smjestiti - u Bokokotorski zaljev ili na Budvansku rivijeru.

„Zlatna groznica” trajala je sve do 2008. Cijene su za to vrijeme basnoslovno narasle. U 2004. za 100 tisuća dolara mogla se kupiti pristojna trokatna kuća na najatraktivnijim lokacijama ali već 2007. kvadratni je metar dosegao cijenu od 4-6 tisuća dolara.

Velika tajna

Velika je tajna koliko Rusa ima u Crnoj Gori. Ni ruska ambasada ni crnogorska ministarstva ne govore o tome. Većina naših sugovornika smatra da se ta tajna čuva od Europske unije čiju naklonost Crna Gora sve više namjerava koristiti, jer ako se previše bude govorilo o tome da je ta zemlja postala utočište „ruskih kapitalaca”, vrlo brzo bi dobra volja EU izostala.

Ipak, moguće je izvesti određene pretpostavke. Poznato je primjerice da su do 2009. ruski državljani u Crnoj Gori kupili oko 35 tisuća različitih nekretnina. Međutim, taj broj nije sasvim u skladu s brojem stalno naseljenih Rusa, čak postoji mišljenje da ih u Crnoj Gori nema više od 10 tisuća. „Ruse je potrebno udružiti i uspostaviti sustav uzajamne pomoći i podrške”, ističe Mihail Bočkarjov koji kao svoj glavni zadatak vidi osnaživanje ruske zajednice. Ruska zajednica, osnovana početkom ove godine, najprije je izazivala sumnju - nepovjerljivi doseljenici čak su u njoj vidjeli „poluge Kremlja” s obzirom da je zajednica registrirana kao „službena dijaspora” uz podršku našeg veleposlanika. Zatim su sumnje polako nestajale: Mihail Bočkarjov radi kao poslovni savjetnik, jednako kao i predsjednik dijaspore Andrej Hrgijan. Temelj njihove djelatnosti su pravne usluge jer za odvjetnike u Crnoj Gori uvijek ima posla.

Biznis kao neizbježno rješenje

Gotovo svi Rusi koji žive u Crnoj Gori imaju i svoje vlastite tvrtke. Ali ne zbog prevelikog poduzetničkog dara ili neodoljive potrebe za zaradom, nego zato što je to najsigurniji način za dobivanje boravišne dozvole. Rusi u Crnoj Gori bez vize mogu boraviti najviše do 30 dana. Kratkoročna viza omogućuje da se tamo živi 180 dana u godini, ali ne uzastopno, već s dužim prekidima i dijeljenjem tog perioda na bar dva dijela. Za one koji žele stalno boraviti u Crnoj Gori postoje samo tri mogućnosti: otvoriti vlastitu tvrtku, zaposliti se ili stupiti u brak s državljankom/državljaninom Crne Gore. Vlasništvo nad nekretninom se kao temelj za dobivanje stalnog prebivališta ne računa.

„Rusifikacija“ Europe
U europskim gradovima ima sve više ploča s ruskim natpisima i u njima je sve vidljiviji utjecaj ruskog biznisa. Stručnjaci govore o ubrzanoj „rusifikaciji“ Starog svijeta, a neki pokušavaju protjerati „pretjeranu količinu ćirilice“.

Radi dobivanja boravišne dozvole dovoljno je otvoriti čak i malu tvrtku u kojoj je, na primjer, zaposlen samo vlasnik. Najvažnije je da samom sebi isplaćuje plaću i redovito plaća poreze. U prosjeku tvrtka koja nije aktivna uz najniži osobni dohodak stoji oko 200 eura mjesečno. „Fiktivno zaposlenje još je jeftinije i postoji mnogo posredničkih tvrtki koje nude takvu mogućnost”, kaže Aleksandar, sin Andreja Hrgijana, i objašnjava: „Ta usluga stoji oko tisuću i pol eura godišnje, no ima dosta slučajeva da ljudi plate posrednicima i dođu regulirati boravak, ali budu odbijeni jer se pokaže da oni koji su im uzeli novac nisu ni pomišljali za njih plaćati poreze”.

Bivši službenik Ministarstva za vanjsku trgovinu RF a sada umirovljenik Viktor Matvejev također je pokrenuo svoj posao: preselio se u kuću u Crnoj Gori koju su kupili njegovi sinovi, a radi boravišne dozvole, i vidjevši uz to skroman izbor u obližnjim trgovinama, odlučio je organizirati uvoz ruskih namirnica, prije svega za potrebe Rusa, ne vjerujući toliko u platežnu sposobnost Crnogoraca. No, sada razmišlja napustiti cijelu stvar i vratiti se živjeti bliže svojim unucima, gdje ima raznovrsniju hranu i bolje medicinske usluge.

Mjesto pod suncem

U Lastvi Grbaljskoj, malom mjestu iznad Budve, među napuštenim plantažama mandarina bračni par iz Moskve ima svoj konjički klub. Aleksandra je još uvijek uzbuđena kada se sjeti  njihovog iseljavanja iz Rusije sa četiri konja. Konji su proveli na putu više od dva mjeseca, ali su ipak preživjeli. „Biznis? - Vi se šalite!”, Odgovara ona i dodaje: „Gledamo samo da konji imaju dovoljno za hranu. Uopće nismo došli ovamo radi posla. Naš sin ima pet godina i ovdje nam je s njim puno lakše. Tu i prvašići mogu na ulici zaustaviti taksi, ništa im se neće dogoditi. Dok smo bili u Moskvi bio je alergičan na sve, dok ovdje jede sve i u godinu dana nijednom nije bio bolestan. Ide u običan vrtić i priča srpski gotovo jednako dobro kao i ruski. 

Kada se radi o vrtićima i školama, doseljenici iz Rusije imaju dva oprečna stava: jedni smatraju da ako već žive ovdje, i njihova djeca trebaju biti zajedno s lokalnom djecom, dok drugi nisu zadovoljni kvalitetom lokalnog obrazovanja. Zato je i razumljiva potreba za otvaranjem sve većeg broja ruskih vrtića i škola. Nadežda Lapteva prije nekoliko godina je organizirala školu „Katjuša” u Budvi. Njezinu školu trenutno pohađa 35 djece, a u novoj školskoj godini prema njezinim očekivanjima trebalo bi ih biti više od 40. „Registrirani smo kao ogranak moskovske škole br. 548 iz Caricina. Roditelji kod nas za upis djeteta plaćaju 300 eura a zatim 400 eura mjesečno”, kaže Nadežda i dodaje: „Time pokrivamo plaće 20 nastavnika, najam bazena i još neke školske aktivnosti.”

Crnogorska posla

Svaki Rus u Crnoj Gori drugačije doživljava mentalitet tamošnjih mještana. „Lokalni mentalitet je vrlo specifičan”, kaže Olga Saljnikova i objašnjava: „To je jedno veliko selo gdje se svatko voli baviti tuđim privatnim stvarima”. Olga je u Moskvi bila vrlo uspješna, kao vlasnica marketinške agencije „MediaPolis” bila je producent grupe "Brainstorm". O preseljenju uopće nije razmišljala dok nije kupila stan u Perastu - tada se i preselila. Pokušavala je promovirati klub-restoran „Pilot Džao Da” u Kotoru, ali nije imala puno uspjeha. Sada razmišlja u kojem smjeru nastaviti, no i sama shvaća da u toj zemlji uspješan posao, prema ruskim standardima, nije moguć - prije svega zbog mentaliteta. „Prva riječ koju naučiti jest - „polako’”, kaže ona i nastavlja: „Sve se svodi na to. Važno je da sve teče opušteno i bez žurbe. Prije srijede teško možete bilo što završiti, kao i poslije četvrtka ...”

Poseban mentalitet crnogorskog stanovništva uočio je i Konstantin Skornjakov, osnivač d. o. o. „Solaria” čija je djelatnost prodaja i ugradnja solarnih i električnih sustava za grijanje. „Ljudi su ovdje vrlo konzervativni”, kaže on i objašnjava: „Posebno ih zanima što rade njihovi susjedi. Zato se ja uvijek trudim izabrati nekog viđenijeg u društvu, prodam mu sustav za grijanje uz veći popust uz veći popust a potom se i njegovi susjedi zainteresiraju pa i oni naruče. „Iz godine u godinu prihodi idu 25-30% uz promet koji nadmašuje 300 tisuća eura . Za uspjeh u Crnoj Gori lokalni mentalitet ne treba kritizirati, nego proučavati”, smatra Konstantin.

Egzotično poslovno okruženje

Darko Lorencin: Očekujemo 200 tisuća ruskih turista
''Ogonjok'' se raspitao kod ministra turizma Hrvatske kakve promjene čekaju ruske građane nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju.

Tvrtka „Realaxy” iznajmljuje u Petrovcu za svoje zaposlenike peterokatnu kuću. Njihov tim priprema novi projekt: to bi trebao biti „najmoćniji 3D konstruktor namijenjen dizajnu interijera - ali ne za dizajnere, nego za sve!” Kaže šef tima Ivan Dembicki. Razvoj projekta je vrlo naporan, ali će zato biti vrlo jednostavan za korištenje. U 10 sati ujutro počinje radni sastanak gdje se iznose planovi u jednom kafiću na obali, zatim slijedi zajedničko kupanje, a u večernjim satima i vikendom tu su obvezni izleti i obilasci, koncerti i roštilj.

Prema uvjetima istaknutim na Internetu, od sposobnosti koje treba imati svatko tko želi raditi u kompaniji „Realaxy” navodi se: „kuglanje, plivanje, ronjenje, skijanje, dobro podnositi ljeto devet mjeseci u godini, a poželjna je i međunarodna dozvola za upravljanje jahtom”. „Uz to na posao ne primamo samce - takvi su uvjeti”, dodaje Dembicki. Investitor ovog projekta je, kako tvrdi Ivan, zadovoljan kako se sve odvija jer je dosta uštedio prebacivši svoj razvojni tim u Crnu Goru. „Za nekoliko godina potrošili smo manje od milijun eura što naravno nije ni blizu predviđenih troškova za isti takav projekt u Moskvi”, objašnjava Dembicki. Uštedjelo se iznajmljivanjem povoljnog poslovnog prostora i nižim plaćama zaposlenih. „Ne radi se o tome da mi štedimo na njima - naprosto svi u timu znaju da čim posao bude pokrenut, oni će postati suvlasnici. Tako da bi sada zahtijevanje viših plaća bilo isto što i trošenje vlastitog novca”, dodaje Dembicki.

„Tisuću petsto eura koje ja ovdje dobivam su za Moskvu ništa, ali ovdje teško možete više i potrošiti”, kaže 20-godišnji Sergej Gončar, koji je, kako bi dobio sadašnji posao, istovremeno morao donijeti dvije važne odluke - napustiti fakultet i oženiti se. I ni zbog jedne se nije pokajao.